Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 18.05.2010.

Bekim Sejranović : Ljepši kraj
Održava se
01.01.1901.

Ljepši kraj Sejranović Bekim

Proza Bekima Sejranovića, objavljena u zbirci priča "Fasung" i romanu "Nigdje, niotkuda", žanrovski je uvijek bila negdje na rubovima, prepuna pretapanja prema autobiografskom diskursu, fragmentarno strukturirana i bez čvrste i linearne fabule. Njegovo "miksanje" ratne, egzil-proze i autobiografskih krhotina u prošlom je romanu rezultiralo vrlo kvalitetnom prozom, o čemu svjedoči i ugledna nagrada "Meša Selimović" koju je Sejranović u jakoj konkurenciji prošle godine dobio za "Nigdje, niotkuda".

Na neki način u svome novom romanu, lijepo naslovljenom "Ljepši kraj", Sejranović nastavlja tamo gdje je stao, no definitivno čini i odmak ako ni u čemu drugome onda u tematskome smislu. Djetinjstvo i odrastanje, rat i odlazak u Norvešku, kao i prepoznatljive kulise nekoliko prošlih desetljeća na ovim našim prostorima, sada su ispričana priča od koje se treba odmaknuti i krenuti ispočetka.

No, i u "Ljepšem kraju" tu je onaj isti pripovjedač u 1. licu čije se kretanje odvija na istoj relaciji između Hrvatske i Bosne s jedne i Norveške s druge strane, uz kratke skokove do Brazila ili Indije. Roman je stoga i strukturiran tako da se dio priče odvija u bosanskoj djedovoj brvnari gdje je pripovjedač došao sakupiti i na neki način shvatiti krhotine prošlih događaja, ali i o tome pisati, dok je drugi evociranje nedavnih događaja iz Osla.

Jednim dijelom, "Ljepši kraj" funkcionira kao tjeskobna ljubavna priča između glavnog junaka i od njega prilično starije Cathrine i to je priča koja nema ljepši, nego veoma tragičan kraj. No, ona je u svakom trenutku nadopunjavana preciznim dijagnosticiranjima pripovjedačeva stanja, njegovim poslovnim, prijateljskim, ljubavnim i psihičkim zavrzlamama koje ga istovremeno pogađaju i nastala je od fragmenata koji čine dojmljivu, iskrenu i vrlo proživljenu cjelinu.

Istovremeno, njegov boravak u miru djedove kolibe nije nikakva idilična epizoda jer problemi s pisanjem jednako su razorni, baš kao i okolica koju naseljavaju daleki rođaci sa svojim idejama, obližnje selo koje su naselili vehabije i sl. Pripovijedanje u ovome romanu, baš kao i u prošlome, uvijek funkcionira tako da se u njemu nađe mjesta za mnoštvo asocijacija, reminiscencija i sitnih epizoda koje možda i nemaju direktne veze s 'glavnom' pričom, ali je obogaćuju i funkcioniraju na neki možda ne do kraja izbrušen, ali u svakom slučaju iznimno šarmantan način.

"Ljepši kraj", rekla bih, potvrdio je pomalo nomadsku pripovjedački poziciju Bekima Sejranovića. Ne zanimaju, naime, njega iskušane i "isfurane" forme i žanrovi, već pisanje koje uobličava specifičnu, autentičnu atmosferu, dok svojevrsno autsajderstvo koje obilježava identitet pripovjedača koji se uostalom već definirao onim "nigdje, niotkuda" ne djeluje nimalo isforsirano i pomodno, već se jednostavno podrazumijeva.

"Ljepši kraj", kao i cjelokupna Sejranovićeva proza, doista proizlazi iz pitanja - "piše li život priču ili je možda obratno?". Premda uopće nije važno tko kontrolira koga, stvarnost priču ili priča stvarnost, Sejranovićev je roman svakako iznimno uspješan jer je riječ o autoru kod kojega ni u životu ni u pisanju nema foliranja.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –