Boris Perić : Povratak Filipa Latinovića
...hrvatska žanrovska ponuda doživjela (je) posljednjih godinu ili dvije nekoliko zanimljivih promjena, među kojima se svakako izdvaja, navodno dugo očekivan, povratak romana. Stara tema o usporednom usponu romana i građanskog društva, odnosno, u domaćim tranzicijskim prilikama o odnosu toga žanra i priželjkivane rekonstitucije građanskog društva, dobila je tako novi sjaj, pa se oživljeni Filip Latinovicz, kao neka vrsta realizirane metafore žanra, ovog ljeta iznova vratio svojoj trafikantici Regini, u plebejsku zonu popularnosti ne bi li još jednom osnažio kobnu socijalno-literarnu privlačnost koja provjereno traje već dobra sva stoljeća.
Tako je Dean Duda u tekstu Vukovi bez Ontarija, originalno objavljenom 2005. godine, pomalo proročki, ali i sasvim slučajno spominjući baš Filipa Latinovicza, detektirao novi početak jednog književno-društvenog procesa - vječno, ali uvijek novo duhovno zrcaljenje stanja duha nacije i dominantnog tona u našoj književnosti, točnije romanu, no ipak, ove godine, i u ovom slučaju ta kobna privlačnost ne događa se u tranzicijsko ili posttranzicijsko ljeto, već malo ranije, u travnju kada je ova knjiga i tiskana.
Nedavno je, tek pred koji mjesec, i Igor Mandić kao svojevrsni glasnogovornik žirija T-portalove nagrade prvo psovao kretena koji je donio takve nepodnošljive stolce s kojih se klizao dok je objašnjavao zašto su izabrali odabrali ovogodišnjeg laureata, i zatim dugo pričao o tmurnoj književnoj atmosferi književnih tekstova pristiglih na natječaj. Iscrpno je opisivao to jalovo stanje, i taj niz knjiga u kojima se nije moglo pobjeći crnilu, depresiji, poraženosti.
Veza je dakle, ovdje očigledna. Kakvo stanje društva - takvo stanje književnosti, i ovaj roman je baš jedan od tih u kojima se život (ili možda autor?) zlurado poigrava svojim protagonistima, poput zaigrane mačke koja mrcvari ulovljenog miša.
Osim očigledno sličnog naslova, i drugi Krležini autorski detalji izvor su Perićeve inspiracije, na svakom koraku evociraju se leit-motivi ili ključni trenuci iz Latinovicza, ali drugih Krležinih djela. Početak romana ‘Svitalo je...', 23 vremenske jedinice, sve je to Krležin Filip, kao i prerađena scena ognja i bika, a evocira se i njegov leksik, rečenica, ton, te poneka njegova pjesma.
Borisu Periću treba zahvaliti i za niz zaista kvalitetnih prijevoda, od kojih su mnogi ostavili trag na svom prevoditelju. Tako je u ovom romanu snažno je prisutan Sacher-Masoch, a osobno mislim da je zapravo ključan i Thomas Bernhard koji je sasvim sigurno ostavio svoj otisak na Perićevoj rečenici, a dijelom se može detektirati prepoznatljivo bernhardovsko paralaktičko kruženje oko teme i u narativnom meandriranju samog Perića.
Niz vanjskih motivatora koji neskriveni figuriraju u ovom djelu tako nalaze inpiraciju u Krleži, Masochu, Bernhardu, Freudu, Nietzcheu, Hegelu, ali se sidre i u likovnosti (na naslovnici je Miljenko Stanišić i slika ‘Filip Latinović'), kao i u našoj stvarnosti. Dvadeset i tri godine nakon uspostavljnja neovisnosti podvlači se svojevrsna crta i traži suma, no simbolički je kapital, kao i svaki drugi, potrošen, recesijski, možda čak i toliko u minusu da se više nema ni za potpuno nove teme i romane, već se prežvakavaju oni rabljeni.
U ovom je slučaju roman donekle rabljen, ali i motivski hibridan, tako se krležijanski protagonist baca u suvremeni vanjski svijet koji je u svježoj opreci s onim utrobe sanatorija, gdje je naučio držati uspomene kao iza staklene vitrine, u sigurnosti nedohvatljivosti. Mazohistički će uživati u sado-mazo sesijama kod poliandrične ljubavnice Ksenije koja je zapravo profesionalna domina, a njegov drugi dom bit će onaj nuklearni, gdje mu novootkriveni biološki otac bude ljubavnik i njegove majke i njegove sestre, te se taj izvitopereni svijet poimanja identiteta i seksualnosti garnira filozofsko-psihološkim promišljanjima na tragu prijenavedenih i inih autora.
Mračan je to svijet, ali elokventan i zabavan. Istini za volju, ponekad se autor uplete u sasvim nepotrebne aluzije poput one na 77. stranici kada nakon oralnog seksa narator dosta jeftino kaže: ‘...kad se sve napokon svršilo', ali takve epizode su zaista rijetke.
U ovoj formi motivskog patchworka još su dvije epizode vrijedne spomena. Prva je pastiš Leopold von Sacher Masochovih ugovora s njegovim dominama, Fanny Pistor i Vandom Dunajevom (pseudonim njegove žene), a sasvim sličan ugovor Filip sklapa pod robovskim imenom Gregor (koje je koristio i sâm Masoch) s Ksenijom. Drugi je vrlo vjerojatno sasvim slučajan, a radi se o zapravo više o nategnutoj sličnosti u nihilističkim opisima slučajnosti dolaženja na svijet. Tako će Latinović reći o svojim roditeljima kako se ‘...nezadovoljena glupača zagleda u slatkorječiva kretena, kretenu se digne... i plod tog ljigavog klizanja sad sjedi u birtiji.' Houellebecq će pak napisati kako je protagonistova majka mislila kako bi bilo baš romantično primiti svog ljubavnika za jaja, ali je za oca to bilo previše, te je tako uskoro nastalo ne baš toliko veliko čudo života. Mala sličnost u tekstu, velika u stavu.
Uglavnom se radi o tekstu prilično snažne citatnosti u kojoj se primjerice ističe jedan od početnih opisa Ksenije (str. 64; Bila je majka, majka dalekih istočnih vukojebina, opustjelih, prašnjavih stepa i beskrajnih ledenih obzorja, žena koju nitko nikad neće posjedovati, pred kojom se žudnja raspada u prah, jer ona je tu da nahrani i napoji, da stvori život i ugasi ga u svojoj šutljivoj utrobi kad za to bude kucnuo čas.), pa i svojevrsni znakovit zaključak pred kraj romana (str. 217; Slikamo sinestezije i živimo stokholmske sindrome.).
U cijeloj toj na momente impresivnoj jezičnoj igri ipak se najsnažnije ističu defetistički opisi prenaglašenog crnila (str. 186; Ali pred zoru, negdje oko četiri, kad su sve noći jednake i podjednako beznadne, u san bi mu se stali uvlačiti prizori nemira, među njima i onaj sumračni, čađavi crtež zbunjena mladića, zablenuta u raskvašenu provincijalnu Veneru okupanu slapovima kiselog kuhinjskog vonja...), ali je u prvom planu i obračun s općim društvenim stanjem i bezvoljnošću (str. 157; ...kako da povjeruje da je i dalje čovjek, kad su se tvornički dimnjaci odavna ugasili, kad su pogoni mrtvi i rasprodani... kad država steže tuđe kaiševe...)
No, vratimo se Mandiću i njegovom leleku kako je našim autorima sve crno, jer ovdje je to zaista tako. Tama se baca čitatelju u oči na lopate, boležljiv, žučan i nezadovoljan krležijanski ton originalnog Latinovicza je utoliko sjajno pogođen, no i Perić sâm kaže kako ovo nije ni hommage ni remake, već samo tematski okvir, manjim dijelom i narativni predložak u kojem je pokušao obuhvatiti egzistencijalni okvir sadašnjice.
Taj okvir je u ovom romanu zadržao svoju mučninu iz 1932. godine, ali on odiše suvremenim angstom i bezvoljnošću u jeziku punom arhaizama, aorista i posuđenica, te su naši moderni entropijski procesi utoliko u tom crno-bijelom negativu zapravo sjajno prikazani.
Perić se ovim romanom odmaknuo od hoda s pogrešne strane jezičnog kiča i besadržajnosti koja tu autorsku navadu često prati. Premda nema govora o bernhardovskoj ili krležijanskoj tekstualnoj prokrvljenosti, ipak ih nije ni najmanje pravedno međusobno uspoređivati. Ovdje se radi o kolažu ideja i motiva koji svoju originalnost ipak crpe iz svoje unikatne i pomalo bizarne unutarnje dinamike, i svojevrsnoj restauraciji jednog velikog književnog djela čiji naslov i posuđuje.
Očigledne prednosti ovog romana su snažan, razigran i živ jezik, sjajni i napeti narativni momenti koji bez obzira na deklariranu iskonstuiranost pružaju uvid u Perićeve autorske dosege, dok se možda može zamjeriti pomalo ziheraški kraj koji ipak nudi svojevrsnu katarzu, i nadu u kasnu i nasilnu pravdu, ali i možda pomalo naivnu i suvišnu poruku o potrebitosti borbe i zauzimanja za samog sebe.
Dakle, pretenzija ovog romana nikako nije podilaženje publici, jer se radi o zahtjevnom djelu, monolitnom romanu bez predaha, tek s pokojim praznim redom koji označava novu cjelinu. Unutar tih segmenta teško se na trenutke oteti dojmu kako se autor mjestimično gubi u intelektualizmu i upravo se tada u pretjeranoj cerebralnosti gubi autentična i mračna emocija koja je zapravo i najiskreniji i najzavodljiviji dio teksta.
Meni se ova knjiga sviđa, i na momente mi se bilo teško odvojiti od nje. Radi se zanimljivom i neobičnom romanu koji vrlo direktno preispituje našu trenutnu situaciju - kuda se to Filip Latinović nakon 23 godine u ludnici zapravo vratio, te je odgovor koji pruža vlažnjikav, gnjio i odvratan, te domaće tranzicijske prilike koje se zrcale u odnosu ovog romana i građanskog društva, da parafraziramo Deana Dudu, nisu nimalo priželjkivane.
Boris Perić: "Povratak Filipa Latinovića"
Naklada OceanMore, 2013.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )