Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Vijest • Piše: Marijo Glavaš • 16.11.2015.

Čestitka Hrvatskoj knjižnici za slijepe povodom 50. rođendana

Sretan rođendan!

Prstima možeš svirati, uhvatiti trepavicu na licu voljene osobe, čvrsto se držati za rub litice, prijetiti, pokazivati pogrešan smjer, brati trešnje, trgati latice, voli – ne voli... a možeš i čitati. Doslovce. Mekanim vršcima prstiju dodirivati slova i prepoznavati riječi. Zatvorenih očiju slagati rečenice.

Brajica – reljefno, točkasto pismo za slijepe koje je dobilo naziv po svom tvorcu, Louisu Brailleu (1809. - 1852.) omogućilo je velikom broju ljudi širom svijeta da samostalno dožive književno uzbuđenje, neizvjesnost i otkriju tajnovitost koja se krije u knjigama.

Louise Braille od treće je godine života bio slijep. S deset godina postao je učenik Kraljevskog instituta za slijepu djecu u Parizu (prva škola ove vrste na svijetu), a tu će naposljetku ne samo studirati, već i živjeti i podučavati. Nakon pet godina u Institutu (sa svega 15 godina) razvio je sustav pisanja i čitanja pomoću reljefno izbočenih točkica, a što je uspješno primijenio i na glazbene note. Zbog velikog uspjeha i dara već s devetnaest godina postaje redovni učitelj na Kraljevskom institutu.

Pismo koje je Lousie osmislio čine slova i simboli koji se prepoznaju i čitaju klizeći prstima preko niza izbočenih točkica. Standardno Braillevo pismo podrazumijeva tvorbu znakova s jednom do šest točkica (plus znak bez točkica koji predstavlja razmak), što čini ukupno šezdeset i četiri znaka.

Na papiru veličina jednog znaka iznosi 6 puta 10 milimetara, što znači da na A4 papir s marginama stane najviše dvadeset i osam redaka s najviše trideset znakova u pojedinom retku. Upravo zato, kako bi se knjigama tiskanima na brajici smanjio obujam i povećala (među ostalim i cjenovna) dostupnost, u svakodnevnoj su upotrebi (već više od stotinu godina) kratice za česte slovne skupine kojima se postiže značajna ušteda prostora (nekih 30%), a povećava se brzina čitanja i pisanja.

U skladu s važnošću njegovih postignuća, Louisa Braillea s pravom se smatra ocem pismenosti slijepih osoba. Ova titula nije usko vezana za prostor Francuske, već je međunarodnog karaktera pa ako pojedinac odluči zagrepsti pronaći će neke odjeke i u Hrvatskoj.

Hrvatska knjižnica za slijepe, kao jedina takva knjižnica u Republici Hrvatskoj, zasigurno je najvažniji relevantni odjek kojim je država pružila ruku slijepima, slabovidnima i svima koji ne mogu čitati standardni tisak kako bi im dostupnom učinila pisanu riječ. Na (znakovitoj) adresi, Šenoina 34, knjižnica koja je u Zagrebu osnovana 1965. godine, prije pola stoljeća, u svom knjižnom fondu ima knjige na taktilnom pismu za slijepe (preko 1300 naslova), zvučne knjige na CD-ima i audio kazetama (preko 2000 naslova). Uz posudbeni odjel u Hrvatskoj knjižnici za slijepe djeluje i brajičina tiskara te studio za snimanje zvučnih knjiga.

Osim Hrvatske knjižnice za slijepe u Zagrebu, knjižnične su usluge za slijepe i slabovidne danas srećom dostupne i u drugim većim gradovima u Hrvatskoj: 14 narodnih knjižnica ima ukupno 20 računala s dodatnom opremom za slijepe, dok 11 knjižnica posjeduje 18 elektroničkih povećala za slabovidne. Je li ovo dovoljno (uzevši u obzir da Savez slijepih Hrvatske broji 6179 članova) neka procijeni struka.

Za kraj, Barba Brailleu hvala na mudrosti, a Hrvatskoj knjižnici za slijepe koja je u zagrebačkom kazalištu Vidra, u srijedu 11. studenog 2015. godine proslavila svoju 50. obljetnicu rada, sretan pedeseti rođendan žele Moderna vremena!

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –