Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 27.09.2012.

Dario Arana : Gertrud Adenauer

Živjeti u maloj državi u kojoj je kultura zadnja rupa na svirali, pisati na malom jeziku kojega razumije jedva 0.3% čovječanstva i uz to se baviti jednom nišoidnom umjetnošću poput stripa ponekad i nije tako loše kao što izgleda. Jer, da je situacija drugačija - da smo, na primjer, jezična velesila, da nam je kultura industrija i da je strip eksponiran barem onoliko koliko književnost i film, Dario Arana našao bi se u gadnim problemima. Toliko blasfemije i "političke nekorektnosti" teško je pronaći na jednom mjestu i da je kontekst drugačiji no što jest našao bi se već pokoji fundamentalist spreman pomoću bombe Arani objasniti da su neke stvati off-limits (dovoljno je, na primjer, podsjetiti se priče o "Sotonskim stihovima" Salmana Rushidea, priče o danskim karikaturistima, ili recentnog primjera s filmom The Innocence of Muslims).

Čak i u takvom svijetu, Arana bi se možda i izvukao - ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što na meti njegovog razuzdanog pera/jezika nije ni prorok Muhamed ni Islam već kršćanska ikonografija (uz povremena gostovanja  Židova, Arapa, Kineza i Turaka). Drugim riječima, lako je zajebavati se s religijom koja nema militantno krilo i koja je od prakse spaljivanja ljudi i njihove imovine odustala prije nekog vremena.

Dario Arana još je jedan od animatora koji su se smjestili u izdavačkom katalogu nakladničke kuće Mentor. Tridesetogodišnji Zeničanin studij je animiranog filma završio u Zagrebu 2006. godine, a "Gertrud Adenauer" njegov je prvi album. Prije no što mu ga je Darko Macan objavio, Arana je svoje stripove objavljivao na vlastitom blogu (tj. na dva - tofilj.blogspot.com i darioarana.blogspot.com). Svatko tko je kojim slučajem zavirio na jedno od tih mjesta, mogao je otprilike pretpostaviti što će ga dočekati u Araninom albumu prvijencu. Estetika grotesknog, bizarnog i "politički nekorektnog" humora lišena ikakve autocenzure prepoznatljivo je obilježje Araninih radova i bilo je potpuno suludo očekivati da će album biti iole drugačiji. Kako će se Arana, koji je uglavnom inzistirao na kratkoj formi, snaći u formi albuma od sedamdesetak stranica bila jedina stvar pod upitnikom. Nakon susreta s Gertrud Adenauer jedino što mogu konstatirati jest da se nije snašao.

Svijet Gertrud Adenauer futuristička je vizija kaotičnog, hipertehnološkog svijeta multitetničkog, multikulturnog, a opet totalitarnog karaktera u kojem nacistička ideologija rase, naroda i časti više nije predmet šikaniranja niti ideologija poražene i pritajene manjine. Tehnologija genetskog inženjeringa u naprednoj je fazi i sposobna je proizvesti funkcionalna bića iz ljudskog sekreta, etnički poligoni na kojima oficiri Reicha uz zvuke Wagnera i mirise bavarskih pašnjaka uništavaju androide etniciteta po vlastitom izboru (Crnci 400 Eura, Arapi 180, Židovi 200) benigna su mjesta za ispucavanje bijesa i viška nakupljene energije, a orgijastičke zabave koprofilnog karaktera uveseljavaju i djecu i odrasle. No, sustav je u krizi - unutrašnji neprijatelj (Židov) nužan za stabilnost samoga sustava pobjegao je iz svog kaveza i potrebno je ili pronaći novoga ili uhvatiti staroga.

Problem s Gertrud Adenauer ne leži u retorici ekscesa kojom se Arana obilato koristi. Problem je u tome što se ista rijetko koristi za nešto smisleno. Univerzum Gertrud Adenauer funkcionira, doduše, kao prilično uspjela hiperbola radikalno postmodernističkog društva budućnosti u kojem moralni relativizam više nije stvar privatnog ideološkog opredjeljenja već prirodna posljedica sprege između tehnologije i požude. U takvom sustavu, destruktivna ideologija poput nacističke može nesmetano funkcionirati jer joj tenhološki aparat omogućava ispunjavanje svih, pa i najmračnijih želja bez štete za pojedinca i sustav u cjelini. Pojedinac i zajednica lišeni su tereta moralne odgovornosti jer je za istu potrebna interakcija sa živućim Drugim. Napredna tehnologija izbacuje stvarno Drugo iz igre i na njegovo mjesto postavlja virtualni objekt čija je jedina svrha ispunjavanje želja.

Arana skicira svijet budućnosti čiji su parametri derivirani iz parametara svijeta u kojem živimo. Od fetišističkih računalnih igara seksualnog karaktera do etničkog poligona dijeli nas samo nekoliko tehnoloških stepenica. Aranin je svijet svijet fetišističkih mikroenklava u kojem je stara republička ideja o zajednici kao o javnoj stvari razrušena do temelja. Umjesto nje ponuđen je simulakrum egoističkog karaktera - skup izoliranih, samodostatnih matrica čiji se članovi iscrpljuju u beskonačnom ponavljanju naučenih/prihvaćenih modela ponašanja.

Svijet koji Arana prikazuje u Gertrud Adenauer istovremeno je i zamisliv i zastrašujuć. Tim više što je riječ o svijetu nastalom na inteligentnom raščlanjivanju i apstrahiranju suvremenih trendova i tendencija. Ipak, Arana je preopterećen fokusiranjem na gadosti i radikalizme prikazanog svijeta da prečesto gubi i ono malo pripovjedne niti i odluta u smjeru larpurlartističkog ekscesa. Nije on prvi koji se zabavljao estetikom šoka (uzori mu se mogu pronaći i u estetici naziexploitation filmova sedamdesetih i u anti-doktrinarnim stripovima Alejandra Jodorowskog), no među stripašima mlađe generacije jedini je koji je takvo što prigrlio kao svojevrsni poetički identitet. Da je uz to scenaristički suvisliji i zreliji možda bi Gertrud Adenauer ispao čitljiviji i zanimljiviji no što to u konačnici jest.

Gertrud Adenauer je raštrkana skupina nonšalantno povezanih kadrova vodenaste priče kojoj nedostaje konkretnijih ambicija. Glorificirat će ga, možda, ljubitelji eksploatacijskog žanra no većini ostalih izgledat će tek kao jedan od nesuvislijih pokušaja suvremene umjetničke prakse u kojemu je stil nadvladao sadržaj. 


Dario Arana: "Gertrud Adenauer"

Mentor, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –