Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 30.04.2014.

Daniel Rafaelić : Kinematografija u NDH
Održava se
01.01.1901.

Kulturna politika NDH predstavljala je kulturnu i društvenu devastaciju razmjera elementarne katastrofe. Književnike se ubijalo (Cesarec), zabranjivalo (Krleža), a bijegom na slobodni teritorij od režima su se odmetnuli neki od najcjenjenijih autora (Nazor, Kovačić). Umjetnike svjetskog glasa se zatvaralo (Meštrović), a neki drugi popularni i priznati umjetnici poticali su nasilje nad Srbima i drugim „strancima" (Budak).

Strijeljani su i vješani kazališni glumci i operni pjevači, među ostalima na stup pored ceste između Remetinca i Savskog mosta biti će obješen glumac Janko Rakuša (glumac Joso Martinčević doći će izbezumljen u HNK, njihovu matičnu kuću, kazujući okupljenima kako je vidio kolegu obješenog na drvo).

Zbog stalnih progona i zbog masovnih bjegova repertoar Kazališta, inače središnje kulturne institucije NDH, bio je u permanentnom kolapsu. Primjerice, predstava „Fausta" odigrana je sedam puta s tri različita Fausta i Mefista i dvije različite Margarete: Ante Šoljak u prosincu je preuzeo Mefista od Rakuše (koji je bio u zatvoru), a osječki glumac Amand Alliger preuzeo je Fausta od Strozzija koji ga je preuzeo od Afrića kad je ovaj, nedugo nakon premijere, otišao u partizane!

Iz kulturnih institucija izbacuju se rasno i nacionalno nepoćudni. S ostalim Židovima iz HNK izbačena je i Lea Deutsch, „zagrebačko čudo od djeteta", glumica, plesačica i pjevačica koja će umrijeti 1943. tokom transporta za Auschwitz. Tito Strozzi biti će priveden jer je zbog ruske balerine prešao na pravoslavlje; Branko Gavella je uhapšen kao grčki pravoslavac...

Čitava kultura našla se pod udarom, upregnuta u naci-fašističku, odnosno nacionalističku propagandu. Uvodi se i rigorozna cenzura. Primjerice, s kazališnog repertoara skida se povijesna drama „Tomislav" zbog kapitulantske politike prema fašističkoj Italiji i davanju Zvonimirove krune vojvodi Savojskom, tobožnjem Tomislavu II. Zabranjuje se i roman „Kristina" o švedskoj kraljici koja je prešla na katoličanstvo, jer bi to moglo uvrijediti protestantske Nijemce (!?).

U taj krajobraz elementarne katastrofe uklapa se i kinematografija. Rasno i nacionalno nepoćudnima zabranjuje se posjedovanje kina i produkcijskih kuća te rad unutar kinematografije. Produkcijski i tehnički potencijali uprežu se u medijsku propagandu osovinskih sila. Snimaju se antisemitski filmovi (zloglasni „Židovi"), ili filmovi koji slave ustaške eskadrone smrti (Crna legija u „Straži na Drini").

No za razliku od drugih sektora kulture u kinematografiji se postižu i određeni uspjesi. Kao prvo, uspostavlja se kinematografska proizvodnja. Kao drugo, režim ima ideološki i kulturni monopol na kinematografiju jer antifašistička strana zbog tehničkih i produkcijskih problema ne uspijeva stvoriti alternativnu kinematografiju. Međutim, govoriti o bilo čemu u kinematografiji NDH kao o uspjehu donekle je problematično, zbog spomenutog konteksta kulturne politike NDH, te propagandne i kolaboracionističke naravi same režimske kinematografije.

Tim osjetljivim područjem kreće se filmolog i povjesničar Daniel Rafaelić. Već u predgovoru "Kinematografije u NDH" Rafaelić ističe kako je NDH u „svega četiri ratne godine uspostavila filmsku djelatnost, koja postala podloga svim naknadnima", te kako je ista „odražavala i kontinuiranu borbu žurnalističke, propagandne, rasističke i umjetničke struje". Dodajući kako niti jedna od tih struja „nije u sve četiri godine odnijela prevagu".

Dakle, kinematografiju NDH Rafaelić promatra kao gradbeni element (zanatski, umjetnički, produkcijski, propagandni, personalni, tradicijski) svih budućih kinematografija (jugoslavenske, dviju hrvatskih); ujedno gledajući samu kinematografiju kao zbir proturječja, među kojima one „propagandne" i „rasističke" ne vidi kao dominantne.

Dalje u knjizi Rafaelić zaključuje kako je tokom 1942. kinematografija NDH postigla „sve u svemu (relativno) normalno funkcioniranje u (relativno) nenormalnim uvjetima". Pritom ga, „posebno oduševljava razina državne tolerantnosti koja je shvatila potrebu razvoja vlastite, nacionalne, kinematografije, te ju je oslobodila svih poreza i prireza..." A „oduševljava" ga i činjenica kako je propagandni film „Slavlje slobode", „veliki snimateljsko-montažersko-redateljski poduhvat", „s velikim uspjehom" prikazan u kinima „svega mjesec dana nakon što je snimljen".

Kakvo bi to bilo „relativno" normalno funkcioniranje, u „relativno" nenormalnim uvjetima - nije potpuno jasno. Posebice jer u poprilično dobro istraženoj i obrađenoj materiji Rafaelić opisuje i strogo kontrolirani i propagandni karakter kinematografije (dakle ništa „relativno normalno") i dramatične okolnosti rasnih zakona, rata i genocida (opet - ništa „relativno nenormalno"). Pritom, „oduševljavanje" zakonima, koji su uključivali i one rasne, ili pak profesionalnom ekspeditivnošću naci-fašističke propagande, ipak se čini neprikladnim.

Rekli smo, Rafaelić se kreće izuzetno osjetljivim područjem. Ali područjem koje jako dobro pozna. Režim je bio iznad svega. Režim je instrumentalizirao prijeratne kultur filmove u propagandne svrhe (slučaj snimaka Dalmacije iskorištenih za potvrđivanje hrvatstva Dalmacije nakon pada Italije), ali su s druge strane i režimski proizvodi instrumentalizirani za normalizaciju kinematografije i društva. Najbolji primjer za to jest „Lisinski". Kruna endehaške kinematografije na neki način je bio film sabotaže, evazivni film. Kako bi se izbjegla realizacija nekog radikalno naci-fašističkog projekta progurana je produkcija filma s temom XIX-stoljetnog ilirskog (panslavenskog) pokreta i naslovnim junakom židovskog podrijetla. Ujedno, kako je kasnije naglasio Branko Marjanović, „željeli smo staviti na probu naše sposobnosti u perspektivi poslijeratnog razvoja hrvatske kinematografije".

Naravno, „Lisinski" je nakon oslobođenja zabranjen, a prvo javno prikazivanje doživio je tek početkom devedesetih. No „Marjanovićev plan" se ostvario. Profesionalci proizašli iz kinematografije NDH uključili su se u kinematografiju socijalističke Hrvatske i nove Jugoslavije. Pritom su se događali i upravo filmski obrati. Sam Branko Marjanović, autor „Straže na Drini", spasio je njemačku filmsku tehniku i priključio se stvaranju nove kinematografije: a kao redatelj dugometražnog igranog filma debitirao je 1950. filmom „Zastava". Filmska enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda njegovu „Stražu na Drini" nije spominjala, tek navodeći da je „nagrađivan u inozemstvu".

Kako su hrvatski filmski djelatnici razdvajali  profesionalizam od propagande - uspješno služeći, kako vidimo, raznim režimima ali uvijek ostajući profesionalcima - tako i Rafaelić razdvaja profesionalizam od propagandnih i ideoloških devijacija. Propagandne matrice se mijenjaju, neke više neke manje maligne, ali je profesionalizam taj koji ostaje. Na neki način naslov Škrabalove povijesti hrvatskog filma "Između publike i države" Rafaelić reproducira kao povijest "između profesionalizma i režima".

S takvim gledanjem na prapovijest hrvatskog filma (endehaškog i post ratnog) možemo se složiti, ali i ne složiti. Slaveći profesionalizam hrvatskih filmskih pionira Rafaelić naglašava i njihovu (intimnu) distanciranost od režima. Za Miletića, Marjanovića i ostale režimi su bili prolazni a profesionalizam je ostajao. On je bio iznad svega. No opet, teško je zbog toga reći da su ti profesionalci bili imuni na režime i njihove ideologije.

Ono što nedostaje u toj relaciji „profesionalci - režim" jest antifašistička komponenta. Hrvatsko državno kazalište bila je središnja institucija kulturne politike NDH - ali ujedno i utvrda antifašizma; kuća iz koje se u nekoliko navrata grupno odlazilo u partizane. Za pretpostaviti jest da je i u Državnom slikopisnom zavodu Hrvatski slikopis bilo antifašizma. Rafaelić spominje kako nije bila tajna da su mnogi djelatnici zavoda surađivali s partizanima. U tom kontekstu navodi imena Branka Marjanovića, Branka Blažine, Franje Fuisa i Stjepana Barberića. Pišući o „Radiumu - izvoru zraka" Oktavijana Miletića spominje i ubijenog Janka Rakušu koji je u filmu imao dvije uloge, pa čak i zaključuje da „Radium" upravo zbog njega nije imao premijeru...

Međutim, u vrijednoj i dobro istraženoj „Kinematografiji u NDH" toj ilegalnoj antifašističkoj komponenti nije posvećeno dovoljno prostora, niti je do kraja istražena.

 
Daniel Rafaelić: "Kinematografija u NDH"

Naklada Ljevak, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –