Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ana Ðokić • 04.08.2016.

Ece Temelkuran : Kao dijete, knjige sam prepoznavala po mirisu

Ece Temelkuran, Foto: Zagreb Book Festival

Intervju s poznatom turskom književnicom Ece (Edže) Temelkuran, u kojem govori o knjižarama u Turskoj nekad i sad, o knjigama, čitateljima i slobodi govora, u ovom je trenutku turske stvarnosti postao dodatno aktualan, stoga objavljujemo dijelove iz razgovora koje je u siječnju 2016. s njom vodila naša suradnica, Ana Đokić.

***

Susrele smo se  ove zime u Istanbulu. Preciznije rečeno, u Istiklal ulici, pješačkoj zoni kojom dnevno, bez ikakvog pretjerivanja, prođe barem dva milijuna ljudi. (Dok hoda Istiklalom slijedeći rijeku ljudi, čovjek nenavikao na ovoliku količinu naroda, ima dojam da je izgubio samoga sebe.) Osjećajući kako sam, poput Alice upala u jedan sasvim drugačiji svijet u kojem dvadesetak muškaraca nasred pješačke zone igra kolo dok ih  gomila od drugih dvjestotinjak muškaraca oduševljeno promatra, u gradu u kojem u deset sati navečer trgovci (sve redom muškarci) izlaze iz slastičarni i prolaznike besplatno poslužuju baklavama (čuveni lanac slastičarni Koska), u svijetu u kojem knjižare svakodnevno rade sve do ponoći, a jedne pokraj drugih gradom hodaju gologlave žene u minicama i one pokrivene od glave do pete… mnoga su mi se pitanja počela vrzmati po glavi u želji da shvatim barem djelić kulture u kojoj sam se našla. Srećom, Ece (Edže) Temelkuran je bila pokraj mene, spremna da mi pruži odgovore. (A.Đ.)

DJETINJSTVO

Crna ribica Behrangi Samad

Ana Đokić: Rođeni ste u Izmiru, sredinom sedamdesetih godina. Kako se živjelo nekada u Turskoj? A kako se živi danas?

Ece Temelkuran: Život je tada bio depresivan, s obzirom da je nakon državnog udara 1980. sloboda izražavanja bila ugrožena. Danas je život sve konzervativniji, čak i u mom rodnom gradu koji je inače poznat po liberalnosti. To je naravno samo drugi oblik represije.

Kojih se knjiga sjećate iz djetinjstva?

"Crna ribica“ Sameda Behrengija (knjiga je upravo objavljena na hrvatskom jeziku, u izdanju nakladničke kuće Znanje, op. A.Đ.), iranskog autora kojeg je ubila Shahova policija. Ribica odlazi u veliko more kako bi vidjela „pravi“ život i nikada se ne vrati. Moja je majka naravno promijenila kraj i govorila mi o ribici koja se vratila i ispričala joj još mnogo priča, koje su sve utjecale na moj život.

Koje su se knjige u vrijeme vašeg djetinjstva mogle naći u kućnoj biblioteci vaših roditelja?

Trotsky, Staljin, Lenjin… Uglavnom se sjećam stražnjih korica tih knjiga te sam upravo gledajući u njih naučila čitati.

Koliko je knjiga značila u to doba?

Knjige za odrasle bile su poput talismana, nešto što se ne bi čitalo već obožavalo iz daleka. Imale su određenu auru koja te u isto vrijeme odbijala i privlačila. Knjige su bile svete, nikada im se nije smjelo nauditi, to je bila prva lekcija. A tu su bile i enciklopedije koje mlađe generacije nisu nikad ni vidjele ni mirisale. Oh, taj miris! Kao dijete, knjige sam prepoznavala po mirisu.

KNJIŽARE

Kakve su bile knjižare u Izmiru u vrijeme dok ste odrastali?

Bila su to mračna, politička, ozbiljna mjesta. Ekstremno politička. Tada nije bilo bestselera, a knjige koje su vam govorile kako živjeti nisu bile self-help literatura već socijalistička propaganda sovjetskih autora.

Kakve su knjižare u Turskoj danas? 

Jako su šarene i uvijek je prisutna glazba. Previše je buke je i teško se povezati s knjigama. Baš je nered.

U koju od njih najviše volite otići?

U knjižaru Pandora, u blizini ulice Istiklal. Još uvijek je tiha i u njoj još uvijek poštuju knjige koje nisu bestseleri.

TURSKA I NJEZINI ČITATELJI

Što se danas čita u Turskoj?

Bestseleri, kao i u ostatku svijeta, self-help knjige na tragu popularne filozofije. Trend je čini mi se započeo krajem 90-ih. Uglavnom čitaju žene, ali tako je i s ostatkom planeta. Glavni konzumenti kulture su sredovječne žene, što ima smisla s obzirom da su one otvorenije prema duhovnom učenju.

Domaća literatura je danas dominantna, iako kada sam ja odrastala čitala se samo prevedena književnost. Sada postoji i novi pokret – ljudi koji pišu takozvane romane na društvenim mrežama. Ti tekstovi sadrže čak i ikonice. Pretpostavljam da je pisanje u stanju regresije i da se vraćamo hijeroglifima.

Tko su vaši čitatelji?

Ima ih raznih, ali uglavnom mlade žene.

TURSKA I NJEZINI PISCI

Ece Temelkuran, Foto: Zagreb Book Festival

Koliko su u današnje vrijeme klasici zastupljeni na policama knjižara? I tko su uopće klasici iz vizure turskog čitatelja?

Još uvijek su prisutni. A od svih klasika, najčitaniji klasik po izboru Turaka u zadnjih desetak godina je Kafka, iako ne znam iz kojeg razloga.

O čemu pišu i kako žive  pisci u Turskoj?

Autori bestselera mogu živjeti od pisanja, ali ostali trebaju dodatne poslove kako bi se prehranili. Kako se povećava razlika među klasama, pisci sve više pate zbog niskih primanja.

Kao i u ostatku svijeta, poslom autora je na žalost postala i reklama, marketing. Iako je to neugodno, tržište nam ne ostavlja drugog izbora. Svi previše pričamo o svojim djelima i to smatram tužnom pojavom.

Koga bi od suvremenih turskih pisaca preporučili hrvatskim čitateljima (i nakladnicima)?

Hakan Günday, Ayfer Tunç i Burhan Sönmez.
 

Daju li državne institucije financijske potpore za izdavanje knjiga u Turskoj?

Ne baš.

LJEKOVITO (I OTROVNO) SVOJSTVO RIJEČI

Planina boli Temelkuran Ece
Zvuk banana Temelkuran Ece
Žene koje pušu u čvorove Temelkuran Ece

Kako je u Turskoj primljena vaša knjiga „Planina boli“ gdje otvoreno govorite o tabu temi tursko-armenskih odnosa?

Bila je vrlo dobro primljena, što me je iznenadilo. Pretpostavljam da je način na koji je knjiga pisana bio prihvatljiv čak i ljudima koji inače imaju predrasude. Primila sam nebrojene e-mailove zahvale.

Mislite li da je ijedna knjiga ikad nekog odučila od nasilja, mržnje, bijesa?

Ne baš. Ali ne bih trebala tako govoriti s obzirom da i sama pokušavam to učiniti.

S druge strane, osobito u današnje vrijeme, čini mi se kako je, za razliku od književne riječi, novinarska riječ naprosto – razorna?

Zbilja jest. A i situacija u zemlji je takva da oni čije su riječi ljekovite više nemaju pravo pisati.

Uz „Planinu boli“ (Naklada Ljevak) na hrvatski jezik prevedene su još dvije vaše knjige - „Zvuk banana“ (Hena com) i „Žene koje pušu u čvorove“ (Naklada Ljevak). Zanimljivo je da je radnja prve smještena u Bejrut, a druga se odvija  na relaciji Tunis - Libanon. U oba romana jedna od glavnih junakinje je Turkinja, ali u vašim romanima nema ni Turske ni Turaka. Zašto?

Emocionalno mi je pomalo teško pisati o Turskoj. Ali moj noviji roman „Devir“, koji će vjerojatno biti objavljen i u Hrvatskoj, smješten je u Tursku osamdesetih.

I za kraj još dva „lagana“ pitanja. Kako se osjećate kad vidite svoju knjigu u izlogu neke knjižare?

Sretno. Uvijek.

A kako se osjećate kad vaše knjige u izlogu nema?

Pogledam u drugu knjižaru :-)

Draga Ece, puno hvala na razgovoru!
 

Prijevod: Ema Pongrašić

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –