Benjamin Kunkel : Neodlučnost

Održava se
01.01.1901.

Dobar dio urbane generacije rođene „60-i-neke“, roditeljski dom nije napuštao prije tridesete: nekima kao da je lakše bilo i otići 91. u rat nego li napustiti roditeljski dom. Odrastanje se moglo odgoditi. Roditelji su imali stan i stabilna primanja – pa zašto bi se onda napuštalo taj komoditet. Trebalo je godina i godina da bi se skupilo odlučnosti za samostalan život. A onda još i dodatne hrabrosti za brak i djecu... Dobra strana svega jest da danas nitko više nema energije za razvod – zbog čega djeca mogu rasti u koliko-toliko stabilnim obiteljskim uvjetima.

Taj generacijski sindrom izgleda nije samo hrvatska, „tranzicijska“ pojava. U svom debitantskom romanu, indikativnog naslova «Neodlučnost», Benjamin Kunkel piše o početnom stadiju blagog autizma „koji je u Americi prerastao u veliku epidemiju, osobito među bijelim muškarcima srednjeg sloja“. Karakterizira ga smanjenje, ili čak gubitak sposobnosti za donošenje odluka. U određenom društvenom sloju roditelji žive predugo i zadržavaju ekonomsku moć. Njihovoj djeci to omogućava produžetak djetinjstva i mladosti: „zbog čega se, u naše vrijeme, mladost protegnula u dimenzije po svemu sudeći bez povijesnog presedana“.

Kunkel je i dijagnosticirao taj „početni stadij blagog autizma“. On je to nazvao abulijom, bolesnim stanjem bezvoljnosti, nesposobnosti stvaranja i provođenja odluka (hrvatski enciklopedijski rječnik). Dapače, Kunkel je izmislio i lijek za abuliju.

«Neodlučnost» ima odličnu inicijalnu situaciju. Dwight Wilmerding je „slacker“ u kasnim dvadesetima: s frizurom u stilu Bobbya Kennedya, košuljama Brooks Brothers, i kazetama Grateful Deada. Završio je filozofiju. Radi honorarno u Pfizeru, i živi u newyorškom loftu s grupom „slackera“ sličnim sebi. Ako netko na svijetu mora biti sretan onda je to on. No Dwight ne može uživati u privilegiranom životu djeteta američkog globalističkog imperijalizma, i imućnih roditelja. Paralizira ga kronična bezvoljnost i neodlučnost. Odgađanje postaje produžetak djetinjstva... Tu se pojavljuje Abulinix: netestirani lijek za abuliju. Dwight pristaje sudjelovati u početnim stadijima ispitivanja lijeka. Promjene nabolje su trenutačne. Prva Dwightova „abulinix odluka“ jest da otputuje u Ekvador.

U eksploatiranoj zemlji Trećeg svijeta newyorški će se slacker suočiti s naličjem svog blagostanja; s time kako naftne kompanije potajno izvoze sirovu naftu iz Ekvadora, kako MMF daje zajmove uz prisilu nametanja visokih poreza, kako se ne dopušta razvoj lokalne industrije... Ideološki pročišćen Dwight će se i emocionalno preporoditi: leteći na krilima Abulinixa iz ekvadorskog globalizacijskog čistilišta sletiti će ravno u ekvadorski seksualni raj. Doba neodlučnosti i bezvoljnosti okončati će se na jednoj čistini usred džungle sa stanovitom Brigid, „preplanulom boginjom internacionalnog socijalizma“... Sretnu vijest odmah će javiti i roditeljima: „jako vas voli vaš sin, izliječen Abulinixom u 28. godini života.“ uz P.S. „Žao mi je što su vam oboje djece ljevičari“... No ako medicina može liječiti abuliju, možda ima i lijeka za ljevičarsku djecu...

Američka kritika Kunkela je proglasila „novim Salingerom“, a Dwighta Wilmerdinga „novim Holdenom Caulfieldom“. Kunkel nije prvi koji je dobio taj epitet. Još nedavno „novi Salinger“ je bio Dave Eggers. Zapravo, „novi Salingeri“ pojavljuju se svakih par godina. No Kunkelu dobro stoji ta titula. „Neodlučnost“ ima odlično pogođenu generacijsku dijagnozu: „abulijski sindrom“ može se prepoznati i kod nas. Sama kvaliteta teksta možda oscilira. Ali nacrt je ozbiljan i fino razgranat: od generacije koja ne želi odrasti, do uloge farmaceutskih proizvoda u američkom društvu, i kapitalističkog materijalizma koji nudi tabletice za „abuliju“, „socijalnu fobiju“, „neurasteniju“ i druge izmišljene i neizmišljene bolesti kojim se liječi manjak zadovoljstva u potrošačkom društvu.

Naravno, konačno pitanje jest što to znači „odrasti“. Kod nas odrastanje podrazumijeva dvije odluke: brak i djecu. Vjenčanje kao da liječi svaki trag generacijske abulije! Smisao odrastanja kao da se iscrpljuje u življenju prema tradicionalnim vrijednostima. Nekako je slično i kod Kunkela. Nakon seksa u raju Ekvadora i Dwightu će „marry me“ pitanje pasti na pameti... Doduše, s prizvukom „slackerske“ ironije: slijedeća životna ideja će mu biti da on i Brigid žive kao profesionalni revolucionari.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )