Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marko Pogačar • 05.03.2015.

Adam Zagajewski : Nevidljiva ruka


Adam Zagajewski najviđeniji je predstavnik generacije '68 u poljskom pjesništvu, i jedan od čitanijih svjetskih pjesnika danas. Već i u kontekstu poljske lirike nije to mala stvar – čitav niz vrsnih, ali i globalno prepoznatih pjesnika javio se ondje pogotovo u poslijeratnom periodu, a od sve skupa petnaestak  pjesničkih Nobela dva ih, i to u posljednjih trideset i pet godina, drže Szymborska i Czesław Miłosz. I sam Zagajewski koji, nakon dvadesetak godina pariške emigracije, u posljednje vrijeme živi na relaciji Krakov–SAD, dvaput je bio nominiran za to priznanje koje, ako ni o čemu drugom, svjedoči o specifičnom spisateljskom ugledu.

Tim je čudnije – no kada se malo pogleda kakvi nam sve pjesnici iz svjetskih književnosti nedostaju u zasebnim knjigama, zapravo uopće nije čudno – da je ovo prva u hrvatskoj štampana njegova knjiga. Ipak, snažna je jugoslavenska i kasnije srpska polonistika bila agilnija; još 1988, niti tri godine nakon izvornog londonskoga izdanja pojavio se u Beogradu izbor naslovljen prema jednoj od amblematskih poljskih pjesama osamdesetih, Putovati u Lavov, u sjajnom prijevodu Petra Vujičića, a s recentnijim pjesničkim i esejističkim knjigama u prijevodu Biserke Rajčić ta bibliografija broji minimalno pet jedinica.

Budući da je Lavov, iako je štampan u sasvim solidnome tiražu, danas u ovome 'kod nas' na koje su nas devedesete mučno svikle prilično teško naći, a i pjesnik je u međuvremenu objavio čitav niz knjiga, pomalo je neobično da se izdavač odlučio za integralnu (i niti približno najbolju) autorovu zbirku, originalno objavljenu 2009. Iako je Zagajewski jedan od onih pjesnika čijem se svakom naslovu vrijedi posvetiti, izbor bi, makar u istom ovom opsegu, bio za domaću publiku svakako adekvatniji.

Ta bi se publika, ukoliko je o Zagajewskom do sada samo slušala, mogla poprilično iznenaditi pjesnikom kojeg će između korica zateći. Iako je zadržao pojedine prepoznatljive elemente i postupke, mjestimice i poslovičnu oštrinu (koja ipak nikada nije bila onako herbertovski ironično-hladna), Zagajewski je u posljednjim knjigama podosta promijenio dominantni ton i registar, pa i prevladavajuće tematsko-motivske jezgre. Generacijski karakterističan šibajući jezik, stil izgrađen između ostalog na preuzimanju, parodiranju i subvertiranju visokokodiranih jezičnih obrazaca, jezika ideologije i dnevne politike, pa i izravan tretman društveno aktualnih tema odmijenio je nostalgičan zaokret k izgubljenom stoljeću i svijetu djetinjstva, introspekcija i autorefleksija, fini pepeo melankolije; jedna u pravom smislu – kako kaže i naslov jedne od pjesama – vita contemplativa.

U šezdesetak uglavnom narativnih sastavaka odmjerenog i jednostavnoga izraza, prepoznatljive jake poredbe i povremeno aktivirane klasične, transparentne metafore, kroz tri se numerirana ciklusa raspredaju reminiscencije na neki život koji to više nije, ispreda ga se u finu teksturu pamćenja koje postaje njegovim jedinim teritorijem, u osobno crno sjećanje koje leti nad gradom. Upravo prisjećanje, 'opipljivo sjećanje', odnosi pobjedu nad trenutnim zaboravom svakodnevice koja se zaista može dotaknuti; trenutak prizivanja u sjećanje i apoteoze pamćenjem trenutak je prožimljuće radosti. Ta su sjećanja prije svega vezana za Poljsku (uvodna pjesma svakog ciklusa i eksplicitno apostrofira Krakov), ali su u svojoj blagoj bespomoćnosti, prepuštena onome koji ih oblikuje i nosi, rasuta također uzduž i poprijeko globusa, od Berlina i Meksika, preko Chicaga, Pariza i Toskane do dolina francuskih rijeka. Sve su te vedute primarno u funkciji koreliranja protagonista nekad i sad, njegova izvođenja na pozornicu vlastite male povijesti, pozadina za seriju autoportreta u sepiji.

Kao poljski pjesnik rođen 1945., politički emigrant, autor naravno dijeli sasvim specifično shvaćanje osobnog: njegovo je najosobnije – od holokausta do Jaruzelskog – uvijek u velikoj mjeri političko, pa i utoliko opće. Iako tvrdi kako otmjene riječi brzo gasnu, / obične zasigurno neće uvjeriti mnoge, upravo će na snazi te običnosti, na svakodnevnim sitnicama koje se čini vidljivim, banalnostima koje se premeću u pronicljiv uvid Zagajewski izgraditi porozan pejzaž svoje novije lirike. Krajolik, kako je rečeno, okrenut uglavnom unatrag, svođenju jednog vremena na svoje taloge, polja treseta iz kojih kao rebra u Treblinki izviruju 'obične' riječi, 'obični' ljudi; obična, velika poezija koja ih takvima čini.

Adam Zagajewski

Nevidljiva ruka

  • Prijevod: Đurđica Čilić Škeljo
  • Meandarmedia 07/2013.
  • 100 str., meki uvez
  • ISBN 9789533340371
  • Cijena 99.00 kn

Jedan od najprevođenijih i najnagrađivanijih suvremenih poljskih pjesnika. Lucidnost misli i čistoća stilske ekonomičnosti glavna su obilježja pjesništva Adama Zagajewskog. Njegov humor, blagi skepticizam, kao i stalni osjećaj za mračne mogućnosti povijesti priskrbile su mu i međunarodnu publiku.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –