Daniel Kehlmann : Mjerenje svijeta

Njemački prirodoslovac Alexander von Humboldt (1769.-1859.) nije mogao proći pored brda a da ga ne izmjeri. Jer - „brežuljak čija je visina nepoznata vrijeđa razum i uznemiruje"!             

Na putu kroz Španjolsku, iz koje je kanio isploviti prema Latinskoj Americi, Humboldt je izmjerio svako brdo, i uspentrao se na svaku planinu. Put se zbog toga odužio bez kraja i konca. Izgledalo je kao da će velika prekomorska ekspedicija zapeti već na Pirinejima - posebice kad su mještani napali Humboldta i njegova asistenta Bonplanda kamenjem, smatrajući ih nekakvim poganskim štovateljima zvijezda.             

No Humboldt se na kraju dokopao i pirinejske luke, i Amerike. U slijedećih pet godina proputovao je Južnu, Srednju i Sjevernu Ameriku. Otkrio je prirodni kanal između Orinoca i Amazone, osvajao vrhove Kordiljera, izmjerio svaku rijeku, planinu i jezero na svom putu, sakupio tisuće biljaka i stotine životinja, iskapao kosture, spustio se u svaku špilju, kušao svaku bobicu na koju je naišao, kušao i ptičji izmet, i „popeo se na više stabala nego što to itko može zamisliti."             

„Kako bi razlikovao formacije stijena, uvlačio se u rupe koje su bile tako malene da se više puta zaglavio te ga je Bonpland morao za noge potezati van." Ali naposljetku, izmjerio je sve „što nije imalo dovoljno nogu i straha da mu pobjegne": oceanske valove, boju neba, temperaturu munja, težinu noćnog inja, i broj ušiju u kosi domorodaca. Na pitanje iznerviranog Bonplanda čemu može služiti statistika o ušima, Humboldt je odgovarao s donkihotskim zanosom: „Želimo znati - jer želimo znati".            

Istovremeno, u Njemačkoj, matematičaru i astronomu Carlu Friedrichu Gaussu (1777.-1855.) bila je muka i od najkraćeg putovanja kočijom. Na putu ga je mučila križobolja, i izluđivala dosada. Od drmusanja po kaldrmama uvijek bi mu pozlilo. Mrzovoljan, proklinjao bi pomodarske kožnate amortizere - i maštao o strojevima koji će „prenositi ljude od grada do grada brzinom ispaljenog projektila".          

I dok se Humbold osjećao kao kod kuće i u svakoj jami u koju bi upuzao, Gaussu se sve izvan Goettingena činilo dalekim i egzotičnim. Kada je pred kraj života otputovao u Koenigsberg, u posjet ostarjelom Kantu, činilo mu se da je na kraju svijeta. „Ulice su izgledale strano, natpisi na trgovinama bili su nerazumljivi, a jelo iz gostionica nije mirisalo na jelo", primjećuje nevoljki putnik, izgubljen među urođenicima istočne Pruske.          

No i Humboldt i Gauss bili su posvećeni istoj vražjoj raboti mjerenja. Iza njih niti jedno prirodno čudo nije ostalo neobilježeno i nevino. Jedan je proputovao polovicu poznatog svijeta, a drugi je putovao bez da je izlazio iz kuće. Humboldt je mjerio pritoke Orinoca, Gauss je računao putanje zvijezda - i matematički dokazao da je prostor zakrivljen.          

Naposljetku, kada su se obojica primakla kraju svog puta Humboldt više nije bio siguran „tko je od njih dvoje išao na daleka putovanja, a tko je uvijek ostajao kod kuće"... „Mjerenje svijeta" - „Die Vermessung der Welt", paralelna biografija Humboldta i Gaussa - najprodavaniji je roman na njemačkom jeziku nakon „Parfema" Patricka Sueskinda, objavljenog prije više od dvadeset godina. Daniel Kehlmann, njemačko-austrijski pisac (rođen u Muenchenu, nastanjen u Beču), na njemačkim listama bestsellera pretekao je i nedodirljive anglo-saksonske hitove J.K. Rowling i Dana Browna.          

Kehlmann se nadao brojci od 50.000 - 60.000 prodanih primjeraka. Do sredine ove godine „Mjerenje svijeta" prodano je u 600.000 primjeraka. U međuvremenu krenuli su i strani prijevodi. U britanskom tisku pljušte odlične kritike, a recenzenti roman predstavljaju kao rođenje njemačkog humora.          

S njemačkim humorom u posljednje se vrijeme uistinu nešto događa. Još do nedavno on je predstavljao mit, nacionalnog Bigfoota - mnogi su tvrdili da su ga vidjeli, ali nitko nije uspio dokazati njegovo postojanje. No nakon filma „Good bye Lenin", nakon Jakoba Heina i ponjemčenog Rusa Wladimira Kaminera, te nakon odlične knjige „Heroji poput nas" Thomasa Brussiga, mogla su se osjetiti neka jasna pomicanja na tom području. S Danielom Kehlmannom taj je proces eruptirao. Njemački humor dobio je svog književnog „superstara".          

Kehlmann je debitirao još 1997. s romanom „Beerholms Vorstellung". Međunarodni uspjeh postigao je romanom „Ja i Kaminski" (2003.). A nakon „Mjerenja svijeta" (2005.) neki su uvjereni da trenutačno u Njemačkoj nema bitnijeg pisca od 32-godišnjeg hit-machera.          

I sam Kehlmann sebe doživljava vrlo ozbiljno. Nakon uspjeha „Mjerenja svijeta" napao je samu oligarhiju njemačke književnosti, ljevičarske pisce i kritičare iz „Grupe 47" - na čelu s nobelovcem Guenterom Grassom - optuživši ih da su oni „njemačku književnost učinili provincijalnom, elitističkom i otuđenom". On sam čita engleske romane, Zadie Smith i Iana McEwana. Obožava Simpsone, Sopranose uspoređuje s Balzacom, i ne misli da je samo visoka kultura bitna.            

No kod Kehlmanna nije samo riječ između „niske" i „visoke" kulture, komercijalnog populizma i društveno relevantnog elitizma. Dapače, čini se da „Mjerenje svijeta" ide dublje od tih uobičajenih opreka. Za svoju knjigu Kehlmann kaže da je „latinskoamerički roman o Nijemcima i njemačkom klasicizmu". Možda bi se moglo govoriti i o „češkom romanu o Nijemcima i njemačkom klasicizmu".          

U svakom slučaju riječ je o uvozu. U iznimno duhovitom romanu (s tek jednim problematičnim mjestom) Kehlmann „uvozi" u Njemačku „češki humor", „latinskoameičku egzotiku", i možda najvažnije -neopterećenu povijest. Za razliku od „Grupe 47" on nudi Nijemcima povijest neopterećenu grijehom nacizma - prošlost koja je vedra, duhovita, i koja iznova nudi osjećaj nacionalne veličine.          

Matematičar i prirodoslovac savršeno su ispunili taj prostor za boljom prošlošću. Oni predstavljaju vjeru u razum i napredak. Ali i vjeru u tradicionalne njemačke vrijednosti: preciznost, upornost, tehničku dovitljivost, idealizam... Premda ih karikira Kehlmann ih pozicionira kao mitske junake. Mjereći svijet oni kroz svoje ružičaste izmaglice i nadnaravne vizije putuju ravno u romantičnu nacionalnu legendu.          

Pred kraj života, ploveći Kaspijskim jezerom Humboldt je skrenuo s kursa. Izgubljen u magli razmišljao je kako bi to bilo biti jednostavno nestati - na vrhuncu života isploviti i nikada se ne vratiti. „Postati jedno s prostranstvom, zauvijek nestati u krajolicima iz djetinjih snova, ući u sliku, odlutati", itd. Kada je posada zatražila od njega savjet, Humboldt je rukom pokazao u smjeru gdje se sivilo činilo nešto svjetlijim. Kapetan je okrenuo brod u suprotnom smjeru i za pola sata su stigli na obalu.            

Negdje u isto vrijeme Gauss je razmišljao kako će mu smrt omogućiti spoznaju nestvarnosti: tada će pojmiti što su prostor i vrijeme, priroda linije, bit brojeva...

... Uto, nešto žmigavo, pravocrtno je prošlo nebom! „Cesta ispred njega učinila mu se širom, gradski se bedemi više nisu vidjeli, a između kuća presavijali su se visoki stakleni tornjevi. Metalne kapsule miljele su ulicama poput kolona mrava, potmulo brujenje ispunjavalo je zrak... Vjetar je imao kiselkast okus. Vonjalo je po paljevini. Bilo je tu i nešto nevidljivo što si nije mogao obliže objasniti: nekakve električne vibracije, raspoznatljive samo po slaboj nelagodi, oscilaciji unutar same stvarnosti. Gauss se prignuo i tim je pokretom sve izbrisao; probudio se uz krik...          

„Biti star također znači biti u stanju bilo gdje zadrijemati" objašnjava Kehlmann ovo nadnaravno iskustvo svog klasicističkog junaka koji premošćuje izgubljenu njemačku prošlost.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )