Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 11.04.2016.

Abel Lanzac i Christophe Blain : Diplomatske kronike

Abel Lanzac i Christophe Blain: Diplomatske kronike

Diplomatske kronike Lanzac Abel

U jednoj od boljih i bitnijih knjiga pokojnoga Terryja Pratchetta ("Small Gods", neprevedeno kod nas), nalazi se scena slična ovoj. Na ultratajni sastanak kojim se odlučivala sudbina jedne teokratske monarhije, sazvani su svi najvažniji ljudi kraljevstva. U mračnoj sobici jedva osvijetljenoj svjetlom treperavih svijeća, u prostoriji na polukatu na koju je i arhitekt zaboravio, pozorni slušač mogao je prepoznati glasove sudionika sad već zahuktale debate. Bio je tu pisarov pomoćnik, čistačica iz jutarnje smjene, šef ospkrbe, sestra tajnika vrhovnog svećenika i oružarova tetka. Nitko nije osjetio potrebu na sastanak pozvati i monarha.

U sličnom je tonu, iako dijametralno suprotno, pisan i strip "Diplomatske kronike", autorskog dvojca Abela Lanzaca i Christophea Blaina. Za razliku od Pratchetta koji je cijeli život proveo u fantastičnom okruženju pa je za potrebe vica mogao proizvoditi najbizarnije situacije, Lanzac i Blain unaprijed su se ograničili na okvire 'realnoga' (razlika u formi otprilika je kao ona između "Futurame“ i "Simpsona“). U "Bogovima“ se Pratchett satirički poigravao s fiktivnim teokratskim sustavima ustrojenim unutar „svemogućeg“ krajolika pseudoepske fantastike (i to mu nije smetalo da napiše jednu od najboljih knjiga o religiji, znanosti, sekularizmu i svim tim nebitnim stvarima koje su nam ovih dana na dnevnom redu), dok su se Lanzac i Blain odlučili na prikaz života, smrti i naravoučenija sirotog Arthura Vlamincka, pisca govora francuskog ministra vanjskih poslova Alexandrea Taillarda de Wormsa.

Nastavljajući se na višestoljetnu tradiciju političke satire i Pratchett i Lanzac/Blain svojoj su temi pristupili s podjednakom dozom poštovanja i razumijevanja ne propuštajući pri tom podbosti sva prava mjesta i lucidno ukazati na ključne točke raspojasanog, a totalitarnog (ili barem totalitarizirajućeg) sustava. No, dok Pratchettova satira leži na onoj aristotelovskoj ravni istine istinitije od povijesti, satira Lanzaca i Blaina igra se po nešto drugačijim pravilima.

Kad se prije šest godina u Francuskoj pojavio prvi tom "Diplomatskih kronika“, stripovski je svijet ostao zbunjen. Nije ga zbunilo to što je bila riječ o sjajnom stripu (zalomi se to Francuzima – na pet tisuća albuma godišnje, mora), već ga je zbunilo to što je uz poznato mu ime Christophea Blaina stajalo ime Abela Lanzaca – ime za kojeg nitko nikad nije čuo. Znalo se da je riječ o pseudonimu (kad se neki album nedugo nakon izlaska proda u 30 000 primjeraka, nemoguće je zaustaviti znatiželjne noseve) i znalo se kako je riječ o osobi blisko povezanoj s francuskim Ministarstvom vanjskih poslova te da prikaz radnog dana u spomenutom Ministarstvu možda i nije sasvim satiričan, niti potpuno izmišljen.

Nakon što je drugi tom "Diplomatskih kronika“ osvojio nagradu za najbolji album na festivalu u Angoulêmeu 2013. godine, Abel Lanzac otkrio je svoj identitet. Iza pseudonima krio se Antonin Baudry, bivši francuski diplomat i nekadašnji savjetnik bivšeg francuskog premijera Dominiquea de Villepina po čijem liku i djelu je napravljen karizmatični, dinamični, inteligentni i potpuno trknuti lik Alexandrea Taillarda de Wormsa.

Događaji prikazani stripom tako su dobili drugačije konotacije. Umjesto salonske satire, postali su nekom vrstom insajderskog vica – upućenom i inteligentno napisanom parafrazom svakodnevnice francuske diplomacije, ili barem njene dominirajuće forme za vrijeme de Villepinova šefovanja. Samog De Villepina/de Wormsa upoznajemo već na trećoj stranici stripa  gdje nervoznom i unezvijerenom Vlamincku u ruke gura originalno izdanje "Misli“, ranih Maovih eseja koji su s vremenom postali dogma kineskih revolucionara, ukazujući mu na citat „nekolicina odlučnih ljudi može promijeniti tijek stvari“. Taj će akt otvoriti branu logoreičnoj bujici koja će, malo u jezičnoj, a malo u tjelesnoj formi, dominirati stripom i pisati Villepinov lik rječitije no što i jedna kritika to može.

Citirat će de Worms, osim Maoa, i Heraklita (pa će za "Fragmente“ reći kako su sjajna knjižica, a poučci mračnog predsokratovca poslužit će mu za rješavanje spora između francuskih i španjolskih ribara), Erazma Roterdamskog, Montesquieua i cijelu hordu velikih mislilaca, a ponekad će – između redova te silne i silovite govorancije – neke stvari i provesti u djelo.

Od prvih stranica stripa pa sve do kraja Lanzac balansira na granici satire, divljenja i apologije, a konačni rezultat već sad možemo nazvati klasikom, neovisno o tome što mislili o francuskoj politici u Chiracovo doba.

Pratchettovi "Bogovi“ slikali su monarhe (i svjetovne i religiozne) kao egocentrične, mahom nesposobne, megalomane okružene svitom daleko inteligentnijih pobočnika koji silom prilika veći dio te inteligencije koriste kako bi ostali na pravoj strani lomače. Lanzacov pak 'monarh' drugačije je sorte. Okružen političarima karijeristima, birokratima minornih ambicija i interesa, uz pomoć nekolicine vjernih (i strpljivih) suradnika koji zapravo obavljaju većinu poslova, bez zadrške krči svoj put u svijetu premalom i prestrukturiranom za njegove velike ideje, zapanjujući kaotični intelekt i nepresušnu životnu energiju.

Od prvih stranica stripa pa sve do kraja Lanzac balansira na granici satire, divljenja i apologije, a konačni rezultat već sad možemo nazvati klasikom, neovisno o tome što mislili o francuskoj politici u Chiracovo doba. "Diplomatske kronike“ ne prikazuju samo smiješnu stranu politike, niti se bave jeftinim ismijavanjem karakternih mana i nesposobnih funkcionera. Riječ je o stripu koji, svom humoru unatoč, politiku doživljava ozbiljno (kako je uostalom i treba doživljavati), a njene aktere, pogotovo de Wormsa, u pravilu tretira s poštovanjem.

Bi li se francuski revolucionari odrekli takvog buržujskog pristupa politici, nije nam ovom prigodom zanimljivo. Zanimljivije nam je primijetiti kako će proći još koja godina prije no što bilo što slično pročitamo iz pera domaćih autora. Ne toliko zbog toga što nemamo ni industriju ni tržište koje bi novcem podržalo takvu vrstu projekta, već zbog toga što valjda od pokojnog Vlade Gotovca hrvatska politika nije proizvela nikoga iz čijeg bi se djelovanja moglo napraviti nešto više od ismijavanja.

"Diplomatske kronike“ ne ističu se samo inteligentno pisanim scenarijem. Genijalni crtež Christophea Blaina briljantno dočarava dinamiku pokreta pa se čini da svako napisano slovo dodatno odzvanja silovitom de Wormsovom energijom. Nacrtati nekoliko poredanih tabli govorećih glava, s potpuno reduciranom pozadinom, pa od toga napraviti eksplozivni teatar pun emocija, praćen adekvatnom gestom i sjajnim osjećajem za govor tijela (pogotovo u detalju) nije nimalo jednostavno, niti je samo pitanje dobro svladanog zanata.

U ovom stripu Blain zorno pokazuje koliko se jezik stripa razlikuje od naoko srodnih pripovjednih jezika drugih medija i kako svi pokušaji adaptacija „pravoga stripa“ (tj. bilo kojeg stripa koji nije crtan kao storyboard pitch za predstojeći film/seriju) nužno padaju u vodu (u ovom se slučaju pokušalo 2013. u režiji Bertranda Taverniera) zbog specifične i uglavnom neprevodive prirode medija koja se opire pukoj redukciji na 'ideju' ili 'priču'.

Lanzac i Blain nisu napravili pametno napisanu slikovnicu. Napravili su punokrvni strip i njime se zlatnim slovima upisali u povijest francuskoga humorističnoga stripa, a konkurencija na tom polju je, znamo, golema. "Diplomatske kronike“, stoga, treba čitati opet i opet. Makar jednom godišnje. Taman kad zaboravite što se točno događalo u stripu doći će vrijeme da se prisjetite. I neće vam biti žao.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Abel Lanzac

Diplomatske kronike

  • Prijevod: Vlatka Briški
  • Fibra 10/2015.
  • 216 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533212388
  • Cijena 220.00 kn

Quai d'Orsay, Ministarstvo vanjskih poslova Francuske. Na čelu mu osebujni Alexandre Taillard de Worms, hiperaktivan, grandilokventan, bez prestanka zanesen akcijom i hitnošću teških diplomatskih situacija, kocka se imidžom Francuske u svijetu. Zapošljava Arthura Vlamincka, mladog savjetnika kojemu povjerava pisanje svojih govora...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –