Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marko Pogačar • 04.01.2010.

Drago Glamuzina : Je li to sve

Kada ti dođe, slobodno nabrajaj sve sitnice / koje ti privlače pažnju, koje primećuješ..., pisao je u pjesmi simptomatična naslova "Obično jutro" nažalost sada već pokojni beogradski pjesnik Miloš Komadina. Slična sasvim individualistička evidencija događajnog kao poetički prosede nije, razumije se, ništa novo. Zašto sam se, čitajući novu pjesničku knjigu Drage Glamuzine, sjetio baš Komadine, a ne, na primjer, O'Harina I do this, I do that obrasca, Carverovih "sakupljačkih" krokija ili čeg trećega ne znam, no njihov mi se lirski registar (pa i onda kad se manifestno odbija takvim osvjedočiti) čini uvelike korespondentnim.

Carverom, priznajem, nisam želio povući prvi potez jer se ovaj majstor kratkoga i zarazno atmosferičnog narativa u govoru o Glamuzininoj poeziji, s pravom, već uvelike udomaćio. Poput dobroga duha on bdije nad obje autorove zbirke i taj dug mu se sasvim transparentno priznaje - citira ga se, na njega se poziva i upućuje, apostrofira u naslovima pjesama, izrijekom smješta u sam vrh vlastita literarnog kanona.

Još jedna stvar Glamuzinu veže uz spomenutog neizlječivog melankolika; i on, u svoje dvije pjesničke zbirke i nagrađenom romanu "Tri" (evidentno numerološko središte Glamuzinina poetološkog univerzuma), gotovo opsesivno varira tek nekoliko tematsko-motivskih sklopova ispisujući uvijek "jednu istu" životnu knjigu koja je, u uvodnoj pjesmi posljednje knjige ove svojevrsne pjesničko-prozne trilogije, prilično precizno određena - riječ je, naime, o invarijantama Knjige u kojoj se / proganjamo, mlatimo i volimo.

Tako i u "Je li to sve" Glamuzina, na poetičkim zasadama onoga što se u domaćoj kritici uvriježilo zvati stvarnosnim modelom (a sam ga je prozvani uvelike obilježio svojim već pomalo mitskim "Mesarima") ispisuje prije svega lirsku dekonstrukciju (malo)građanskog poimanja ljubavi te pripadajućih konvencija i odnosa kojima je zadano usustavit neusustavljivo. To je "zavođenje običnošću", gotovo plakatno objavljivanje intime, ponovno, dano izrazito neposredno (semantički, kontekstualno i idiomatski), uglavnom u vidu jezično ekonomičnih, govorno ritmiziranih narativa ogoljenih od uvriježenih pjesničkih ukrasa i figura. Metafora gotovo u potpunosti (proklamativno!) izostaje i ustupa mjesto metonimiji. Mogli bi smo, prekoračujući načas okvire teorijske metafore, reći da se radi o poeziji izrazito aktantskog modela - pri čemu Glamuzina Greimasov semiotički četverokut prilično uvjerljivo reducira na globalno-metaforičku shemu trokuta.

Ove su gole vedute nevjere tako zavodljive, pa i, u još uvijek nevjerojatno konzervativnom okružju u kojem se pojavljuju, provokativne i hrabre, upravo zbog zbrke koje unose u proklamirani poredak morala. Protagonist je u sferu ljubavi bačen, no zatim djelovanjem ispisuje mapu vlastite egzistencije te bez lažnog stida pripušta svoje intimne izbore "milosti uobličenja". Nevjera gubi imputiranu joj izrazito negativnu konotaciju, odbacuje vlastitu negaciju i postaje tek alternativnim oblikom vjere. Emotivni je registar povišen, ali se protagonist nerijetko izmješta iz pripadajućeg svijeta, "iskreni" transparentni ispovjedni ton subvertira ironijom, katkad i hladnim cinizmom.

Priča koju Glamuzina provlači svim svojim knjigama mitopeja je otvorenog sustava, zajednice koja se bori protiv vlastitog entropijskog kolapsa - njegov središnji motiv - onaj već spomenuti trokut (na ovaj ili onaj način uvijek ljubavni) probušen je u svojim kutovima i šupalj, konstitutivno podložan promjeni ali cijepljen od neumoljivog determinizma binarnog.

Glamuzina, ipak, ovom knjigom nije uspio ponoviti preciznost kojom je njegova "nježna satara" u korpus suvremena hrvatskog pjesništva zasjekla prvi put. Poetički postulat apostrofiran na samom početku nerijetko se izvitoperi u neselektivnost, lirske naracije postaju predvidive, rijetko uspiju profunkcionirati induktivno, odlijepiti se od sebe samih, na neki se način nadići i preliti u opće, poetizirano iskustvo tek iznimno prijeti postati "kolektivnim".

Detektirati je i izostanak vješte međuigre različitih registara i stilova te sitna i efektnog diskurzivnog miniranja monolitne iskazne pozicije ispovijedajućeg subjekta (reduciranog na odmak), što je Mesarima uvelike priskrbilo onu (generacijski) fatalnu zavodljivost. Najuspjelijim pjesmama, stoga, smatram upravo one koje pretendiraju na neku vrst poopćenja lirskog iskustva te jednako dobro funkcioniraju i izvan dominantnog okvira "trokut trilogije", poput Moja kći ili Carverov losos, Mesari, Dok se bori za zrak i drugih.

Bez obzira na sve Glamuzina je pjesnik kojem se treba vraćati, te nam je s nestrpljenjem očekivati sljedeći mesarski rez; tihi udarac sjekire koja privodi posljednjem, tamnom redu.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –