Emma Cline : Djevojke
Nešto kao da ovdje nije u redu s godinama… Emma Cline rođena je 1989., svoj debitantski roman objavila je 2016., a u njemu se bavi događajima iz 1969. godine. Posrijedi je ozbiljno antidatiranje. „Djevojke“ na prvi pogled izgledaju kao generacijski roman, sudeći prema naslovu, naslovnici, godištu autorice. One to i jesu. Ali ne roman o milenijalsima ili generaciji Z, već o baby boomerima. U „Djevojkama“ Emma Cline se ne bavi svojom generacijom, već generacijom svoje bake.
Radnja je smještena u 1969., godinu koja je i kalendarski i sadržajno označila kraj šezdesetih. Najburnije poratno desetljeće nije završilo letom čovjeka na Mjesec, već ubojstvima Tate/La Bianca. Ubilački pohod Obitelji Charlesa Mansona slomio je kičmu prevratničkog, idealističkog desetljeća.
Šezdesete su imale svoju mračnu stranu, koja se očitovala u nekritičkom prihvaćanju misticizma i okultnog. Stvari su često odlazile predaleko. I ozbiljni aktivisti poput Abbiea Hoffmana ili Ricka Rubina, pjesnici i filmaši poput Allena Ginsberga i Kennetha Angera, znali su skrenuti u krajnji iracionalizam. U maršu mira u listopadu 1967., Anger je pokušavao egzorcirati Pentagon, Ginsberg se pojavio s idejom levitiranja, a Hoffman je okupio 1200 ljudi s namjerom da okruže Pentagon, promjene mu boju u narančasto, uzdignu ga od tla, i „vibracijama izbace iz njega nakupljeno zlo“.
Hipi ideali začudno lako su se miješali s bijelom i crnom magijom. S okultnim i mističnim idejama, zapravo obrascima antimodernosti i iracionalnosti. Uopće, i ideje i ljudi znali su završiti u neobičnim kolopletima. U takvom vrzinom kolu našli su se i Mansonove ubojice i njihove žrtve. Susan Atkins, djevojka koja će izbosti Sharon Tate, nastupala je u Topless Witchess Revue, plesnoj trupi zloglasnog sotoniste Antona LaVeya; Bobby Beausoleil, jedan od osuđenih ubojica Mansonove Obitelji, pojavljivao se u Angerovom filmu „Lucifer Rising“; a suprug Sharon Tate, Roman Polanski snimio je „Rosemarynu bebu“, u kojoj se upravo LaVey pojavljuje kao Vrag.
Kako se ludo desetljeće bližilo kraju, tako se približavao i krešendo misticizma i okultizma. Neki su vjerovali da će Kalifornija potonuti u Tihi ocean, drugi su pak čekali uspon Atlantide iz dubina Atlantskog oceana. Nekoliko brutalnih ubojstava – istražitelju Vincentu Bugliosiju je Manson spomenuo 35, a nakon suđenja Bugliosi je izjavio da je to niska procjena – nitko nije imao na pameti. Ideali desetljeća doživjeli su antiklimaks.
Šezdesete su prošle, bez izranjanja Atlantide, bez slijetanja letećih tanjura. Umjesto pojave super čovjeka desetljeće je zatvorio omanji mefistofski hipi-guru, neoprane, skorene kose, u prljavoj, iznošenoj odjeći, koji je hodao bos a ubojstvima u bogatim četvrtima Los Angelesa pokušao izazvati rasni rat.
Fikcionalizacijom Cline pokušava razumjeti psihološku i socijalnu motivaciju djevojaka koje su se priključile Mansonu. Među njima, najveća većina je predstavljala asocijalne djevojke iz disfunkcionalnih obitelji.
Djevojke
Gotovo pedeset godina kasnije fascinacija i šezdesetima i ubojstvima Tate/La Bianca i nadalje predstavlja središnju generacijsku točku. Emma Cline kroz lik Evie Boyd generacijsku priču baby boomera prenosi na današnju generaciju milenijalsa, odnosno generacije Z.
Evie Boyd baka je s prošlošću. Kao četrnaestogodišnjakinja rastavljenih roditelja, u ljeto 1969. pridružila se hipi komuni. Privučena nonkonformizmom skupine djevojaka, posebice djevojkom po imenu Suzanne (referenca na Susan Atkins), Evie odlazi na pustinjski ranč kojim upravlja hipi guru po imenu Russell (referenca na Mansona). Iako Russell propagira oslobađanje od malograđanskog, potrošačkog konformizma, grupa zapravo na najrigidniji način reproducira patrijarhalne i autoritarne obrasce.
No Evie je zatravljena. Tim svijetom izvan dohvata roditelja. Pubertetskom opijenošću prihvaća Russellov i Suzannin autoritet, odbacajući autoritet roditelja, i potiskujući sve ono što je u komuni tako očito loše i negativno: od Russellovih trabunjanja, preko seksualnog podređivanja, do jezive nehigijene u kojoj komuna tavori. Evie je zapravo ispala baksuz. Od svih mističnih i okultnih grupa, scijentologa, Procesne crkve, gestalt terapije, Evie je upala u onu najgoru, koja se zbog propasti Russellovog ugovora s diskografskom kompanijom upravo sprema na svoj ubilački pohod.
Pola stoljeća kasnije Evie, u povijesti zabilježena kao jedna od rubnih pripadnica Russellove komune, današnjim klincima pokušati će prenijeti svoje iskustvo. Tu možda nalazimo i najbolje stranice „Djevojaka“ Emme Cline. Mladić i djevojka koje Evie slučajno susreće u kući prijatelja kod kojeg je odsjela, privučeni su njenom mračnom povijesnom ulogom. No između njih pojavljuje se generacijski jaz. Iako se čini da su milenijalsi i generacija Z djeca baby boomera i šezdesetih oni ne dijele isti idealizam. Nove, nihilističke generacije privlače šezdesete, ali njihov idealizam više ne razumiju. U jednoj rečenici to je poanta „Djevojaka“.
O ubojstvima Tate/La Bianca državni tužitelj Vincent Bugliosi napisao je izvanrednu knjigu „Helter Skelter“. Bugliosi je ubilački pohod kalifornijske hipi komune pratio iz prvog povijesnog reda, radeći na ubojstvima i kao istražitelj, i kao tužitelj u procesu protiv Charlesa Mansona i njegovih ubojica. „Helter Skelter“ je silazak u hipi-pakao; zastrašujuća freska društvenih otpadnika, bivših zatvorenika, kriminalaca i odbjeglih djevojaka; i jedna od najbitnijih i najpotresnijih knjiga o šezdesetima.
Naspram Bugliosijeve „istinite krimi priča“ svaka se fikcija čini nemaštovitom i bezvrijednom; uključujući i „Djevojke“ Emme Cline. No jasno je koja je namjera mlade književnice. Fikcionalizacijom Cline pokušava razumjeti psihološku i socijalnu motivaciju djevojaka koje su se priključile Mansonu. Među njima, najveća većina je predstavljala asocijalne djevojke iz disfunkcionalnih obitelji.
Ali bilo je i slučajeva djevojaka poput Evie Boyd. Emma Cline dobro postavlja njen lik: Evie je proizvod puberteta i šezdesetih. U devedeset i devet drugih slučajeva to bi završilo golim plesanjem pred ogledalom na Stoogese, ili nečim sličnim. Ali rekli smo, Evie je imala baksuz. Zbog čega se pretvara u Danteovog Vergilija koji nas uvodi u Mansonov Pakao.
Ma zapravo ne nas. Nas, koji smo rođeni šezdesetih, i o događajima iz 1969. znamo više-manje sve. Emma Cline „Djevojkama“ s događajima iz 1969. upoznaje svoju generaciju. Tu se, čini se, i raspliće zavrzlama s godinama. Pišući o generaciji baby boomera Cline posredno piše o dezideologiziranosti i nihilizmu suvremenih generacija.
„Djevojke“ su roman za milenijalse i generaciju Z. Mi ostali u toj smo komunikaciji tek promatrači, koji o događajima iz 1969. znaju previše, a o novim generacijama saznaju premalo.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Djevojke
- Prijevod: Saša Stančin
- Profil 11/2016.
- 256 str., meki uvez
- ISBN 9789533135427
Roman o tinejdžerici i njezinu ulasku u kult, temeljen je na priči o Charlesu Mansonu i njegovoj kvazihipijevskoj komuni odgovornoj za seriju stravičnih ubojstava 1969. Autorica ulazi u um djevojaka u nježnoj dobi, ispisujući portret djevojaka koje se pretvaraju u žene, ali i trenutka u životu kad sve lako može poći u krivom smjeru.