Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ana Ðokić • 05.11.2015.

Dejan Aleksić i Dušan Pavlić : O dječjoj književnosti i ilustraciji u ubrzanom vremenu

Dejan Aleksić

Ove godine, na Festival knjige i književnosti PAZI, KNJIGA! u okviru međunarodnog programa STIŽU GOSTI! pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Srbije, u Zagreb dolaze književnik Dejan Aleksić i ilustrator Dušan Pavlić. Oni će, tijekom svoga boravka u Zagrebu predstaviti sebe i svoj rad malim i veliki štovateljima pisane riječi i slike.

Povod je to razgovoru koji je s autorima vodila Ana Đokić.
 

Dejan Aleksić

Ana Đokić: Ako se ne varam, ovo je Vaš prvi boravak u Zagrebu kada je u pitanju predstavljanje Vašeg umjetničkog opusa. Jeste li radoznali upoznati hrvatsku publiku? Što očekujete od susreta s njom?

Dejan Aleksić: Tako je, ovo je moje prvo književno gostovanje u Zagrebu i ja mu se jako radujem. A što se tiče književne publike, osobito one najmlađe – ona uvek prepozna kvalitet. Teško joj je podvaliti. Verujem da će deci književni susret sa mnom ostati u dugom i lepom sećanju.
 

Za one koji ne znaju, Dejan Aleksić je zadnjih godina najpopularniji i najnagrađivaniji pjesnik za djecu u Srbiji. Dejane, Vi pišete i jednako uspješnu prozu, no ono što mene fascinira jest činjenica da je poezija u Srbiji i dalje veoma popularna. S obzirom na iskustva u Hrvatskoj gdje se sporadično čitaju samo pjesme antologijskih pjesnika poput Zvonimira Baloga i Luke Paljetka, a da su pjesnici za djecu mlađe generacije gotovo izumrla vrsta čije se pjesme sporadično probijaju do publike – u čemu je tajna popularnosti pjesništva za djecu u Srbiji? Postoji li neki model koji bismo mogli primijeniti i kod nas?

Generacije mladih ljudi u Srbiji i bivšoj zajedničkoj zemlji vaspitavale su se i sticale dobar čitalački ukus na poeziji za decu. Imamo sreću što je ta vrsta književne tradicije kod nas veoma bogata i raznovrsna, ali i što je uvek išla ukorak sa promenama senzibiliteta novih naraštaja i u tom smislu očuvala tematsku aktuelnost i modernost poetskog izraza. Dušan Radović, recimo, uspeo je da stvori jedinstvenu poetiku zasnovanu na humoru, nonsensu i alogičkim obrascima, da dodirne znatiželju i uskovitla imaginaciju mladih čitalaca na dotada nepoznat način.

Današnja deca se neće preterano ,,primiti“ na deklamatorsku, poučnu i sladunjavu poeziju, kakvu najčešće i srećemo. Njihova očekivanja su mnogo složenija i veća od toga. Naposletku, deca danas rastu uz savremene tehnologije, zamara ih sve što je sporo, uobičajeno i predvidivo. Ne tiču se njih ,,male Mire što love leptire, pa im prija sunce koje sija“. Ali zato kada im na programu pročitam, na primer, Mali oglas: ,,Zovemo mlade zgodne krompire / na ludu žurku u kafić pire. // Garantovano do vrućeg stanja / vodi ih ritam di-džej Tiganja“, oni se najpre nagoski nasmeju i lepo vidim kako im se u svesti aktivirala mala začudnost. To je ono što kao pisac želim.   
 

Imala sam priliku u Tuzli, prigodom jednog od susreta pisaca iz cijele regije povodom međunarodne nagrade Mali princ, pratiti Vaš nastup pred djecom. Moram priznati da sam ostala zapanjena Vašim nastupom. Osjećala sam se kao na koncertu rock zvijezde koja zna animirati publiku. Je li to stvar talenta, iskustva, i koliko je zapravo nastup pisca bitan za više ili manje uspješnu promociju njegovih dijela?

Da, to je važno, skoro podjednako kao i sam književni tekst. Dobro je ne samo za promociju određene knjige, nego i kao poziv na čitanje uopšte. Danas je čitanje postalo nekako anahrona delatnost. Vreme je sve ubrzanije, a čitanje traži mir, spokoj i dosta vremena. A posao pisca, između ostalog, jeste i da promoviše čitanje. Jedan od načina da se to čini jesu i ovakva književna druženja, neposredan kontakt sa publikom. Za to je potrebno i malo iskustva, verovatno i talenta za scenski nastup, ali ja nikada nemam gotov scenario. Prilagođavam se tokom samog programa, smirujem ili podstičem dečje reakcije prema porebi. To je velik ugođaj, a najbolji pokazatelj da je program dobar jeste to što često i deca i ja zaboravimo na vreme, pa ostanemo dosta duže nego što je za takve prilike predviđeno.
 

Koliko se čita u Srbiji? Vole li djeca suvremene tekstove (i prozne i poeziju) suvremenih srpskih pisaca? Koliko škole rade na promociji čitanja? Kakav je stav roditelja prema čitanju? I gdje je uopće mjesto knjizi kada je u pitanju suvremena srpska umjetnost i kultura?

Knjiga, čini mi se, nema ni približno onako važno mesto u životima ljudi kao pre tri ili četiri decenije. Ima mnogo razloga zašto je to tako. I to nije samo slučaj u Srbiji. To je odlika našeg doba. Vreme koje smo ranije provodili uz knjige, u velikoj meri su zauzeli televizija, internet, društvene mreže i mnoštvo drugih primamljivih medija koji su izraz sveta digitalne stvarnosti. A opet, nedavno završeni Sajam knjiga u Beogradu je, kažu, posetilo 180 000 ljudi. Šta nam to govori? Mislim da su ljudi željni knjige uprkos svemu što ih od dobre literature odvraća.

Kada govorimo o književnosti za decu, činjenica je da ima dobrih stvaralaca, ali je njihova društvena vidljivost vrlo skromna. Ne vidim kako bi deca mogla da saznaju za neke od odličnih mladih pisaca uz ovakve televizijske programe koji promovišu neukus i podstiču potrošački mentalitet. Škole rade koliko mogu, ali to nije sistemski rad, već, najčešće, entuzijastički pristup pojedinaca željnih da učine nešto dobro i van obrazovnih klišea.

Ovakvi susreti pisaca i dece su mali, ali ne i beznačajan korak u nameri da stvari učinimo boljim.   

Književnost, uostalom, dobrom delom zbog toga i postoji – da nam pomogne da bolje razumemo sebe i druge i da nam omogući lakše snalaženje u svetu koji, znamo to dobro, nije baš uvek rajska bašta.


Vi često i putujete po svijetu predstavljajući svoj umjetnički opus. Gdje ste sve bili i razlikuje li se čitateljska publika od zemlje do zemlje, ili je taj čitateljski krug svugdje isti?

Meni je, kao piscu, važno da ostvarim izvesnu interaktivnost s publikom. Deca ne podnose previše ,,predavački“ stav, jer im je toga dosta u samoj školi. Pokušavam da im pokažem da moj književni rad bez njih ne znači ništa i da je vredan samo ukoliko njima donosi nekakvu korist. U tom smislu, čitateljski krugovi su svuda isti. Književnost, uostalom, dobrom delom zbog toga i postoji – da nam pomogne da bolje razumemo sebe i druge i da nam omogući lakše snalaženje u svetu koji, znamo to dobro, nije baš uvek rajska bašta.


S kojim se djelima planirate predstaviti zagrebačkoj publici?

Govoriću stihove iz raznih svojih pesničkih knjiga, ali će sigurno biti prilike i da pročitam poneku priču iz knjiga Muzika traži uši i Koga se tiče kako žive priče.


Za one koji neće biti u mogućnosti prisustvovati Vašim nastupima u okviru programa STIŽU GOSTI! (ponedjeljak 9. Studenoga u 12 sati, Hrvatski centar za dječju knjigu, Starčevićev trg 4; utorak, 10. studenoga u 11 sati, Galerija Vladimira Nazora, Ilica 163a) možete li im ovdje darovati stihove neke Vaše pjesme?

Svakako. Neka to bude jedna kratka pesma napisana u formi vesti:

Poželevši da postigne slavu,
Ovih dana jedan tvor se sprema,
Da otvori prodavnicu pravu
Kozmetike i skupih parfema.

Uskoro će ponuditi svakom
Moćni parfem sa zaštitnim znakom;
Ova marka svima biće znana
Pod imenom Tvorče&Gabana.
 

Dejan Aleksić voli:
1. Što mu je data moć da voli.
2. Što ima koga da voli.
3. Stalno nadmetanje sa neizrecivim.


Dejan Aleksić ne voli:
1. Kada mu se da malo prostora da kaže šta sve voli.
2. Dan u kom nije uspeo da bar deset minuta bude sam sa svojim mislima.
3. Kada mu prave reči odbiju poslušnost, pa se oseća kao Spajdermen u Banatu.
 

Dušan Pavlić

Dušan Pavlić - autoportret

Dušan Pavlić iznimno je produktivan i popularan ilustrator, koji je dosad ilustrirao velik broj slikovnica, naslovnica romana za djecu, udžbenika… i to ne samo u Srbiji, gdje intenzivno surađuje s Kreativnim centrom i Zavodom za udžbenike, već je velik broj njegovih radova objavljen i u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Americi. Razlikuje li se odnos izdavača prema ilustratoru u Francuskoj i Americi od odnosa koji imaju izdavači u Srbiji? Kakvo je vaše iskustvo po tom pitanju?

Dušan Pavlić: Da, razlikuje se jer je to tamo ipak velika industrija. Sve je isplanirano u dan, nekad i u sat. Unapred znate raspored ilustrovanja knjiga, nekad i za celu narednu godinu. Često radite s nekoliko ilustratora na knjizi. Urednici imaju visoke zahteve, ali su uvek spremni da pomognu korisnim savetom. Ukoliko dobro radite i ukoliko ste odgovorni, dugo ćete sarađivati sa istim urednicima. Rad sa izdavačima u Srbiji ili regionu za mene je uvek divno iskustvo. Radi se opuštenije. Rokovi nisu toliko strogi, pa resterećenije prilazim knjizi. Verovatno je uvek lakše crtati na svom, maternjem jeziku :D. Lakše mi je da uđem u lik ili priču sa ovog podneblja nego, na primer, da ilustrujem knjigu o dečaku koji živi u Adelaidi.

Dobar tekst je veoma važan za svakog ilustratora. On te podigne, nosi te i, dok čitaš, slike se same ređaju, a ti ih samo hvataš i stavljaš na papir. Sve je u nekom polusnu. To su divni trenuci.


Vaše ilustracije zanimljive su i po tome što su stilski potpuno različite u ovisnosti o tekstu koji ilustriraju. Malo je autora koji se toliko vole igrati, eksperimentirati i mijenjati svoj stil. Kada dobijete tekst na ilustriranje, kako teče taj umjetnički proces? Koliko vam treba da se rodi ideja o stilu ilustracije?

Koristim svaku priliku da probam nešto novo. Naravno, neke ilustracije moram da radim određenim stilom jer to traži izdavač. Ali čim imam potpunu slobodu, pokušavam da probam nešto drugo. To je za mene divna igra.

Dobar tekst je veoma važan za svakog ilustratora. On te podigne, nosi te i, dok čitaš, slike se same ređaju, a ti ih samo hvataš i stavljaš na papir. Sve je u nekom polusnu. To su divni trenuci.

U tekstu koji nije inspirativan za rad mora se pronaći neki detalj koji će poslužiti kao početak ideje. Krene se od njega i samo se dodaju i nabacuju ideje... Ilustrator mora da bude maštovit, ali i spretan u improvizaciji.


U Hrvatskoj je ilustratorska scena iznimno jaka. Imamo nekih tridesetak veoma aktivnih ilustratora koji objavljuju visokokvalitetnu ilustraciju i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Kakva je situacija po tom pitanju u Srbiji? Koliko su ilustratori u Srbiji međusobno povezani? Koliko se međusobno druže i surađuju?

Pre nekoliko godina imao sam priliku da na Sajmu knjiga u Bolonji posetim hrvatski izložbeni prostor, gde su vaši izdavači udruženim snagama predstavili svoja najbolja izdanja dečjih knjiga. To me je oduševilo. Zaista odlične ilustracije, odlična oprema i štampa. Opet, kod nas je ilustracija drugačija, ali su to i sama izdanja. Knjige za decu manje su likovno raskošne, ali su zato često duhovito ilustrovane. Nove generacije ilustratora donose nove likovne izraze, pa je scena sada bogatija i raznovrsnija, i mislim da je to odlično.

Kao likovni urednik u Kreativnom centru imao sam sreću da upoznam veliki broj ilustratora. Nažalost, ne postoji udruženje ilustratora koje bi ih povezivalo, pravno zastupalo, organizovalo ili sastavilo neki osnovni cenovnik usluga. Malo je izdavača koji angažuju ilustratore, pa oni na kraju moraju da pronađu angažmane u inostranstvu. Imamo fenomenalne strip crtače koji rade s najboljim scenaristima i prestižnim izdavačima stripova u Francuskoj i Americi. Ipak, i dalje opstaje jedna važna manifestacija s dugom tradicijom, koja okuplja ilustratore svake godine u jesen ili zimu. To je Zlatno pero.


Imate li omiljenog pisca, bilo domaćeg bilo inozemnog, čija djela posebno volite ilustrirati?

To se s godinama menjalo. U svakom životnom periodu imao sam omiljenog pisca. Kao klinac sam obožavao Ćopica, knjige Ljubivoja Ršumovića i Dušana Petričića... I nastao je veliki problem. Iz biblioteke sam stalno uzimao knjige jednih te istih autora. Na kraju su roditelji kupili te naslove, a ja sam napokon mogao da uzimam i druga izdanja. Danas mi najviše prija da ilustrujem knjige svojih prijatelja i onih s kojima sam blizak.


Jeste li dosad ilustrirali djela nekih od hrvatskih književnika?

Imao sam zadovoljstvo da ilustrujem brojne knjige hrvatskih pisaca – Plavi vjetar i Vrbovu grančicu Ivice Vanje Rorića, Dičan kod svrake Sunčice Škrinjarić, Maturalac Branke Primorac, Telefonske basne Gustav Krkleca, Srebrne svirale Dragutina Tadijanovića, Sportski život letećeg Martina Dubravke Jelačić Bužimski, Idi pa vidi Stanislava Flemenića, Prazno nebo Antona Branka Šimića, korice za antologije hrvatskih priča i poezije. Sve su to izdanja Bosanske riječi iz Sarajeva.
 

Dušan Pavlić voli:
1. crtanje
2. knjige
3. pitu od višanja
 

Dušan Pavlić ne voli:
1. kad ga teraju da crta
2. kad neko cepa knjige
3. košticu u piti od višanja
 

Zagrepčani će imati priliku vidjeti samo mali dio iz vašeg iznimno bogatog likovnog opusa na čak dvije izložbe. Ilustracije iz knjige "Stilske igre" Simeona Marinkovića u izdanju Kreativnog centra bit će izložene u izlogu dječjeg odjela Knjižnice Vladimira Nazora u Vodovodnoj 13. U Galeriji Vladimira Nazora u Ilici 163a bit će izložen izbor ilustracija iz različitih perioda stvaranja. Pozivam sve čitatelje portala Moderna vremena da dođu na svečano otvorenje u ponedjeljak 9. 11, u 19 sati, kada će moći upoznati ne samo likovni opus Dušana Pavlića već i autora osobno.
 

Ilustracije Dušana Pavlića:

Prethodna Slijedeća

Panique Chez les Sorcieres - Atlas-Glenat

Panique Chez les Sorcieres 2 - Atlas-Glenat

Štrokavi Đura, Zavod za udžbenike Bgd

Vodozemac - skica

20 godina KC

20 godina KC

20 godina KC

Aska i vuk, Dječija knjiga, Sarajevo

Buba Lenja

Isidor

Jun, KC

Mis iz Oklahome, Zavod za udzbenike Bgd

– Program Festivala PAZI, KNJIGA! 2015. –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –