Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Lora Tomaš • 06.02.2018.

Arundhati Roy : Ministarstvo potpune sreće

U zbirci političkih eseja Terenske bilješke o demokraciji: Slušati skakavce (Field Notes on Democracy: Listening to Grasshoppers, 2009.) indijska književnica i aktivistkinja Arundhati Roy pita se bi li, kad govori o aspektima indijske i svjetske politike, precizan, suhoparan jezik činjenica trebala zamijeniti upečatljivošću poezije. No, odmah zatim dodaje da su upravo birokratičnost i sustavnost licemjerja koje razotkriva od nje učinile birokraticu. Ideje valja suočiti s drugim, jasno uobličenim idejama, kaže. Onakvima kakve je iznosila u brojnim izdanjima političke publicistike objavljenima u periodu između njezina Bookerom nagrađenoga romana prvijenca, Bog malih stvari (1997.), i dugo očekivanoga drugog romana, Ministarstvo potpune sreće (Profil, 2017., prijevod: Saša Stančin). Maloga Boga privatnog očaja zaglušio je Veliki Bog javnog i političkog, kako se izrazila u svom prvom romanu.

Ministarstvo potpune sreće Roy Arundathi

Roy je tako pisala, i govorila, o indijskom testiranju nuklearnog oružja 1998. Cijeni modernizacije, naprimjer, socijalno-ekološkim posljedicama izgradnje velikih brana (jedna od poznatijih je ona na rijeci Narmadi). Okrutnostima kastinskoga sistema. Kašmirskoj borbi za neovisnost (azadi), koju podupire. Nedostacima i previdima Zapadne liberalne demokracije i “najveće demokracije na svijetu”, one indijske (ne i demokracije kao ideje). Neoliberalnom kapitalizmu, nacionalizmu i patrijarhatu, konzumerizmu, samoubojstvima seljaka u Indiji, indijskom plemenskom stanovništvu na udaru rudarskih korporacija, američkoj vanjskoj politici, ratu protiv terorizma itd.

Roman Ministarstvo potpune sreće kolaž je sastavljen od svega navedenog, i još više. Od iskaza, izjava, dnevničkih i novinskih isječaka, zapisnika, predmeta, pisama, priča, stihova, tekstova s transparenata, plakata i etiketa s različitih proizvoda, transkripata, biltena, dokumenata, manifesta, članaka, obavijesti, zapisa i natpisa s nadgrobnih spomenika. Djelomično u rašdijevskoj maniri, koristeći nadimke za političke figure i neke fenomene, Roy tematizira suvremenu indijsku političku klimu, zapanjujući čitatelje raznovrsnošću političkih i srodnih pitanja – od masakra do plastičnih kineskih uzica za zmajeve obloženih mljevenim staklom zbog kojih stradavaju ptice. Zato ga se može čitati i kao fikcionalizirane bilješke s terena ili presjek autoričine aktivističke karijere. Ali takvo ga određenje nipošto ne iscrpljuje. U sasvim drugačijem registru, igrajući se poetskim odlomcima, tečnim dijalozima i intimnim razotkrivanjima, Roy je zapravo ispričala nekoliko iznimno humanih i međusobno isprepletenih priča.

Na jednoj od posljednjih stranica ispisana je kratka pjesma protagonistice Tilottame (Tilo). Započinje pitanjem: “Kako ispričati razbijenu priču?” Ili, kako sastaviti fragmente, postaviti ih u kakav takav suodnos, ako već ne u koherentnu cjelinu. “Tako da polako postaneš svatko. Ne. Tako da polako postaneš sve”, glasi odgovor, na neki način skica autoričina prosedea.

Roy naglašava kontrast između “tradicije” i “nove Indije” – ekonomske sile čija je prijestolnica meduzina glava, kurva “u uvoznim mrežastim čarapama”

Radnja romana odvija se na lokacijama nestabilnosti i agitacije, i mjestima gdje se život i smrt, staro i novo, preklapaju. Stari Delhi ili Shahjahanabad obzidani je grad koji su Moguli osnovali u sedamnaestom stoljeću. Splet uličica, ćorsokaka i električnih žica kontrapunktiran simetrijom džamija i sufijskih svetišta. Mreža tradicionalnih kuća (havelija) s unutarnjim dvorištima, koje ustrajno trunu okružene oderanim kozjim tijelima što vise s kuka, iznurenim pilićima u kavezima, ljepljivim slatkišima na koje slijeću muhe i prašina, talismanima, lončarima, prostitutkama, brijačima, pljuvačima i muškim pogledima. Svojevrsni anakronizam u odnosu na široke aleje i ambicije moderne metropole New Delhija.

Ondje, u muslimanskom getu, odrasta druga protagonistica romana, Anjum. Anjum je hermafrodit, hiđra (naziv se odnosi i na transrodnu osobu i eunuha). Rodnog, muškog imena Aftab. Otac joj je hećim i obožavatelj urdske i perzijske poezije. Kao petnaestogodišnjakinja, Anjum seli u Khwabgah (Kuću snova), gdje se brzo uklapa u šaroliko društvo hiđri. Uselivši ondje nastanjuje i svoj ženski identitet – za nju to znači šljokice i crveni ruž. Općenito “prenaglašenu ženstvenost” zbog koje su “druge, biološke žene u susjedstvu (...) djelovale (...) sivo i razvodnjeno.” S vremenom postaje najpoznatija hiđra u Delhiju, opjevana u indijskim i svjetskim medijima. Kao i njezin otac, hećim, ljubiteljica je urdskih stihova. U indijskim se medijima još uvijek raspravlja je li urdski jezik koji izumire, jezik poezije, romantika i bolivudskih pjesama, ili je i dalje veoma vitalan ali nedovoljno cijenjen.

Svime time Roy naglašava kontrast između “tradicije” i “nove Indije” – ekonomske sile čija je prijestolnica meduzina glava, kurva “u uvoznim mrežastim čarapama”. U New Delhiju rijeke su “flaširane i poredane po policama supermarketa”, a duhovi ubijenih seljaka lutaju blještavim trgovačkim centrima. U autističnoj kulturi selfija to bi prošlo neregistrirano da se usred takve metropole ne nalazi i žarište otpora: Jantar Mantar, zvjezdarnica iz osamnaestoga stoljeća. Ondje se redovito okupljaju razne protestne skupine, ali i pojedinačni utopisti poput Royinog Dr. Azada Bhartiye (u prijevodu Dr. Slobodnog Indijca). On već jedanaestu godinu štrajka glađu zbog raznoraznih “za” i “protiv”, brišući ponekad tanku granicu između protesta i izvedbenih umjetnosti. Roy je mnoge fragmente narativnoga kolaža pronašla upravo ondje.

Bog malih stvari nije utješen u stvarnom vremenu.

Kuće-brodovi na jezeru Dal u Kašmiru. Svaka ima svoje ime, često vrlo maštovito (foto: Lora Tomaš)

Polifon, roman počinje od kraja, na delhijskom groblju na koje Anjum doseljava nakon traume doživljene u guđaratskom masakru muslimana 2002. godine. Ondje, među sveinkluzivnim, “velikim kolektivom” mrtvih (da posudim od autora i aktivista, Bookerovca Johna Bergera, koji je poticao Roy da dovrši ovaj roman), heroinskim ovisnicima, kojekakvim beskućnicima i psima, Anjum gradi pansion Dženet. Društvo joj pravi mladić iz niske kaste kožara, koji radi u mrtvačnici jer se “nedodirljivima” (dalitima) prepušta baratanje onime što se ne želi dirati. Oca su mu ubili takozvani “zaštitnici krava”, radikalni hinduisti, pogrešno ga optuživši da je ubio kravu. Tako se on iz bunta preobratio u muslimana i prozvao Sadam Husein, zadivljen, objasnio je Anjum, Sadamovom hrabrošću dok je umirao, zabilježenoj na video snimci. O samom Sadamu, pak, nije znao ništa drugo. Za potrebe instant rekreiranja identiteta, to mu je bilo sasvim dovoljno.

Prije ere dehumanirajućega kapitalizma, smrt je bila krajnja i iščekivana budućnost živih.

Roy likove ne smješta slučajno na groblje. Groblje tvori okosnicu romana, ali i njegov okvir. Na groblja i mjesta kremacije tradicionalno su u Indiji odlazili odbačeni, očajni, poludjeli i razni duhovni tragatelji, praktičari tantre, budistički meditanti. Prije ere dehumanirajućega kapitalizma, smrt je bila krajnja i iščekivana budućnost živih, piše John Berger u svojih Dvanaest teza o ekonomiji mrtvih (Twelve Theses on the Economy of the Dead, 1994.). Dok tu međuovisnost mrtvih i živih nije dokinuo suvremeni egotizam. “S katastrofalnim posljedicama za žive, koji sada mrtve smatraju eliminiranima.” Roy kao da nanovo uspostavlja tu predkapitalističku vezu. I ne samo to.

Anjuminim pansionom Dženet na groblju, kaže u jednom intervjuu, Roy je povukla paralelu s Kašmirom, koji nazivaju raj (đannat), a pretvorio se u groblje. U kolonijalno vrijeme Britanci su ondje igrali tenis, jeli kolače s jagodama i tračali u dubokoj sjeni orijentalnih platana. Kašmir je i jedna od omiljenih destinacija za medeni mjesec indijskim parovima. Od šezdesetih do kasnih osamdesetih bio je i omiljena lokacija za snimanje bolivudskih filmova. Iako i dalje posluži kao spektakularna scenografija, u samom Kašmiru više nema kina. Počela su se zatvarati u devedesetima, zbog kompleksne političke situacije, a Srinagar je postao “slomljeni grad”, kako ga naziva kašmirsko-američki pjesnik Agha Shahid Ali. Roy je ovaj roman posvetila “Neutješenima”. U zbirci pjesama o Kašmiru iz 2002., Sobe nikada nisu dovršene (Rooms Are Never Finished), Agha Shahid Ali tvrdi da “Bog malih stvari nije utješen u stvarnom vremenu”.

Može li se živjeti izvan jezika - s dva gramatička roda, muškim i ženskim?

Sukobi i trenja u romanu istovremeno traju na više razina. Odmah na početku, kada shvati da joj je dijete hermafrodit, Anjumina se majka pita, bez da to uspijeva artikulirati na ovaj način, može li se živjeti izvan jezika (u njihovom slučaju urdskoga, s dva gramatička roda, muškim i ženskim). Može li se živjeti izvan binarnosti roda, s dva “posvađana glasa”, pitat će se Anjum kasnije: dubljim, koji razvija u pubertetu, i nešto višim, koji postiže hormonskim pilulama? Je li joj to moguće jedino u Kući snova ili pansionu Dženet, oboružanoj ironijom?

Iako je Vrhovni sud Indije 2014. priznao transrodne osobe kao treći spol, njihova je uloga u društvu najčešće rubna. Uz neke iznimke i novije inicijative, ili ako odaberu ostati “u ormaru”. Zato se hiđre organiziraju u vlastite zajednice, gharane. I jer se ne mogu zaposliti kao učiteljice ili službenice u banci, recimo, bave se zabavljanjem (plesom i pjesmom), prostitucijom i iznuđivanjem novca. Dobar dio društva boji se hiđrinskih čini pa im ga spremno daju.

Ovu hiđrinsku polemiku jedan lik u romanu naziva “Indo-Pak”, odnosno “indo-pakistanski sukob”. Nadzorna crta, koja dijeli nekadašnji Kašmir na područja pod indijskom i pakistanskom kontrolom, seli tako u psihologiju likova, gdje razgraničava oprečne impulse i društveno nespojive, iako međusobno srasle kategorije. Stoga polifonija romana ne proizlazi samo iz različitih pripovijednih glasova već i iz osjećaja fragmentiranosti protagonista, psihološke razjedinjenosti perpetuirane društveno-političkim trenutkom (primjerice, različita klasna porijekla majke i oca protagonistice Tilo). Podcrtana je i ispreplitanjem jezika i citata: od klasika urdske književnosti i bolivudskih pjesama do Shakespeara, Mandeljštamovih, Jeana Geneta i drugih, više ili manje angažiranih autora.

Ovaj put, Veliki je bog općeg očaja izrazito bučan. No, čini se, s dobrim razlogom.

Onima koji su upoznati s autoričinom biografijom ili su čitali njezin poluautobiografski roman Bog malih stvari, vrlo će brzo biti jasno da Tilo podsjeća na samu Roy, odnosno protagonisticu Rahel. Jer joj je majka sirijska kršćanka iz Kerale, inovativna edukatorica, jer studira arhitekturu u Delhiju i jer se bavi dizajnom kazališne scenografije i osvjetljenja. Ali Tilin je otac iz kaste nedodirljivih. Ona je zapravo dijete likova Ammu i Veluthe iz prethodnoga romana, rekla je Roy, da je tragična ljubavna priča između razvedene majke dvojajčanih blizanaca i “nedodirljivoga” tesara kojega su oni obožavali nešto drugačije završila. Da nije bilo zakona “koji su određivali tko treba biti voljen i kako”. Anjum i Tilo, zajedno i svaka za sebe, predstavljaju nekonvencionalan, ali potencijalno ljekovit model ženskosti. Njihovo pronalaženje i prisvajanje ostavljenih djevojčica dva su čina nekovrsnoga gerilskog majčinstva, a njihova djeca nada ovoga romana.

Kao i Roy, Tilo će mnogo vremena provesti u Kašmiru, putujući po zemlji i dokumentirajući sukobe, kontrastirajući svoje zapise s medijskim uprizorenjima. Tiline su bilješke, i to ne samo one kašmirske, među najlucidnijim momentima u romanu. Podsjećaju, uz lirične i poetske odlomke, na sve čime nas je očarao Royin prvijenac. Na popise, zaključke i dječje pronicljiva pitanja Esthe i Rahel. Na Royino vješto kombiniranje ironije i satire s anatomiziranjem gubitka.

Bilješke naslovljene kao “Skraćeno izdanje engleske gramatike i razumijevanja teksta za jako malu djecu” kratki su tekstovi i novinski isječci iz Kašmira s pitanjima razumijevanja na kraju (ponegdje i izborom odgovora), koja podcrtavaju besmisao dogođenog / pročitanog. “Koja je prihvatljiva količina krvi za dobru literaturu?” glasi jedno od njih. Koja je prihvatljiva količina politike u jednom romanu? Ovisi. Ako se složimo s tvrdnjom iz ovoga romana da “čitanje transkripta sa saslušavanja čovjeku omogućavaju jedinstveno razumijevanje ljudske prirode, dublje od bilo kakvog propovjednika, pjesnika ili psihijatra”, onda je i to jedan od mnogih razloga zbog kojih bi trebao biti obvezno štivo. Da, Roy treba čitati. I ako se želi bolje razumjeti ključne i problematične aspekte indijske (i svjetske, pa i naše) politike, i da bi se uživalo u Royinu istančanu talentu kojim je redefinirala indijsko pisanje na engleskom jeziku.

Bog malih stvari bio je virtuozna demonstracija njezine sposobnosti da ispriča nezaboravnu priču, podjednako osobnu i političnu, bez da primijetimo šavove, bez da jedno nadviče drugo. Ovaj put, Veliki je bog općeg očaja izrazito bučan. No, čini se, s dobrim razlogom. Kao i blizanci Estha i Rahel, i likovi ovoga romana – a s njima i čitatelji – uče “kako povijest dogovara svoje uvjete i kako sakuplja danak od onih koji prekrše njene zakone”. Slušaju njezino “strašno tutnjanje.”

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Interview: Arundhati Roy on Democracy Now! –

Arundathi Roy

Ministarstvo potpune sreće

  • Prijevod: Saša Stančin
  • Profil 11/2017.
  • 394 str., meki uvez
  • ISBN 9789533136073
  • Cijena 129.00 kn

'Ministarstvo potpune sreće' drugi je roman indijska spisateljice i aktivistice Arundhati Roy, djelo koje se čekalo punih dvadeset godina nakon što je autorica osvojila svijet svojim prvijencom 'Bog malih stari'. U svojem novom romanu autorica nas vodi mnogim godinama i prostorima Indijskog potkontinenta, a priču o svojoj zemlji gradi oko nezaboravne plejade likova.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –