Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Sven Popović • 08.02.2016.

Darko Šeparović : Ljubav je juha od hobotnice

Darko Šeparović, Foto: Jure Živković

Darko Šeparović rođen je 1987. u Veloj Luci na Korčuli gdje je i odrastao. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je poeziju i prozu te književne osvrte i intervjue u Zarezu, Quorumu, Autsajderskim fragmentima, knjigomat.com, agoncasopis.com... Za rukopis "Privikavanje" pohvaljen je na natječaju za nagradu Goran za mlade pjesnike 2012., a rukopis "Autopilot" nagrađen je nagradom Na vrh jezika i oknjižen 2015. Trenutno živi u Zagrebu. Posjeduje dozvolu za voditelja brodice.


***

Darka sam upoznao u prvim mjesecima 2015., prije proglašenja pobjednika natječaja "Na vrh jezika" (za 2015.), a nedugo nakon upoznavanja poslao mi je svoju poeziju. Čitajući je preplavio me sličan osjećaj kao kad sam čitao prvu zbirku Marka Pogačara. Zapravo, Darkova me poezija više "rasturila".

Darko dobro kuha i često koristi riječ "šinjorina". Sad smo već dobri prijatelji, skupa smo odradili jednu književnu turneju i solidan broj čitanja, njemu je zbirka "Autopilot" nedavno izašla, a meni je sinulo da bi upravo sad, uoči zagrebačke promocije "Autopilota" (9. veljače u caffe baru U dvorištu), bilo zgodno upitati ga nekoliko stvari.

Autopilot Šeparović Darko


Sven Popović: Zdravo, Darko. Počeo bih s nekim naizgled banalnim pitanjima, onako, biografskim. Dvije stvari, što se dogodilo rukopisu "Privikavanje" za koju si dobio pohvalu na natječaju Goran za mlade pjesnike (2012.) i zašto ti je bitno da se u biografiji navodi da posjeduješ dozvolu za voditelja brodice?

Darko Šeparović: Ciao Sven. Od rukopisa "Privikavanje" iskoristio sam tri pjesme koje su završile u "Autopilotu", a ostalo sam bacio jer nisam bio zadovoljan s većinom pjesama. Nešto je u njima nedostajalo, bile su trome i gubile su se nakon nekoliko čitanja. Bilo mi je jednostavnije sve ih baciti i krenuti s novim rukopisom. Što se tiče biografske natuknice s dozvolom za voditelja brodice, ona je vezana za moju obitelj u kojoj su svi, već nekoliko generacija, pomorci. Ta natuknica moja je posveta njima.


Završio si tehničku školu na otoku, a zatim si upisao arhitekturu u Zagrebu. Nije da mislim da ekipa iz tehničkih škola ili arhitekti ne čitaju ili da nisu u stanju dobro pisati, ali kako je kod tebe došlo  do pisanja poezije? Koji je bio inicijalni impuls kad si krenuo pisati, koje su ti tematske (ako se o njima može govoriti) preokupacije?

Pisati sam počeo relativno kasno, pred kraj fakulteta. Trebalo mi je dosta vremena za nadoknaditi čitalačke zaostatke. Nakon što sam otkrio autore poput Danijela Dragojevića, Jose Saramaga, Antonia Tabucchija, itd., pisanje je došlo samo od sebe. Prvo proza, zatim poezija. Postoje autori koji te vlastitim pisanjem pomaknu iz temelja, natjeraju te da sjedneš i kreneš pisati, zakotrljaju nekakav zakočeni motor u nama.

Kod poezije mi je bilo zanimljivo kako to da čitatelji gotovo u potpunosti poistovjećuju tekst s autorom, dok kod proze (osim ako je autobiografska ili ima takve elemente) to nije slučaj. Želio sam otkriti koja bi to bila jezična rješenja u kojima bi poezija mogla postići određenu polifoniju, dati samo kroki scenografije i ovog našeg trenutka sa svim svojim kontradikcijama, tako da čitatelj može unutar tijela pjesme stvoriti vlastiti svijet.

U tom smislu, mogućnosti jezika primarna su tematska preokupacija "Autopilota", i pjesme kao takve su autopilot, sistem koji upravlja bez nadzora ljudi, a čitatelji bi trebali biti putnici. Odredište je samo njima poznato.


Da, osjeti se ta preokupacija jezikom, ali zbirka je daleko od toga da bude hermetična kao što je često slučaj sa zbirkama koje su toliko svjesne jezika. "Autopilot" ipak posjeduje određenu dozu mladenaštva, bilo to u naslovima pjesama (pjesma "After", recimo) ili nekakvim referencama na popularnu kulture. Tipa, pjesma "Sezona" je na neki način tvoj mig pjesmi "Seasons" Future Islandsa. Koliko ti je bitan taj popkulturni element i koliki su trag na tebe tj. tvoju poeziju ostavili glazba, filmovi i, ne znam, život u Zagrebu tj. praćenje klupske scene?

Hermetičnost je čest pridjev koji se pripisuje suvremenoj poeziji, iako često ni sam ne znam što on znači i koja je granica hermetičnosti i nerazumljivosti nečije poezije. Kod pisanja poezije uvijek mi je bitno stvoriti narativ, nekakvo nevidljivo ljepilo koje će jezik držati na okupu. Taj narativ ne mora biti vidljiv na prvo čitanje, možda je zakopan negdje u trećem, četvrtom sloju pjesme, ali on postoji. Dobar primjer doziranje narativa je pjesništvo Ivice Prtenjače. Njegova prva knjiga "Pisanje oslobađa" sva je u jeziku, dok zadnja knjiga – "Okrutnost" je sva u rečenici, ali narativ podjednako postoji i u prvoj i u zadnjoj, samo nije podjednako vidljiv.

Slično je i s referencama na pop-kulturu u "Autopilotu". Neke reference su eksplicitne, a neke zakopane u tijelu pjesme, ali su tu da podrže narativ pjesme. Nisu pisane s namjerom da se taksativno navode. I svi koncerti, partyji, grad kojeg pokušavamo uloviti u njegovoj najboljoj večeri, sve su to iskustva koja nas mogu promijeniti, ali i ne moraju. Dovoljno je da nam malo poremete rotaciju kao što je bilo s koncertom Future Islandsa u Močvari. To naravno ne treba poezijom ili prozom mistificirati. Ako su takve situacije bile nešto važno isplivat će kroz tekst, htjeli mi to ili ne.


Kruno Lokotar je na poleđini knjige napisao laude o zbirci. I dok se slažem s tim da je "Autopilot" zbirka koja je jedan od glasova generacije koja dolazi te zbirka koja će jednog dana biti kultna, a zatim i klasik, jel' tebi to predstavlja neku vrstu tereta? Znaš kako je to s bendovima i drugim albumima.

Pišući knjige ulazimo u prostor ljudi i pokušavamo privući njihovu pažnju. Pišemo jer osjećamo da su neke teme važne, ali isto tako želimo da one budu i čitateljima podjednako bliske. Ako se nakon čitanja poezije ili proze, jedna osoba, jedne srijede, u Rijeci ili Splitu, pomaknula barem deset minuta iz ove urušavajuće stvarnosti, onda je to to.

U pisanju uživam i to mi nikada ne može predstavljati teret, tu su stvari jasne, ako se ikada budem osjećao loše pišući, prestat ću to raditi. Prve knjige su uvijek na neki način rješavanje balasta, ali i određivanje kursa sljedećim rukopisima. Bitno mi je bilo otvoriti što više tematskih pravaca, zato sam i podijelio knjigu u četiri različite, zaokružene cjeline. One su se mogle širiti i nadopunjavati, ali nisam to želio jer treba ostaviti prostora za sljedeće rukopise.

"Autopilot" je pisan dugo, preko četiri godine, iako se to iz broja stranica ne može zaključiti. Veliki broj pjesama sam izbacivao tijekom rada na rukopisu. Sito je bilo sve gušće svakom novom knjigom koju bih pročitao.


Nego, kad smo već kod drugih albuma, otkrij nam imaš li novu zbirku u pripremi?

Na tragu nekih tema koje sam načeo u prvoj knjizi nastavljam i s drugim rukopisom. Naslov novog rukopisa imam i završavam prvi ciklus. Ako nastavim intenzivnije raditi na njemu možda bude završen krajem ove godine, početkom sljedeće.

Bez vrata, bez kucanja Milanko Andrea, Perišić Robert
Hrvatska mlada lirika 2014. Pogačar Marko


E, super da si me sjetio kad smo već kod izbacivanja pjesama i rada na rukopisu. Kako izgleda uređivanje poezije? Mislim, savršeno mi je jasno kako to izgleda u prozi, ali sjećam se kad sam te jednom prilikom zvao da dođeš u Limb da si rekao da ne možeš jer s (Markom) Pogačarem uređuješ "Autopilot". Kako je taj proces izgledao?

Prije slanja konačnog rukopisa već sam bio izbacio nekih 20-ak pjesama i bilo me je malo strah, što ako Kruno i Pogačar izbace još neke pjesme i ne ostane ništa. Valjda kod iskusnih urednika postoji taj trenutak u kojem je odmah jasno funkcionira li pjesma ili ne. Tih prvih nekoliko čitanja je radio Pogačar i kroz njih smo odlučili koje pjesme ostaju, a koje izbacujemo. Nakon toga se uključio i Kruno te smo zajedno dočitavali pjesme, mijenjali neke riječi, naslove, sintagme, neke pjesme sam u potpunosti izmijenio, itd.

Inače, rukopis je od samog nastanka bio naslovljen "Autopilot", ali iz ne znam kojeg razloga, kao konačni naslov poslao sam rukopis koji se zvao "Morski pas je najbolji kućni ljubimac". Bilo je ljeto, umideca u zraku, i poslao sam s tim naslovom. Tu je uskočio Pogačar i rekao mi da obavezno promijenim naslov, nakon čega sam odmah vratio na prvotno zamišljeni.


Čovjek bi samo čitajući tvoju poeziju mogao zaključiti da si arhitekt, tu su "armirani jastuci nebodera", "ubodi antena" i "šepave tangente njezine ukosnice". Sklon si poigravanju s terminima iz struke koje staviš u meki, poetski kontekst, koja je ideja iza toga i koliko bi se tvoj poetski izričaj razlikovao da si bio, što ti ja znam, ekonomist?

Da sam barem ekonomist … Ne bih se složio s tobom da je iz pjesama moguće zaključiti kako se bavim arhitekturom. Svaka struka posjeduje određeni leksik, pa tako i arhitektura, ali ne inzistiram previše na njemu u pjesmama. Tih nekoliko pojmova koje spominješ mogao je upotrijebiti i ekonomist ili rudar.


Alen Brlek svoju zbirku "Metakmorfoze" započinje sloganom "Zidarima slobode", Marijo Glavaš u svojoj zbirci progovara o "podstanarima vlastitih snova". Generacijski ste tu negdje. Kome se "Autopilot" obraća? Kako vidiš sebe, koja je tvoja uloga na pjesničkoj sceni? I sad ono dobro, staro pitanje: zašto se baviti poezijom u 21. stoljeću?

Drago mi je da si načeo tu temu jer je i meni zanimljivo kako u isto vrijeme egzistiraju, primjerice - poetike Željke Horvat-Čeč i Martine Vidaić, koje su u potpunosti različite, a opet podjednako kvalitetne i suvremene. Isto vrijedi i za Brleka i Glavaša. Ostaje pitanje možemo li uopće govoriti o pjesničkoj sceni? Nemam pretjeranih simpatija prema tom pojmu, a moji razlozi su geografske naravi. Imam neki dojam kako riječ scena ne može postojati ako nije izgovorena u Zagrebu, iako zadnjih desetak godina najbolje knjige nisu u njemu napisane.

Riječ scena često implicira međusobno poznavanje, izostanak bilo kakve kritičnosti, itd. Spomenutih četvero autora žive na četiri različite lokacije, i mi možda jesmo dio iste scene samo na polici u nekoj knjižari u centru grada ili kada se nađemo uz neki šank. Zato bih ovo pitanje o pjesničkoj sceni prebacio iz domene knjiga u svakodnevicu književne scene gradova, a to su tribine, razgovori i promocije. I Marijo Glavaš i Željka Horvat-Čeč (i ne samo oni) u svojim gradovima, Splitu i Rijeci, već godinama vode književne promocije i predstavljanja knjiga. Njihov, u pravilu, volonterski rad je ono što tu scenu drži živom. Ljudi koji se pojave na takvim događanjima su književna scena na jednaki način kao što su to pisci i prateća infrastruktura.

Pišući knjige mi ulazimo u prostor tih ljudi i pokušavamo privući njihovu pažnju. Mi pišemo jer osjećamo da su neke teme važne, ali isto tako želimo da one budu i čitateljima podjednako bliske. Ako se nakon čitanja poezije ili proze, jedna osoba, jedne srijede, u Rijeci ili Splitu, pomaknula barem deset minuta iz ove urušavajuće stvarnosti, onda je to to.


Kad se govori ili piše o tebi uvijek se spominje generacijski trenutak. Postoji li on u poeziji? Prozi?

Čini mi se kako je "generacijska književnost" zapravo anakroni pojam koji je već tridesetak godina ispražnjen od značenja. O generacijskom pismu moglo se govoriti kada su postojali stilski pravci ili časopisi oko kojih su se okupljali autori sličnih stilskih i/ili ideoloških usmjerenja, e da bi se unutar te generacije moglo govoriti je li netko piše bolje od nekog drugog. Generacijska književnost može postojati kao pojam ako postoji njezin vrh, nekakva imaginarna mjera prema kojoj bi se svi mogli uspoređivati. Ti znaš i sam kako danas te mjere nema, i to ne treba posebno naglašavati. Vidim to kao dobru stranu ove naše epohe.

Potpuna nemogućnost svrstavanja dva ili više autora pod istu tematsku ili stilsku nadstrešnicu, dovodi kritičare i čitatelje u poziciju da moraju više nego ikada kopati put do dobrih knjiga. Na tom putu puno nas odustane, ali tko nastavi sigurno će doći do odlične književnosti. Knjige autora generacije rođene od 80-ih naovamo, stilski i tematski su toliko različite da mi se čini nepotrebnim nekoga svrstavati u generacijsku književnost na temelju godine rođenja. Ta različitost vidljiva je u knjigama "Bez vrata, bez kucanja" koju su uredili Perišić/Milanko i u "Hrvatskoj mladoj lirici" koju je uredio Pogačar.

Bliži sam ideji da svaki pisac mora podjednako osluškivati svoje suvremenike kao i, recimo, Marka Marulića, koji je davno prije bio glas generacije, ali isto tako i ona prije spomenuta - generacijska mjera. Kad već inzistiraš na pojmu generacijskog trenutka, on se osjeti u bilo kojem tekstu kojeg netko danas napiše. Sve napisano nastaje u određenom kontekstu, samo je pitanje hoće li tekst kao takav imati jednaku snagu kad se njegov kontekst promijeni, za sat-dva ili sto godina. To je možda granica dobre i loše književnost.

U pisanju uživam i to mi nikada ne može predstavljati teret, tu su stvari jasne, ako se ikada budem osjećao loše pišući, prestat ću to raditi. Prve knjige su uvijek na neki način rješavanje balasta, ali i određivanje kursa sljedećim rukopisima.

Već si objavljivao prozu. Jedna ti je priča uvrštena u knjigu "Ispod stola", a znam da ti je nedavno izašla proza u "Fantomu slobode", znači li to da se spremaš na bacanje u prozne vode?

Mislim da će tvoja pozicija književnog hipstera ostati još neko vrijeme netaknuta. Proza za razliku od poezije traži veliki pješački rad koji treba odraditi nad tekstom, a ishod je nejasan do kraja. Zamisli kreneš pisati roman od tisuću stranica i nakon 2/3 romana shvatiš da je totalni shit. Malo koji pisac ne bi u tom slučaju knjigu priveo kraju. Dojma sam kako se danas pisanje proze olako shvaća, kao, idemo sjesti i napisati roman. S druge strane uvijek su me zanimale knjige kao što su "Sum: Forty Tales From Afterlives" od Davida Eaglemana ili "Kolebanje smrti" od Jose Saramaga. One posjeduju nekakvu nevjerojatnu konceptualnu jasnoću koja je dosljedno jezično realizirana. Čitajući takve knjige izgleda kao da su ti pisci godinama sjedili i samo mislili o ideji knjige i zašto je uopće napisati.

Na tragu takvog razmišljanja o tekstu je i poezija, kod koje je dokolica veoma bitna. Ideja se dugo brusi i čisti, a samo pisanje traje kratko. Postoji veliki ushit prilikom pisanja, potpuna kontrola, pjesma je kratka, možeš je ponavljati u glavi dok hodaš. I ove objavljene kratke priče koje spominješ, pokušao sam pisati na način kao što pišem poeziju. Mjesecima raditi na ideji, tražiti referentne primjere, čitati sve što dođe pod ruku, a samo pisanje maksimalno skratiti. To se pokazalo neodrživo jer zbog svakodnevnih poslovnih obveza, gubi se dinamika pisanja. Počinješ pisanje doživljavati kao posao koji odrađuješ, a to je siguran put u skribomaniju. S poezijom mi se takav osjećaj još nije dogodio, što ne znači da se prozi neću vratiti.


Za kraj, što je ljubav?

Ljubav je juha od hobotnice.

Darko Šeparović

Autopilot

  • Algoritam 11/2015.
  • 68 str., meki uvez
  • ISBN 9789533168739
  • Cijena 79.00 kn

Šeparovićeva pjesnička pojava usporediva je s pojavama Marka Pogačara ili Ivice Prtenjače, a na njemu je da ova – pedagoški loša, jer su visoko postavljena – očekivanja opravda novim knjigama. Premda, nema razloga za strepnju, jer širina poetskog zahvata Darka Šeparovića je iznimna, obilježen manevarski prostor širok, a opet već poetički definiran.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –