Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 30.12.2011.

Alois Halder : Umjetnost i kult

Haldera smo mogli čitati u "Filozofijskom rječniku", prijevodno objavljenom prije desetak godina. Njegova knjiga "Umjetnost i kult" akademska je fusnota -  a sve te profesorske stvari pisane su u duhu fusnote koja naravno ima i svoje vlastito fusnotovlje - gdje se nastoji precizirati već notoran odnos umjetnosti i kulta, bjelodan još tamo, kako bi rekao stari Krleža, od Altamire pa sve do najnovijih dana. Nekoć smo risali jelena da bismo ga ulovili, danas su risači lovina jer je lik umjetnika u globalnom selu i dalje kult. Ne kao lik menadžera, ali još se drži, nekako...Ne da se, naime, umjetnost!

Knjiga će biti nezaobilazna za studente. Obavezna lektira. Pisana je upravo nezaboravnom njemačkom filozofskom pedancijom. Najzanimljiviji momenti "Umjetnosti i kulta" prikazuju pozicije antimetafizičke estetike. Evo kako Halder započinje poglavlje, čisto da osjetite taj ton:

"Raspoloženje okrenuto protiv spekulativno-idealističke estetike kao metafizike umjetnosti moglo je prema tome postaviti dva akcenta. Prvi u nakani da se mogući estetski način datosti bića uopće (onog prirodno zbiljskog) utemeljuje i poima samo prema načelima onog određenog čovjekovog ponašanja u kojem se on aktualizira , u načelima estetskog zora konačnog subjekta - a da se to iskustvo, estetsko zrenje, ne relativizira preko svojih imanentnih načela do metafizičko-apsolutnog načela, do 'posljednje istine' koja ga ukida.

Drugi je u nakani da se činjenična danost posebnih bića (umjetničkog djela) utemelji upravo u načelima jednog specifičnog ponašanja u kojem se ono aktualizira i da se poima iz tih načela, u načelima bilo umjetničke proizvodnje djela bilo umjetničkog motrenja (no ono, kao 'umjetničko', shvaća djelo upravo kao takvo, tj. kao proizvedeno) - a da se to iskustvo, proizvođenje i promatranje umjetničkih djela kao takvih, ne napušta izvan njegovih imanentnih načela u smjeru nekog metafizičko-apsolutnog načela."


Tako Halder. Sad ću opet ja, pa se ispričavam rafiniranijim čitateljima što će imati osjećaj da su nakon ove uzvišene petljancije upali u septičku jamu. Naveo sam par redaka iz knjige da osjetite duh koji u njoj vlada, da osjetite ton, i da se, kako je govorio stari Adorno u svojim uvodnim predavanjima, naviknete na terminologiju.

Halder je htio reći kako će pisati o umjetnosti kao materijalnom proizvodu, kao štruci kruha, ali artističkoj. I da za to neće tražiti transcendentalne oslonce. Jasno vam je da Halder piše u najboljoj hermeneutičkoj tradiciji, znači jednom prozom koja je užasno opterećena žargonom, koja vrvi tautologijama i tijekom čitanja koje imate dojam da se pisac prema vama prijekorno izbečio, a sve u nastojanju da mu ne promakne koja od permutacija strogo motrenih fenomena.

Imate dojam da se radi o prozi koju je navro pisati pacijent prije nego što je popio svoje lijekove. To je boljka fenomenologijskih rukopisanija još od Husserla. Antologijski im se rugao Bernhard u romanu "Alte Meister", gdje je s posebnom strašću letvom po leđima, upravo zbog tog zaguljenog stila, dohvatio njihova šampiona teške kategorije Martina Heideggera, kao kralja mutne, maglovite rečenice posve, kad ju se razgrne, banalnih značenja. Halder nije takav, no on nije ni taj format - kako kažu: Heidegger, taj, nažalost, najveći filozof XX stoljeća...

Vratimo se Halderu. Umjetničko djelo može biti tumačeno s točaka: a) tehničkog podrijetla; b) psihičke produkcije; c) kao postignuće svijesti; d) kao dokumentacija života ili svjetonazora; e) kao intencionalni predmet. Zanimaju nas treća i posljednja interpretacija. Treća je posebno zanimljiva jer na umjetnost gleda kao na postignuće svijesti, kao na spoznaju, a moglo bi uključivati i proširenje percepcije ili npr. ono famozno, rado spominjano prosvijetljenje.

Mislim da nitko nije pisao striktno ontologijski roman. Neki su pisali o romanu kao spoznajnom oruđu: Kundera u esejima i Badiou u "Manifestu za filozofiju". Lowryevo remek-djelo "Pod vulkanom" složeno je kao kabalistički Sefirot, Lowry opisuje paloga junaka, a njegov je pad posljedica krivih koraka. Iako, teško je zamisliti prosvjetljenije propadanje, pijanac koji je na rubu nečega dok tetura prema ničemu. Hamvasev, pak, "Karneval" otvoreni je i drski inicijacijski roman. Gombrowicz je u "Dnevnicima" pisao o romanu koji bi se otvarao prema miksu egzistencije i bitka.

Znači, zanima nas roman koji bi romanesknim sredstvima dočarao junaka koji se uspinje po ljestvici svijesti, koji nije puki trpni objekt vanjskih događaja, kojega ne pucaju samo psihoze kao ključni unutarnji doživljaji, i koji uspijeva iz života isisati ono malo srži što je spominje Rabelais opisujući našu neslavnu vrstu. Samo malo srži, u tome je stvar! Ne kao Krležin Emerički, koji se mijenja politički, nego kao Hamvasev junak koji se mijenja suštinski (ili, kako pišu neki naši filozofi: sučinski), koji nakon svega ne postaje praznije iako tolerantnije stvorenje, nego biće širih, temeljnijih uvida.

Umjesto toga likovi postaju sve uži i uži, dok na kraju, kao rezultat krajnje fragmentacije, ne odu u špic. Kao i ljudi, uostalom, nažalost i najčešće. Ako mi opraštaš, oprosti mi u ime snage, a ne u ime slomljenosti. I, što se obično dogodi s likovima u naših i stranih pisaca? Ili završe u tupoj rezignaciji, okulturovljeniji no su bili, ili izvade pištolj i postanu akteri jurističkih zgoda - što prije da pripada povijesti govedarenja nego ljudskoj povijesti mišljenoj iz ove tradicije filozofiranja na temu.

Evo što o ovom zanimljivom problemu, o spratovanju razvoja i postignuća svijesti, piše Halder. On, naravno, pomalo profesorski, učiteljski interpretira postojeće estetske distinkcije, tako da je stvar kod njega tumačena iz novokantovskog očišta. Taj je nastavnički duh valjda najpogubniji, najodbojniji, no nažalost nemoguće ga je egzorcirati iz duhovnog polja. To je duh grafikona i tabele potegnut u ime divljih stvari poput spoznaje, silovitih otkrivenja koja nemaju nikakve veze s grafikonom i tabelom, koja, dapače, svakim svojim slovcetom svjedoče apsurdnost one vrsti potkovanosti što joj se kao 'mnogoznanstvu' podrugivao, recimo, Heraklit. 

Novokantovci se, dakle, polazeći od Kanta (a od koga drugoga?), "unatoč tome što prekoračuje iskusivu i obradivu činjeničnost", zaključili kako on uvjete spoznaje estetskoga ipak vidi u svijesti. Halder dodaje: 'doduše ne u svijesti empirijskog subjekta, nego u transcendentalno-subjektivnoj svijesti', dakle tamo gdje prebivaju zakoni ili Logos. Ovdje se ne radi o zbrci. Naime, kako nam je poznato još od analitičke filozofije, postoje sintetičke i analitičke rečenice. Primjer za analitičku je: Svi divovi su veliki. Što je OK, samo što je vrlo teško dokazati postojanje divova. Isto možemo reći i za transcendenciju.

Idemo dalje: transcendentalno-subjektivna svijest proizvodi svoje predmete, a time i sebe samu, odnosno ona je na neki način i subjekt i objekt. Nastavak objašnjava o čemu se radi (bez ironije: o kakvoj magiji je riječ): svijest u naprezanju proizvodi predmetni svijet. Lako se složiti da jedan Kant i jedan "običan" Kenigzberžanin nisu nastavali istu planetu: pred Kantom su se, vjerojatno, otvarali svjetovi, dok je kod ovog serijskijeg tipa uglavnom obrnut slučaj. Problemi estetike nakon idealizma, kao što vidimo, nisu mali. Kod umjetnosti kao intencionalnog predmeta, stvar je čišća: čin i njegov objekt predstavljeni su u svojoj korelaciji, uazjamnoj ovisnosti i pridruženosti.

Kada se govori o umjetnosti i kultu, onda se uvijek govori i o odnosu umjetnosti i religije. Isprva umjetnost nije bila 'umjetnost', nego ritualni, mitsko-magijski čin. Uvijek se iza krila nekakva (uvjetno rečeno) soteriološka nakana. Svetkovine i slavlja imale su metanojsku intenciju, intenciju dodvoravanja višim silama, snažno nastojanje da se utječe na zbivanje, pa bi standardni filozofski iskaz vjerojatno sa zadovoljstvom napisao da se umjetnost rađa iz duha kulta, to jest, da je na početku umjetnost bila kult koji je uzajamnim međudjelovanjima modificirao subjekt te ujedno djelovao na vanjsko okruženje.

Halder je napisao knjigu koja će biti, kako rekosmo, neizostavno štivo za studente, obavezna literatura na fakultetu. Ostali bi mogli na stvar gledati bernhardovski. Ili kao Alica u zemlji čudesa, koja je svojoj Maci rekla sljedeće riječi: "Da znaš, Maco, bila sam jako bijesna kad sam vidjela kakvu si nepodopštinu izvela! Samo što nisam otvorila prozor i izbacila te van na snijeg!"

No iza Halderovih riječi - ili ispred - jedno je prilično ravnodušno vrijeme koje se uopće ne zamara stvarima kao što je staranje o sebi u smislu u kojemu ga je naučavao Foucault, sivim vremenima u kojima je umjetnost postala neizostavni dio entertainmenta u vremenima posvemašnje i vrlo soldački doživljene zabavnosti. Vremenima koja ne žele imati nikakve veze s naporom, samooblikovanjem ili pisanjem (i čitanjem) knjiga koje prate taj napor kroz pisanu riječ.  

 
Alois Halder: "Umjetnost i kult"
Preveo Damir Barbarić

AGM, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –