Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Neven Vulić • 23.11.2014.

F. William Engdahl : Uništite Kinu

Bertol Brecht jednom se zapitao: Što zapravo znači opljačkati banku u usporedbi s njenim osnivanjem? Da, bankari su danas više nego ikad prije poistovjećeni s lupežima i sjecikesama, i to nikako nije neopravdano.

Nakon svjetske krize uzrokovane krahom tržišta nekretnina koja je prije sedam godina počela u Sjedinjenim Američkim Državama, pa do današnje Grčke, Španjolske i lijepe naše, nije teško makar krajičkom uha čuti intimne i teške priče ako ništa drugo - onda o kreditima u švicarcima (o čemu je Arsen Oremović snimio i dokumentarac) i izbacivanju ljudi na ulicu - i osjetiti neopisivu želju za nekakvom promjenom, izlazom, novom sigurnošću.

Anegdotu s Brechtom posuđujem od Terryja Eagletona koji pak nedavno piše o novim Žižekovim knjigama, i tumači kako se Žižek također jedva suzdržava od gađenja kad govori o kradljivim bankarima koje na kraju spašavaju njihovi uništeni klijenti.

No, Eagleton također piše kako Žižek naglašava kako je eskalacija islamofašizma išla ruku pod ruku s nestankom sekularne lijevice u muslimanskim državama, a to isčeznuće Zapad je itekako pomogao. Jer tko se sada sjeća kako je prije 40 godina Afganistan bio snažna sekularna država sa snažnom komunističkom partijom koja je došla na vlast bez ikakvog uplitanja Sovjetskog saveza?
Svaka pojava fašizma, piše Walter Benjamin, svjedok je propale revolucije. U muslimanskom svijetu Zapad je odigrao bitnu ulogu u gaženju takvih pokreta, stvarajući politički vakuum u koji se fundamentalizam onda imao priliku uvući. Ne može sada glumiti da nema veze sa svojom predatorskom prošlošću, pred licem islamističkog protuudara kojem je pomogao da se razvije. Onima koji oklijevaju kritizirati liberalnu demokraciju, Žižek predlaže, trebali bi šutiti o fundamentalizmu.

William Engdahl, pak, s druge strane, relativno malo govori o fundamentalizmu, ali liberalnu demokraciju, ili točnije rečeno - američke predatorske pokušaje uspostavljanja hegemonije na svjetskoj razini - bez rukavica osuđuje, javno minira i odbacuje kao opasnu i nepodnošljivu činjenicu, možda čak i kao povijesni presedan koji ugrožava elementarnu, ljudsku i političku budućnost cijelog svijeta.

Podnaslov ovog djela je "Što Washington čini da obuzda kineski utjecaj u svijetu", i on nikako ne može preciznije opisati sadržaj Engdahlove knjige. Od proslova u kojem autor objašnjava kako Amerikanci Kini "od 2005. godine pojačavaju temperaturu, a danas se ta temperatura već opasno približava stupnju ključanja", pa preko sljedećih 11 poglavlja opisuju se načini "kako američki politički krugovi sve predanije planiraju smrtno raniti i na koncu umoriti kinesko gospodarsko čudo".

Razlozi tomu su očigledni, Kina preuzima primat u gotovo svim segmentima, kineski BDP je u ovom trenutku vrlo vjerojatno veći od američkog, kineska trgovinska ekspanzija čini se nezaustavljiva, te počinju proizvoditi kvalitetne i napredne proizvode za razliku od ranije, stvaraju uspješne vojno-trgovinske koalicije, snalažljivi su pronalasku novih naftnih i inih resursa, na zemljopisnom području Kine i država-partnera poput Rusije, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i Uzbekistana količina zaliha nafte, minerala, metala, plemenitih metala i ostalog je tolika da se resursi Sjeverne Amerike s njima u usporedbi čine blijedima i siromašnima, a taj niz ide dalje, i dalje, i dalje...

U prvih osam poglavlja Engdahl navodi osam osnovnih bojnih polja na kojima Sjedinjene američke države pokušavaju suzbiti kinesko napredovanje. Prema Engdahlu borba se prvo zaoštrila  na odnosu valuta ovih dviju gospodarskih velesila. U posljednjih nekoliko godina Kinezi su zbog američkih pritisaka morali revalvirati državnu valutu renminbi, kako bi se oslabila kineska ekonomija.

Valutnim manipulatorom par excellence Engdahl tu proziva Amere, koji su 1985. natjerali Japance na tzv. Plaza Accord koji "odveo Japan u stupicu... financijskog mjehura koji se probušio 1990. godine bacivši Japan u deflaciju i gospodarsku depresiju od koje se još uvijek oporavlja." Ista stvar dogodila se i s Južnokorejskom devalvacijom vona, dok kineski udio u američkom državnom dugu 2012. godine iznosi oko 2 bilijuna američkih dolara - "vrtoglav iznos, koji Kinu u slučaju iznenadnog pada dolara čini ranjivom."

Rat dolara i renminbija samo je dio niza. Engdahl govori i o američkim načinima ograničavanja kineskog pristupa nafti, sirovine koja im je prijeko potrebna kako bi održali gospodarski rast. Hrana je također bitan dio slagalice koju nam Endahl predstavlja, u kojoj se GMO prehrambene sirovine proglašavaju američkim taktičkim oružjem. Lijekovi i cjepiva, vojne alijanse i strateško prepucavanje, trgovinski rat s WTO-om, ekološki rat, medijski rat - svim tim modernim i dinamičnim konceptima održavanja (ali i ograničavanja) rasta Engdahl prilazi iz zanimljive pozicije, iz pozicije kineskog savjetnika.

William Engdahl ovdje je jasno odabrao stranu. Nastupa kao otvoreni protivnik hegemonijske politike Sjedinjenih Američkih Država, i kao optužitelj beskrajne gramzivosti i neopisivo jake američke želje za održanjem na prvom mjestu - gospodarskom, vojnom i kulturnom. Autor Amerima zamjera i apsolutno pomanjkanje morala, načela, normi i ideala koji nisu vezani uz profit i moć, očiglednu nestašicu dobronamjernosti, i sasvim jednostavno rečeno - izostanak želje da već jednom počnu gledati svoje poslove, unutar svojih granica.

Tako su Engdahlove usporedbe SAD-a s Rimskim Carstvom zapravo sasvim logične. Na samom kraju knjigu on opisuje genezu i razloge raspada te prve, te u to vrijeme i jedine svjetske sile.

Posljednju fazu Carstva u kojoj je dominirao plaćenički vojni sustav, nedostatak morala i vojni porazi koji su rezultirali "apatijom, samodopadnošću i dekadencijom" uspoređuje s trenutnim američkim stanjem - također vojnim porazima, padom valute, tonućem u dugove, lakomim moćnicima, mladim vojnicima u američkoj vojsci kojima se obećava državljanstvo...

Trenutnu svjetsku geopolitičku situaciju i susljedna trvenja vrlo uvjerljivo sažima na kraju knjige, i naravno da je tumači iz sasvim drugačijeg rakursa nego što će je predstavljati mainstream mediji, bilo da se radilo o našima, bilo o stranima.

Rusko zveketanje oružjem i pozicioniranje vojnog brodovlja diljem svijeta tako je strateški odgovor agresivnoj i izolacijskoj američkoj politici raketnog štita, i američkom širenju svog utjecaja do same ruske granice, ali također i kineske. Engdahl rusko-kinesku koaliciju s četiri već spomenuta Stana (Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan) predstavlja kao vojnopolitičku osovinu koja je jedina sposobna oduprijeti se američkim hegemonijskim željama i imperativima.

Naravno, odavno je već jasno kako je nešto trulo u državi Danskoj, a Danska je ovdje alegorijski prostor koji predstavlja i politički, i medijski, i pop-kulturni i ini mainstream kod nas i u zapadnom krugu gdje se primjerice Putina optužuje za svakakve stvari, neke opravdane, poput kršenja ljudskih prava, druge možda i manje.

Engdahl nam pruža zanimljive radne teorije o Pussy Riot incidentima, dakle općenito feminističkim i progay događajima u Rusiji, tibetanskom situacijom u Kini, Arapskom proljeću, koje sve povezuje s dugom američkom obavještajnom rukom koja tendenciozno uzrokuje nemire i svrgava vlade. Tako je njegov predloženi modus operandi zapravo izbaciti sve slične strane organizacije i udruge iz Kine, Rusije i navedenih zemalja jer su ionako tamo poslane (i kako u knjizi demonstrira - i financirane od strane Amerikanaca) da destabiliziraju unutarnju situaciju, i usput pruže priželjkivanu negativnu medijsku sliku kolaborativnim medijima zapadnoga kruga. Tako se stvara plodno tlo za novo zaoštravanje odnosa, i produbljivanje novog hladnog rata.

Knjiga "Uništite Kinu" jako je zanimljivo štivo, s autorovim intrigantnim pristupom, koji je doduše prilično jednostran, ali i jako, jako dobro objašnjen, te za ove teme zainteresiranim čitateljima pruža zanimljive i drugačije uvide u trenutnu svjetsku situaciju.

Engdahl je svojevremeno, za svojih prijašnjih posjeta Hrvatskoj, objašnjavao kako će naša sudbina ovisiti o trgovinskoj orijentaciji Europske Unije, koja se trenutno usmjerava u smjeru Atlantika, dok bi se, prema Engdahlovu mišljenju, trebala reorijentirati prema Euroaziji. Tada smo bili na pragu ulaska u EU, a, evo, dvije godine kasnije njegovo mišljenje je po tom pitanju i dalje jako čvrsto, kako transparentno pokazuje i u svojoj novoj knjizi.

 

F. William Engdahl: "Uništite Kinu"
Prevela Branka Maričić

Profil, 2014.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –