Ernesto Mallo : Zločin u židovskoj četvrti

Zločin u židovskoj četvrti Mallo Ernesto

Umjetničkim djelima kriminalističke tematike dojam opće kataklizme ili nagovještaj društvenih mijena uvijek osiguravaju jednu dodatnu dimenziju, zahvaljujući kojoj se čitateljima lakše uživjeti u stvarnost njihovih junaka, koji, u takvim kontekstima, nerijetko postaju arhetipskim borcima za pravdu u posrnulim svjetovima. Zato je i Goran Tribuson smjestio radnju svojega prošlogodišnjega krimića „Propali kongres“ na početak devedesetih godina 20. stoljeća, u dane posljednjih trzaja jugoslavenskog jednostranačja. Kao filmski primjer tog fenomena mogao bih izdvojiti odličan, no pomalo opskuran rad Wernera Herzoga iz 2009. godine „Bad Lieutenant: Port of Call New Orleans“, u kojem je radnja smještena u dotični grad – neposredno nakon što je poharan uraganom Katrina – gdje pravdu na neortodoksan način provodi mahniti Nicolas Cage.

Kao i u prethodna dva primjera fabula kratkoga kriminalističkog romana „Zločin u židovskoj četvrti“ odvija se u opasnom i kaotičnom Buenos Airesu potkraj sedamdesetih godina 20. stoljeća, u doba strahovlade argentinske vojne hunte. Produžena ruka novouspostavljene diktature svakodnevno ubija disidente, a to izvanredno stanje dobro iskorištavaju i kojekakvi sitni kriminalci. Tako nekoć moćni Amancio, spiskavši obiteljsko bogatstvo, nakon neuspjelih pokušaja ublaživanja financijskog sloma učestalim zaduživanjem odlučuje ubiti svojega najvećega kamatara – Židova Elíasa Bitermana. Nakon nespretno odrađenog ubojstva, na savjet prijatelja iz mladosti, prorežimski orijentiranog bojnika Giribaldija, Amancio pridružuje truplo svoje žrtve dvama leševima mladih protivnika režima ostavljenima kraj ceste na rubu grada.

Samo jedna stvar polazi po zlu za Amancija – na zadatak identifikacije mrtvaca poslan je čuveni inspektor Lascano, zvan Pseto, koji čak i u iznimnim društvenim okolnostima, kada se sustavi vrijednosti prekrajaju, a ljudski život ne vrijedi previše, nastoji svoj posao obavljati samostalno; neovisno o korumpiranosti sustava. Njegovu iskusnom oku ne može promaći da se treći leš po previše detalja razlikuje od prethodna dva, a da bi pripadao istom zločinu. Tu počinju nevolje; kako za Amancija tako i za Lascana, koji će se tijekom istrage zamjeriti moćnim pojedincima diktatorskog režima. Budući da je počinitelj zločina čitateljima poznat, jedina je nepoznanica koja se neće razriješiti do zadnjih stranica romana ishod Lascanove istrage...

One koje plaču Mallo Ernesto

Kao što se dobro vidi iz prethodnog sažetka, „Zločin u židovskoj četvrti“ gotovo je tipičan kriminalistički roman, koji možda i više duguje noir literaturi i kinematografiji negoli kriminalističkom književnom nasljeđu Arthura Conana Doylea ili Agathe Christie. Najvidljiviji primjer te noir poetike izrazito su stereotipizirani likovi. Tako je inspektor Lascano tipičan mrgodni policajac, "dobar momak" koji nosi teret prošlosti; skrivene ožiljke pomiješane s oporom uličnom lukavošću, pun ciničnih opaski i prividnog nihilizma, kojim tek prikriva svoju duboku privrženost idealima pravde. Dok s maskom hladnokrvnosti kroči kroz užase "Prljavog rata", progoni ga sjećanje na njegovu pokojnu suprugu Marisu, a noćima mu se pričinja da ga u stanu posjećuje njezin duh.

Tako na jednom od rutinskih zadataka, prilikom racije u bordelu koji je zapošljavao i maloljetnice, Lascano pronalazi tajanstvenu Evu. Ona nije prostitutka, već disidentica koja se u javnu kuću sakrila bježeći od prorežimskih snaga. Njome je u „Zločin u židovskoj četvrti“ uveden motiv dvojnika, to jest dvojnice; jer Eva na neki neobjašnjen način nevjerojatno sliči Lascanovoj pokojnoj ženi. To je još jedna značajka dugačke tradicije noir filmova, poput Hitchcockove „Vrtoglavice“, kamo je pak dospjela, posredstvom njemačkog filmskog ekspresionizma, iz europske romantičke književnosti gotskog tipa iz 19. stoljeća. Unatoč prvotnoj nevjerici Lascano odvodi Evu u svoj dom kako bi je smjestio na sigurno. S vremenom se među njima razvija kompleksan (ljubavni) odnos, koji uključuje i Evino hičkokovsko preodijevanje u haljine pokojne Lascanove žene, također na tragu „Vrtoglavice“.

U čitavoj galeriji stereotipiziranih likova izdvajaju se još Elías Biterman, škrti lihvar koji je preživio Holokaust i prehodao pola Europe prije negoli je uspio pobjeći u Argentinu, gdje se obogatio; zatim Lara, "fatalna žena" i Amancijeva supruga, nesklona poštovanju bračnih zavjeta, koja osiromašenog muža prehranjuje radeći kao "osobna tajnica imućnog poduzetnika poljskog prezimena", gdje joj je glavna dužnost pružanje seksualnih usluga šefu. Tu je i Maisabé, fanatična katolkinja, žena bojnika Giribaldija, koja dugo nije uspjela zatrudnjeti, pa joj bojnik u općem kaosu ilegalno pribavlja novorođenče. Kad joj se učini da je to tuđe dijete ne voli, pokuša ga ugušiti jastukom na spavanju moleći u sebi "Očenaš".

Ernesto Mallo

Argentinac Mallo Ernesto

Jedna od najvećih mana ovog romana jest ničim izazvano trpanje svih dijaloških replika u zasebne ulomke pisane kurzivom, bez popratnih surečenica poput "reče Lascano" ili "odgovori ona", tako da čitatelj mora sam odgonetnuti tko kada govori. Stoga je čitanje dugačkih dijaloga zamorno, kao u prigodi u kojoj Lascano razgovara s policijskim dužnosnikom iz centrale preko radioprijamnika u svojem automobilu:

"Petnaest bazi. Dalje. Vau, vau. Dalje. Što smo se dražesni probudili. Dalje. Da si proveo cijelu noć ovdje i ti bi bio dražestan, Pseto. Dalje. Što ima? Dalje. Moraš se pojaviti u Riachuelu. Dalje. Gdje? Dalje. Avenija 27. veljače, uz jezero kod autodroma. Dalje. I? Dalje. Istraži dva tijela bačena uz rubnik kraj rijeke. Dalje. Neće biti premještaja? Dalje. Ne znam, sredi to. Dalje. Idem onamo. Dalje i kraj."

Mallou (ili njegovoj prevoditeljici) mogu se zamjeriti i povremeno nezgrapne rečenične konstrukcije poput: "Marisin miris koncentriran nakon mjeseci zatvorenosti pada na njega kao da ga je zgazio brzi vlak u devetnaest i trideset." No u romanu se mogu naći i poetičnije misli: "Bol ima vrlinu da osobe učini dubljima. Patnja tjera dobre da postanu suosjećajniji, plemenitiji; loše čini opakijima, izopačenijima, zločestijima." Uz ovakve opise „Zločin u židovskoj četvrti“ obiluje i dijaloškim prepucavanjima bliskim detektivskim šund-romanima: "Nije baš vrijeme da ideš naokolo ovako rastresen. Nemoj da ti se dogodi isto što i Arhimedu."

Još jedna manjkavost romana leži u povremeno neuvjerljivoj motivaciji likova. Tako je sudac Marraco posebno strog prema svodnicima koji upošljavaju maloljetne prostitutke jer mu je kći tinejdžerica nedavno stasala, pa privlači muške poglede na plaži, kao da su ljudi od zakona inače neosjetljivi na maloljetničku prostituciju; a Lascano se u Evu zaljubljuje samo na temelju njezine fizičke sličnosti s Marisom, da bi na kraju odjednom priznao kako je, eto, i on zapravo simpatizer osporavatelja režima, iako to dotad nije ničim dao naslutiti.

Roman će se svidjeti ljubiteljima žanra, no ne i ljubiteljima perolakog štiva, jer radnja se kroz vrijeme i prostor odvija vrlo skokovito i zato je ponekad teško pratiti događaje. Tragači za visokom umjetnošću također neće previše dobiti ovim djelom, čija bi najveća vrijednost mogla biti u upoznavanju čitatelja s jednim kriznim trenutkom novije argentinske povijesti, o kojemu velik broj ljudi ne zna mnogo. Ovaj bi roman mogao biti koristan i onima koji si žele predočiti svakodnevicu običnoga građanina Buenos Airesa iz tog turbulentnog vremena.

Jer „Zločin u židovskoj četvrti“, unatoč artificijelnosti svojih likova, ipak lokalnim koloritom i zanimljivim sitnicama uspijeva nešto bliskijim učiniti čak i pustolovne živote okorjelih zločinaca, fatalnih žena i staromodnih pravednika.
 

** kritika je objavljena u suradnji s Festivalom svjetske književnosti

Ernesto Mallo

Zločin u židovskoj četvrti

• Prijevod: Tamara Horvat Kanjera
• Znanje 06/2013.
• 154 str., meki uvez
• ISBN 9789533247571

Buenos Aires, 1979. Policijski inspektor Lascano, neutješan nakon smrti supruge, potpuno se predaje poslu. To je jedini način da preživi u gradu i zemlji u kojoj vladaju nasilje i kaos. Noćni rafali, korupcija u policiji i antisemitizam dio su svakodnevnog života kad Lascano počinje istragu o naoko rutinskom umorstvu...