Brodovi na zimskom vezu

Jedno obično pitanje, izgubljeno u prijevodu, što su to madiri ?, obojilo je cijeli dan u moju omiljenu sivo plavu, u masne nanose modre i ljubičaste. Trebala sam, zapravo, objasniti što rade brodska rebra u jednom stihu i otkud ja stisnuta između njih.          

Kad kažem brodska rebra, pomislim na kostur broda na nekom navozu ili suhom vezu, skeli, ostavljen, s kojega je vrijeme ogulilo meso.        

Kad kažem madiri, mislim na zipke u koritu broda između kojih se ljulja ustajalo more, mali važevi za sekanje i šporke stare krpe.        

U tekstu se smrad ne osjeti, ostaje samo sve ostalo, južina, utroba broda, njegovo potkožno tkivo u kojem je moguće biti čahura, čahurica za leptiricu ili za metak, prema okolnostima. Dignuti pajole i rastvoriti pod, spuznuti, makar rukama i očima, u tajne prostorije, nestati u tom zibanju, što duže nestajati.          

Možda takav osjećaj ima speleolog kad se spušta u podzemne špilje ili ronilac kad podroni ispod stijene u morsku provaliju i ljubavnik kad mu se izmakne tlo pod nogama pa naglavce propadne u sebe. Ali speleolog, ronilac i ljubavnik su istraživači, a ovdje, na zimskom vezu, u luci, moguće je biti skrivač, mirovati.          

I ti ćeš, na tom svom jeziku bez brodova i mora, izgovoriti ponuđeno objašnjenje, riječ, a ja ću misliti na ovu drugu iza koje stupa vojska značenja, intimnih tumača, koja je možda neprevodiva, ne da se prevesti nekim kopnenim transportom; da ti kažem: to je jedna od onih riječi u koje se trebalo uvući.            

Počinje duga plava zima, onaj duži njen dio, s toplim danima u kojima je moguće sjediti na suncu bez jakete, pa danima s blagim južnim vremenom, razvodnjenim, bolesnim od čežnje. Hladnoće koje imaju doći, bit će oštre i kratke, neka bura koja će iščupati borove, pa mirni mraz, ali nakon toga - opet aleja ciklone, puno svježe vlage i mlakog vjetra u zraku.            

Dani za  lutanja, za šetnje bez šetača, s rukama u džepovima, s noge na nogu, jel moguće da je to onaj isti grad u kojem si zapela u prometu, ne možeš izaći s parkirališta, gdje si čitavo jutro čekala u redu pred šalterom, jednim, pa drugim, iz dućana si dovukla kese, po ulicama su se ljudi mimoilazili skvrčenih šaka, s vratom uvučenim među lopatice, brze kornjače - ljudi, mrziš jutra u gradu i gužve i tu jutarnju rasvjetu, skoro pa bi po nekoj jezičnoj logici, ritma rečenice radi, rekla da mrziš i ljude, njihovu jutarnju frazu u kojoj se kreću, i ti s njima, ista.          

Prijatelji iz nekih drugih gradova mi govore: ovdje je magla, ovo se više ne može podnijeti; neki otvoreno sanjaju jug, a tog juga jutros nema u gradu, već dugo ga nema, treba se spustiti još - na gatove, pod barke na suhom vezu, do mora. Sav ti se taj mitski jug stanjio u par metara od obale.            

Jeste li danas vidjeli more?, pita mene Toma Bebić svako malo, čujem ja to u glavi, te semplove. Nekad pogledam kroz prozor, nekad zanemarim. Split je otplutao uzvodno, prema Mosoru, Kozjaku, kakvo more, hladno je sad, daleko je more, jedna sličica u retrovizoru, kartolina koju ti šalje krajolik: baj, baj, vidimo se liti!            

Kad sam već doma, da vidimo tko će me to pomaknit, tko je takav baja?!            

Imam još dvjesto stranica Austera, a imam i posla, o kojem bih mogla barem razmišljati (takav je posao pisanje, nitko ne zna kad radiš, a kad ne radiš, ali opće je mišljenje da ne radiš ništa, da sviraš pimpeku).            

Prije nekoliko dana iz Zagreba je doputovala Škunca, ona je pjesnikinja s fotoaparatom, u misiji fotkanja splitskih autora. Složile smo se oko juga (kad odrasteš na Pagu kao ona, moraš naučiti o vjetrovima), oko mekane svjetlosti koju nosi takvo vrijeme. Hodamo preko pržine, pa preko pruge i polomljenog stakla, kroz grafite. Andriana nikad nije bila na Katalinku, pa se preko nekih škovaca i borovih iglica penjemo gori, pod svjetionik, na Katalinića brig. Gdje god dođemo, netko viče: e alo, slikajte i mene!            

Kasnije, gledamo fotke, pijemo pivo u hotelu Park. Nigdje žive duše. A terasa hotela, s još okićenim palmama, razbacanim bijelim stolcima, viskontijevsko je dvorište, izmješteni svijet. Jedna fina grafika, markantni obraz grada, onaj kojeg sakriva od pljuski i pljuvačke.        

Priča o Splitu viđenom s prozora svoje tete, časne sestre i kako ga je poželila kao dijete - da bude jedan od njezinih gradova. Kroz njen objektiv vidim taj Split (ovaj Split), neušminkani srčani Mediteran, a meni je grad najljepši kad mi se takav pokaže, simulakrum iluzije. U nekoj veduti dovoljno oporoj, dovoljno slatkoj i žestokoj, u tragovima.          

Sutrašnji dan, ta toplija narav zime uspijeva me izvući iz stana kao iglu iz mesa. Odahnuli smo i šuplja soba iz koje sam izašla i ja. Kava pod nadstrešnicom knjižare Utopija s Markom i Vladom, pada kišica, ali ugodno je, u bijelim proljetnim cipelama na kiši. Vlado priča o ratu starih i mladih boćara u cetinskom kraju, Marko priča o pijanom Omeru kojeg je prvog susreo na dnu mostarske mahale kad se vratio iz Pariza, ja pričam gluposti.            

I stalno sam napola svjesna te slike u koju sam sjela, malog pokislog dvora u Palači, s crnim biciklom na jednom i nagorenim gumenim patuljkom na drugom kraju. Kundera je pisao o kiču i vulgarnosti kao o dva pola iste stvari, a meni je zadnjih dana, u poplavi vulgarnosti, u grezosti odranoj do srži, kič nekako miliji. Tipujem na operetu.            

Kakve to veze s madirima ima, kažeš. Pa da ti sve ovo nisam napisala, ne bih ti mogla objasniti kako se barka osjeća u zimskom periodu, na cimi. A ako ne znaš o barkama, ne mogu ti reć ni o madirima. O rebrima među kojima je srce broda. Trebaš leć doli i slušat: zimsko more, tihi šum na srcu. 

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )