Eric Hobsbawm : Kako promijeniti svijet

Održava se
01.01.1901.

U proteklih stoljeće-dva, ili preciznije u proteklih 166 godina (od veljače 1848. kada je tiskan „Komunistički manifest" Marxa i Engelsa) nitko nije izvršio takav utjecaj na opću kulturu modernog svijeta kao Charles Darwin, Sigmund Freud, i Karl Marx. Ta tri imena sveto su trojstvo "našeg" svijeta, onoga što smatramo Zapadom i globaliziranim svijetom: od Galapagosa gdje je Darwin skupljao građu za "Porijeklo vrsta", preko Kine, SSSR-a i Kube gdje su Marx i Engels u jednome razdoblju pretvoreni u "svjetovnu teologiju" (u Kini i dalje nominalno imaju taj status), pa do Freuda čije je "Tumačenje snova" postalo virus koji je zahvatio sva sveučilišta i sve psihoanalitičke kaučeve od Yokohame do New Yorka.

Marx, Darwin i Freud mijesili su, i fala Bogu još uvijek mijese taj "naš" svijet. Za ne-evropljane oni možda izgledaju tek kao tri bijelca i tri Evropljana-Zapadnjaka, no njihov globalni utjecaj još je uvijek nemoguće obujmiti i sagledati u cijelosti. Nedavna 150-godišnjica "Porijekla vrsta" pokazala je da je Darwinova teorija evolucije bez premca najsnažnija i najdalekosežnija suvremena znanstvena misao, usporediva tek s Newtonovom teorijom gravitacije. Utjecaj teorije evolucije nije omeđen samo znanstvenim prostorom, on je bio golem (i još uvijek jest) i u političkom smislu gdje se politički darwinizam pojavio kao izrazito maligna pojava, koja je svoj najpogubniji izraz dobila u Hitlerovom nacizmu.

O političkom utjecaju Karla Marxa ne treba ni govoriti: jedino su izgleda IKEA-in katalog, i možda Biblija, tiskani u više primjeraka od "Komunističkog manifesta". Marksističke ideje u XX stoljeću su postale najvažnije međunarodne doktrine društvene revolucije. Zbog čega povjesničar Eric Hobsbawm kaže da su "jedini mislioci koje možemo individualni identificirati, a koji su dosegnuli takav status" - poput Marxa i Engelsa - "utemeljitelji velikih religija i, možda uz iznimku Muhameda, nitko od njih nije tako brzo stekao tako velik ugled".

Globalni utjecaj marksizma, te zanimanje za Marxa, nije splasnulo niti s nestankom tzv. Istočnog lagera, o čemu posljednjih godina svjedoči revival Marxa na valu nedavne financijske krize. Ako je Darwin ispisao katekizam postanka čovjeka, a Freud otvorio vrata čovjekove podsvijesti - Marx je postao, i izgleda ostao, sinonimom "nade u budućnost".

Sva trojica veličanstvena su djeca prosvjetiteljstva. Usprkos darwinizma i staljinizma, njegovi najsjajniji cvjetovi. Rekavši to, treba reći da mnogi u njima nisu vidjeli i još ne vide - "cvijeće". Pogotovo ne u Marxu, koji nije bio opasan samo za teologe, već i liberalne demokrate. Aberacije koje su proizašle iz marksizma, oličene u staljinizmu i njegovim mnogim inačicama, objašnjavaju se kao prekid ne samo s tradicijom liberalizma i demokracije, već kao i prekid sa samom strujom prosvjetiteljstva, a koji se na tako stravičan način dogodio tamo negdje u distopijskoj pustoši Gulaga.

Ovdje nam odmah nam valja citirati pokojnog Hobsbawma. Onima koji su željeli opovrgnuti Marxa u cijelosti, tvrdeći da jedini put koji vodi od "Komunističkog manifesta" nužno završava u gulazima Staljinove Rusije, velikan poslijeratne historiografije odgovara da „s intelektualnog gledišta, za to nema opravdanja, kao što se ne može ni opravdati teza da svi oblici kršćanstva moraju logički i neizbježno voditi do papinskog apsolutizma ili da darvinizam vodi do veličanja slobodnog kapitalističkog nadmetanja".

U Hobsbawmovoj zbirci tekstova o Marxu i marksizmu, idealistički naslovljenoj "Kako promijeniti svijet", detaljno se analizira razvoj, utjecaj i odjeci marksizma. Hobsbawm (umro 2012.) vrlo temeljito, ali i počesto sporo, opisuje dinamiku marksizma u XIX stoljeću, prije i poslije smrti Marxa, marksizam prije Prvog svjetskog rata, zatim u eri antifašizma (1929.-1945.), te u poslijeratnom razdoblju. Nama je najzanimljivije razdoblje recesije marksizma između 1983. i 2000., te njegove neočekivane obnove nakon 2008. godine.

Dvadeset i pet godina nakon stote obljetnice Marxove smrti (1883.) Hobsbawm naziva "najmračnijima u povijesti njegova nasljeđa". Raspad SSSR-a doživljen je kao kraj ne samo sovjetske marksističke ortodoksije, već i općeniti neuspjeh socijalizma te sveopća pobjeda zapadnog liberalnog kapitalizma. Još i prije samog kraja u Istočnom lageru vladala je atmosfera Titanica. I same državno-ideološke strukture bježale su od komunizma i marksizma. U Poljskoj su se stranački dužnosnici odbijali nazvati "komunistima". Na izravno pitanje jedne američke studentice je li komunista, važan član Centralnog komiteta je nakon poduže šutnje odgovorio: "Ja sam pragmatičar".

Kada je pak jedan britanski student upitao sovjetskog kolegu u Višoj partijskoj školi "što će se dogoditi ako se promijeni politički kurs, kao u slučaju Staljina?", dobio je odgovor da to onda "postaje važeća istina"...Logično, kada je došlo do kolapsa takvoj državnoj eliti nije bilo teško napustiti do tada vladajuću ideologiju. Ubrzo, kritičari kapitalizma morali su se tražiti svijećom i na bivšem Istoku, i na Zapadu. Koliko je Hobsbawmu poznato, ni jedan vođa evropske ljevice nije u posljednjih 25 godina tvrdio da je kapitalistički sustav kao takav neprihvatljiv. "Jedina javna osoba koja je to bez oklijevanja izrekla bio je papa Ivan Pavao II".

Kada papa koji je zakleti antikomunista postane posljednji, onda je jasno do kuda se došlo. Nova ljevica znatno se više temeljila na srednjoj klasi i njihovoj preokupaciji - ekologiji, pacifizmu, ljudskim pravima, itd. - a povezanost s radničkim pokretima sve je više nestajala. Neke pak vođe nominalno ljevičarskih stranaka, ili stranaka bliskih lijevom spektru, poput Tonya Blaira i Billa Clintona, otvoreno su provodile neoliberalnu politiku... Tamo negdje krajem 90' Marx se činio mrtav kao nikada prije. Onda su se dogodili antiglobalistički prosvjedi u Seattleu, pa u Genovi, i napokon financijska kriza 2008. I eto opet Marxa među nama.

Stari marksista Hobsbawm, formiran tridesetih u austrijskoj i njemačkoj ljevici, to uskrsnuće vrlo jednostavno objašnjava: ponovo smo otkrili da kapitalizam nije odgovor, nego pitanje. Uspjeh kapitalizma "pola se stoljeća uzimao zdravo za gotovo tako da je samo njegovo ime izgubilo svoje negativne asocijacije i poprimilo pozitivne..." Više od dvadeset godina od raspada sovjetskog bloka ideolozi slobodnog tržišta vjerovali su u "kraj povijesti"; i u neprekinuti "rast u konačnom i trajnom samostabilizirajućem društvenom i političkom svjetskom kapitalističkom poretku, neosporenom i neosporivom kako u teoriji tako i u praksi."

Danas iznova saznajemo da "tržište nema rješenje za najveći problem XXI stoljeća: da neograničen i visokotehnološki gospodarski napredak s ciljem ostvarivanja neodrživog profita proizvodi globalno bogatstvo, ali na sve veću štetu proizvodnje, ljudskog rada i, mogli bismo dodati, svjetskih prirodnih izvora. Ekonomski i politički liberalizam, pojedinačno ili zajedno, ne mogu pružiti rješenje za probleme XXI stoljeća. Ponovo se pojavila potreba da Marxa shvatimo ozbiljno."

Ovakve čvrste i temeljite formulacije zaštitni su znak Hobsbawma. "Kako promijeniti svijet" nije knjiga koja ima formativno-političku snagu kakvu je imala "Nacije i nacionalizam". Ona nije niti originalna, i živopisna, poput najpoznatijih Hobsbawmovih djela. No rastajući se s velikim historiografom još se jednom možemo uvjeriti u njegovu golemu erudiciju, te preciznost i sveobuhvatnost povijesnih uvida. Hobsbamwa više nema, ali i dalje malo tko tako jasno gleda u budućnost kao on.

 
Eric Hobsbawm: "Kako promijeniti svijet: Priče o Marxu i marksizmu"
Prevela Petra Štrok

Naklada Ljevak, 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )