Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Marijo Glavaš • 25.02.2014.

Franko Bušić : Mi se ne želimo prilagođavati

Splitska književna i umjetnička scena od siječnja 2011. godine bogatija je za program udruge koja svojim djelovanjem nastoji ponuditi drugačije viđenje i izvedbenu interpretaciju umjetnosti, kao i otvoriti prostor za one pojedince koji na postojećoj sceni ne pronalaze mjesto u koje se njihove ideje uklapaju. "DADAnti" - Udruga za promicanje Eksperimentalne Umjetnosti u tri je godine djelovanja postali konstanta na karti i kalendaru zbivanja u gradu podno Marjana, a njihova redovna druženja ponedjeljkom navečer događaj su koji pohode redovni i uvijek neki novi znatiželjnici.

S Frankom Bušićem, predsjednikom udruge DADAnti, razgovarali smo o posebnostima njihova djelovanja, mogućnostima kulturne suradnje u regiji, te umjetničkim slobodama i onome što se krije između redaka erotike.

 

Netrpljenje cenzure i nedovoljna sloboda izražavanja


Marijo Glavaš: Molim te, Franko, predstavi čitateljima našeg portala splitsku udrugu DADAnti, kojom predsjedavaš.

Franko Bušić: "DADAnti" - Udruga za promicanje Eksperimentalne Umjetnosti iz Splita počinje s radom u siječnju 2011., registrirani u ožujku iste godine. Zahvaljujući brojnom članstvu te stručno osposobljenim voditeljima od osnutka uspjeli smo organizirati preko 200 različitih umjetničkih događaja (večeri performansa i poezije, izložbe stripova i vizualne poezije, promocije romana, slikarske izložbe, koncerti rock i klasične glazbe...) ali i gostovati na brojnim manifestacijama drugih umjetničkih udruga. Primjerice, DADAnti su kolažima iskazali podršku radnicima na izložbi u tvornici Dalmacijavino u Splitu, te likovnim i video-radom radnicima Jadrankamena u Pučišćima na otoku Braču, poezijom smo se predstavili u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu, Galeriji Sikirica u Sinju, Narodnoj knjižnici u Omišu, OKC Abrašević u Mostaru, Poezin manifestaciji u Beogradu, Studentskom klubu Božo Lerotić u Zadru, klubu Dogana u Imotskom, kulturno-kreativnom centru Pixel u Koprivnici a u nakladi udruge objavljeno je i 6 knjiga.

Ipak, na gostovanjima udruga DADAnti najradije koristi performans, kao svoj prepoznatljivi način izražavanja. Tako niti jedan festival ili manifestacija na kojoj se može koristiti performans u Splitu ne prolaze a da u njima po pozivu ne sudjeluju DADAnti (DOPUST, NUS, Re:Referendum, Performing Terorizam, Adria Art Annale, IKS, Perforacije Split...). Prva večer MOtus festivala u Mostaru 2012. bila je rezervirana samo za cjelovečernji nastup udruge DADAnti, na Spoken Word festivalu 2012. u Beogradu, koji je bio natjecateljskog tipa, našim smo performansom ušli u finale, na MaxArtFestu u Zagrebu 2013. u sklopu kazališno-interdisciplinarnog projekta Povratak Europe izvodimo 5 performansa a na Danima performansa u Rijeci 2014. izvodimo 3 performansa.

Od 2013. udruga DADAnti intenzivnije gostuje s cjelovečernjim nastupima koji su uglavnom sačinjeni od nekoliko performansa koji se izvode u nizu a u kojima sudjeluje i do 10 članova udruge. Tako je bilo na gostovanju u novomedijskoj galeriji Nano u Zagrebu, klubu Morski Prasac u Rijeci, Studentskom klubu Božo Lerotić u Zadru, klubu Walkow u Vinkovcima te na 8. Dogana festivalu u Imotskom.

Udruga trenutno ima 45 registriranih članova, od kojih nisu svi iz Splita, pa ni iz Hrvatske, što znači da pripremamo teren za registraciju ogranaka i podružnica u drugim gradovima te sijamskih udruga u inozemstvu. DADAnti je već sad međunarodni pokret ali nastojimo stvoriti uredno registriranu i pravnovaljanu međunarodnu umjetničku Platformu.

Što je bio okidač za pokretanje udruge DADAnti?

Nedovoljna sloboda izražavanja umjetnika na skupnim umjetničkim događajima koje organizira bilo koja druga udruga ili institucija. Zato DADAnti, od DADA (avangardni umjetnički pokret s početka 20. stoljeća), a ne neko drugo ime. Četvero lajavih i dišpetoznih Splićana koji ne trpe bilo kakav oblik cenzure bilo je dovoljno da pokrene cijelu priču. Ali imamo jako slabu podršku od jedinica lokalne samouprave i ukoliko se tako nastavi, ukoliko i ove godine ne dobijemo nikakva financijska sredstva od Grada i Županije vjerujem da ćemo većinu svojih aktivnosti prebaciti u druge gradove i županije.

To nam ne predstavlja nikakav problem, jer u drugim gradovima u Hrvatskoj imamo 9 udruga partnerica, a u inozemstvu 8 udruga partnerica. Sve partnerske udruge voljne su nam ustupiti svoje radne prostore, tehniku, volontere, a neke čak i dio svog budžeta da bismo neometano mogli putovati i raditi u njihovim sredinama. Mi se ne želimo prilagođavati. I to je bio jedan od okidača za pokretanje udruge. Split je u tom trenutku imao dovoljan broj umjetnika koji su neprilagodljivi, a voljni su se organizirati i ujediniti kako bi zadržali svoju autentičnost.

Možeš li se prisjetiti prvih DADAnti druženja?

Naša ciljana publika bili su mladi ljudi, umjetnici na počecima svojih karijera. Zato smo za prvi radni prostor i okupljanja odabrali galeriju Praktika kluba Kocka. Program je bio jako bogat i necenzuriran. Već na prvoj ili drugoj DADAnti večeri nas četvero članova tadašnjeg Predsjedništva igrali smo nogomet s dječjom ilustriranom Biblijom, a poslije smo iskidane stranice koristili za kreiranje naših kolaža i vizualne poezije. Imali smo večeri razbijanja nepotrebnih predmeta (ono kad ti netko daruje nešto što ti se ne sviđa i ne znaš što bi s tim). Imali smo večeri kreiranja zajedničke poezije iz šešira, bilo je striptiza, bilo je raznih performansa, imali smo jam strip radionicu (svaki crtač se nadovezuje na priču prethodnog autora, improvizira bez scenarija). Imali smo večeri Rugalica, članovi bi na glavu stavljali magareće uši i sprdali se s poezijom omraženih pjesnika. Danas su redovne DADAnti večeri potpuno drukčije.

 
Preobrazba umjetnika u umjetninu


Gdje je granica između onoga što jest umjetnost i onoga što nije umjetnost?

Nema granice. Kako bi rekao Kurt Schwitters: „Sve što umjetnik ispljune je umjetnost". Marcel Duchamp je tu oprezniji, pa veli, parafraziram: „Sve što umjetnik deklarira kao umjetnost je umjetnost". Ali... treba biti UMJETNIK. A u Hrvatskoj su taštine običnih građana prevelike, a tek taštine „umjetnika". Kod nas svaka djevojčica iz 2. razreda Srednje umjetničke misli da je reinkarnacija Kleopatre, svaki pučki pjesnik se kurči desetercima u svom selu, a tek oni, ideološko-politički učmaritelji, koji su bez značaja mimo lokalne „samouprave" koja im daje financijsku podršku, njihove taštine „brege deru".  Valja biti UMJETNIK, velim, pa je onda sve što produciraš umjetnost. A biti UMJETNIK nije stvar školske deklaracije, odnosno diplome stečene političkim ili materijalnim statusom roditelja. Biti UMJETNIK je „way of life".

Što je danas (u) svijetu avangarda?

Pretvaranje umjetnika u predmet umjetnosti. Preobrazba. Nije više potrebno sredstvo, niti smjer umjetnosti. Avangardni umjetnik danas radi prema unutra, iako to može bilo kojim svojim činom prezentirati prema vani. Ja nisam teoretičar umjetnosti pa ne mogu to preciznije definirati. Ali mogu pojasniti krasnim primjerima koje imamo u Hrvatskoj. Vladimir Dodig Trokut je avangarda danas. Mladen Stilinović je avangarda danas. Boris Demur je avangarda danas. Ti ljudi su živuće umjetnine sami po sebi. Kad netko od njih prdne pored vas, onda pored vas nije prdnuo umjetnik, nego umjetnina. A onaj dio njihovog rada koji je usmjeren prema vani i kojeg vole prezentirati frigidne institucije - manje je bitan. Bitno je ono što su napravili na sebi. Kompletirali su preobrazbu.

Mi u udruzi DADAnti nismo avangarda danas. Mi na početku svakog svog nastupa kažemo da radimo „na tragu" (nismo sljedbenici) avangardi (dakle NE neoavangardi, NE transavangardi, NE postavangardi) s početka 20. stoljeća, i to: Dade, futurizma, nadrealizma i zenitizma, a u pjesništvu imamo i nešto utjecaja američke underground poezije iz sedamdesetih.

Nisu li i Dada i futurizam i nadrealizam i zenitizam već odavno na zidovima prezenterskih institucija koje nazivaš frigidnima?

Frigidne institucije sam spomenuo u kontekstu prezentacije današnje avangarde. Avangardu danas nemoguće je prezentirati u institucijama, jer je umjetnik postao umjetnina. Dakle, valjalo bi izložiti umjetnika, ali u njegovom prirodnom okolišu i okolnostima. Što napraviti? Nekakav reality show? Tu opet postoji mogućnost hinjenja od strane umjetnika. Tajno snimati i uživo prenositi? Opet to ne možete doživjeti svim čulima. Kako ćete doživjeti smrad umjetnika koji se pet dana nije tuširao? A taj smrad je dio njega, dakle sastavni dio umjetnine.

Dada, futurizam, nadrealizam i zenitizam su stare avangarde, a ne avangarde danas. (Sad moram opet ponoviti da mi nismo pripadnici tih pokreta, nego samo radimo na njihovu tragu. DADAnti je novi pokret.) Normalno je da su već odavno na zidovima institucija. Nije da nam fali dovoljno obrazovanih povjesničara umjetnosti i kustosa. Ali ti radovi nisu baš dostupni široj javnosti, pa ne grade novu publiku ni scenu.

Što bi izdvojio kao najveće dostignuće udruge DADAnti u izgradnji nove publike i scene?

Specijalizirana nakladnička djelatnost (za koju ni od koga ne dobivamo nikakva sredstva) najveće je naše dostignuće. I mediji su za to pokazali najviše interesa, pa nas je ugostio HTV (emisija Dobro jutro Hrvatska), a u emisijama TV Jadrana i TV Dalmacije gostovali su autori pojedinačno. Slobodna Dalmacija objavi članak o svakoj našoj novoj knjizi. Portal Brodarica.net na potpuno novi način promovira naša izdanja, a učini ih dostupnima i u elektronskom obliku. Zahvaljujući tom portalu svaka od naših knjiga „skinuta" je po nekih 300 puta, a već to je zadovoljavajuća čitateljska publika, i da nije tiskanih izdanja.

Smatraš li da će budućnost donijeti dominaciju elektronskih u odnosu na papirnata književna izdanja? Treba li se tiskana knjiga bojati da će postati avangarda?

Tiskana knjiga će možda pasti u zaborav. Ali ne i fanzini, bilteni, bibliofilska izdanja. Posebice kad su u pitanju avangarde i underground koji uvijek rade na rubu zakona. Tiskana izdanja avangarde i undergrounda objavljuju se u malim nakladama, često su i unikati, domaći hand-made uradci, pa će uvijek privlačiti pozornost kupaca, jer je to profitabilna financijska investicija.

 
Prežvakavanje Matoša i Moderne


Ako pogledaš unatrag, što se promijenilo u umjetničkom izričaju udruge DADAnti u usporedbi s počecima djelovanja?

Nismo uspjeli zainteresirati ciljanu publiku u Splitu, pa se naš program, ali ne i umjetnički izričaj, dosta promijenio. Redovne DADAnti večeri danas su dosta umjerenije i uglavnom služe tome da nam neki od članova prezentira svoj novi uradak ili da uvježbamo nastup za neku drugu manifestaciju, gostovanje... Animiranje publike nam je postalo zamorno, iako koji put zablistamo, primjerice kad radimo promociju novih knjiga objavljenih u nakladi udruge, ili kad dovedemo nekog gosta, napravimo tematsku večer.

Umjerenost je uzrokovana i neadekvatnošću radog prostora, dijelnom podjelom programa (naši likovnjaci i dalje rade u prostorijama Koalicije udruga mladih, a književnici i performeri u klubu Ghetto), istupanjem nekih od osnivača i starijih članova... Promjene se ne mogu kontrolirati ni u idealnim uvjetima. Udruga se mijenja ovisno o tome tko su trenutno najaktivniji članovi.

Kakve su danas veze Udruge s književnošću?

Književnost je od starta naš prioritet. U drugim umjetnostima se kod nas dovoljno eksperimentira, organizirano, i nisu za to bili potrebni DADAnti. Ali hrvatska književnost je zaostala do-zla-boga. Ljudi kod nas još uvijek nisu prežvakali Matoša i Modernu, a zadnji spomen na avangarde im je Šimić, ili nevoljko sjećanje na braću Miciće i Aleksića.

Kao dugogodišnji član Društva hrvatskih književnika (a odnedavno i Udruženja književnika Srbije) dobio sam sve potrebne preporuke i potporu za formiranje udruge koja bi osuvremenila književnost na ovim prostorima. Zato nećemo zanemariti nakladničku djelatnost, ne glede na uporno ignoriranje naših zamolbi za sufinanciranje. A Split je tu iznimno bitan. Smatramo da su mladi ljudi u Splitu izuzetno talentirani i da imaju što za reći. I mi ćemo to tiskati. Makar morali sami skupljati novce za tisak.

Jedna od naših najvažnijih udruga partnerica je Poezin iz Beograda. Oni također imaju registriranu nakladničku djelatnost i pripremaju se na proljeće objaviti zbornik pjesama članova udruge DADAnti iz Hrvatske i Srbije. Dakle, da nam na bilo koji način ometaju rad u Hrvatskoj, da nas financijski i socijalno ignoriraju ili marginaliziraju - mi možemo objavljivati radove u Srbiji. A imamo udruge partnerice i u BiH i Sloveniji.


Lijevo ili desno


Regionalna suradnja predstavljena iz tvojih usta zvuči kao najjednostavnije ostvariva i poželjna stvar - ne čini mi se da je u Hrvatskoj to čest slučaj.

Poželjna svakako, ali ne baš i najjednostavnije ostvariva stvar. Vidiš, ja se točno 20 godina profesionalno bavim umjetnošću (poezija, proza, eseji, slikarstvo, kolaži, strip, fotografija, performansi, kazalište, suvremeni ples). U startu sam shvatio da lobiji u lokalnim sredinama nastoje marginalizirati moj rad, posebice književni, pa sam se širio u regiji. Tako su npr. časopisi iz Slovenije objavili više mojih književnih radova, nego što će ih objaviti časopisi u Hrvatskoj za cijelog mog života (stoga ne čudi što me neki smatraju slovenskim književnikom, a znam pisati i eksperimentalnu poeziju na slovenskom, neprevodljivu na hrvatski, igrao sam nogomet za slovensku književnu reprezentaciju na utakmicama protiv Hrvatske...). Slična stvar je i u Srbiji. U Srbiji me objavljuju baš svi, od najuglednijih časopisa, kakvi su Književnost ili Savremenik, do anarho fanzina rađenih u malim privatnim produkcijama. Sva svoja iskustva iz ovih 20 godina rada prenosim na udrugu DADAnti. Ali ne samo iskustva, nego i poznanstva, prijateljstva i veze.

A zašto regionalna suradnja nije čest slučaj u Hrvatskoj? Problem je što kod nas i dalje dominira praksa naslijeđena iz komunizma - izgradnja državnih umjetnika. Svi eksponirani umjetnici u Hrvatskoj, posebice književnici, ideološko-politički su obojani, crveno ili crno. Ja točno unaprijed znam u kojim časopisima iz regije mogu objaviti primjerice Ante Stamać i Hrvoje Hitrec, a u kojima Edo Popović i Miljenko Jergović. Ali mogu objaviti samo u TIM, a ne u SVIM časopisima. Ja ne spadam u tu priču. A ni udruga DADAnti. Budućnost hrvatske umjetnosti je u mladim autorima, koji kako vidim sve više uspijevaju izbjeći uvlačenje u desno ili lijevo jednoumlje.

Smatraš, dakle, da u Hrvatskoj objavljivanju i književnom uvažavanju prethodi autorovo opredjeljivanje za jednu stranu/opciju?

Upravo to. Tako je već od 2002. kada je uz podršku tadašnje vlade bez ikakve potrebe stvorena paralelna strukovna udruga, Hrvatsko društvo pisaca. Kriteriji prijema u članstvo u obje udruge opadaju, a politička obojanost postaje nužnost. Ne možete to izbjeći ukoliko imate bilo kakvih ozbiljnijih književnih ambicija, ukoliko želite status samostalnog umjetnika ili državni poticaj za književno stvaralaštvo. Malo ih je koji će ovo otvoreno priznati.

Zbog čega si i sam prihvatio tu nužnost opredjeljenja?

O, ja to nisam prihvatio. Zamolbu za članstvo u DHK predao sam 2002. (dok je postojala samo jedna udruga) ali se prijem zbog brojnih problema i separacije članstva razvukao, pa sam primljen 2003. Nisam mijenjao udrugu, jer smatram da je stvari uvijek bolje mijenjati iznutra, u jednoj udruzi (makar to značilo oštre svađe), nego raditi dvije slabije. Tako sam recimo nedavno svoje članstvo iskoristio za oštar prosvjed središnjici kako protiv rada Izborne skupštine splitskog ogranka DHK-a, tako i protiv predloženog novog programa. U prosvjednim pismima sam napisao da mi je pun kurac fjamengizacije splitske književne scene i forsiranja neandertalske čakavske poezije koju nisu razumjeli ni moje babe i djedovi.

Što ti je konkretno smetalo u radu Izborne skupštine i predloženom programu DHK-a da te potaklo na prosvjedno pismo?

Evo jedan citat iz tog prosvjednog pisma: „Imao sam priliku danas vidjeti kako kolega Fiamengo (poradi čije se neučinkovitosti i održavala ova Skupština) kao na kakovom stočnom sajmu dijeli članovima funkcije: "aj Mate, tiš' bit radno predsjedništvo, aj Siniša, tiš' bit zapisničar, aj Duje, aj Mare..." Na jednak način izabrano je i Predsjedništvo, koje će među sobom izabrati Predsjednika!!! I sve je to napravljeno bez kvoruma, s 14 od 35 punopravnih članova. PROSVEDUJEM!"

Nadalje, nakon što je na takav način izabrano Predsjedništvo međusobno izabralo novog predsjednika, predsjednik je samovoljno javno odredio okosnicu budućeg radnog djelovanja ogranka u Splitu, kao da je to nešto što se njega pita. O takvim stvarima ne odlučuje ni Predsjedništvo, nego Skupština, u skladu sa Zakonom o udrugama RH, obavezno i u skladu s Ustavom RH te načelima parlamentarne demokracije koje nalaže taj Ustav.

Ali tako je to kod nas, gdje ljudi ne razumiju da funkcije u udrugama nisu počasnog, nego uslužno-administrativnog tipa i da ih ne bi smio obnašati netko tko nema radnog iskustva u institucijama civilnog društva, a posebice ne netko tko ne poznaje osnovne zakone o radu udruga u RH.

Kakvi bi po tebi trebali biti uloga i zadatak književnih strukovnih udruga s obzirom na situaciju u hrvatskom književnom balonu?

Književne strukovne udruge trebale bi poticati inovativnost na području književnog stvaralaštva, slično kao što to rade likovne strukovne udruge. Pučki kazano: Ako si političar - idi tamo u neku  stranku, a pusti nas koji kanimo nešto ozbiljno napraviti u književnosti.

 
Uredno ispostavljeni računi


Koje su autore, koje knjige dosad iznjedrili DADAnti?

Najprije smo objavili bibliofilski Zbornik trojice autora (Franko Bušić, Željko Barišić, Bruno Pavletić), a zatim 5 zbirki poezije, redom: Andrija Crnković - Prokockani juriš pregažene sirotinje, Franko Bušić - Ostani noćas doma, Željko Barišić - Teći uzvodno, Hrvoje Bubić - Kako je grunger branio Solin i Dejan Bogojević - Šipurak, tamno mastilo. Posebno smo ponosni na ovu posljednju, jer je to 46. objavljena knjiga našeg člana iz Valjeva, a 1. objavljena u Hrvatskoj. Dejan Bogojević je inače predsjednik udruge Akt iz Valjeva, koja ima također razvijenu nakladničku djelatnost, pa i u njihovoj nakladničkoj kući ili njihovom časopisu možemo tiskati ukoliko nam nešto zapne u Hrvatskoj.

Zbog čega su DADAnti krenuli u tiskanje vlastite naklade? Da li sami pripremate knjigu za ukoričenje (uređivanje, lektura, prijelom, dizajn, ...), brinete o njenoj promociji, distribuciji?

Nije to vlastita naklada. Udruga DADAnti ima uredno registriranu nakladničku djelatnost i po tome se ne razlikujemo od bilo kojeg trgovačkog društva, odnosno izdavačke kuće. Da, sami pripremamo knjige za tisak, glavni urednik je Željko Barišić, grafički urednik je Bruno Pavletić, a likovni urednik sam ja (to nije isključivo, koji put i drugi članovi sudjeluju u pripremi neke knjige). Sami brinemo o promociji i trudimo se svaku knjigu prezentirati u čim više gradova. Mediji su na našoj strani, pa promocije ne ostanu nezapažene. Distribucija... hm... potpisali smo ugovor o distribuciji s Profil Mozaikom, ali do realizacije distribucije još nije došlo. Za sad sami distribuiramo, ne samo na promocijama. U više navrata su naša izdanja otkupljivali Gradska knjižnica Marka Marulića Split, Gradska knjižnica Solin, Narodna knjižnica Omiš... Uredno ispostavljamo račune za otkup naših knjiga.

 
Nešto preskočeno


Uspijevaju li DADAnti svojim književnim izdanjima, programom i djelovanjem općenito odgovoriti na izazov današnjeg vremena u kojem je važno proizvesti, predstaviti i prodati novi, bolji, moderniji model svakog objekta?

Istina je da nam nedostaje ljudskih kapaciteta na nekim ključnim pozicijama u udruzi. Zato ne možemo odgovoriti na sve izazove. Ali mi smo mlada udruga, radimo tek tri godine, a već smo napravili čuda. Izgradili smo solidne temelje. Sad je stvar samo u širenju članstva i pridobivanju donatora. Književnost u Hrvatskoj ne treba ponuditi nešto novo, nego nešto što je preskočeno. Zamjeram starijoj generaciji što nije izgradila kvalitetnu čitateljsku publiku. Tu DADAnti radimo nešto novo. Nije da u Hrvatskoj književnici nisu kvalitetno eksperimentirali i prije (Milko Valent, Vlado Martek, Zvonimir Balog...), ali nitko se nije bio voljan „žrtvovati", organizirati grupu i specijalizirati nakladničku kuću, kao što su to napravili pokojni Franci Zagoričnik i grupa OHO u Sloveniji ili Miroljub Todorović i signalistički pokret u Srbiji. 

Mlađe generacije nešto i rade. Za svaku pohvalu je nakladnička djelatnost Zdenka Franjića. Čovjek objavljuje bibliofilska izdanja nove hrvatske književnosti o svom trošku i bez donacija. Tako je recimo objavio zbirku pjesama DADAnti članice, Jasmine Šušić, u samo tri primjerka. Za svaku pohvalu je i rad neformalne grupe Otvor sedamdeset iz Zagreba i rad neformalne skupine slemera koju već niz godina predvodi Mario Kovač. Ali sve je to nedovoljno organizirano, a južno od Zagreba i nema ništa osim udruge DADAnti.

Da li je kasno za nadoknađivanje? Može li se iskorakom prema onom što je, kako kažeš, u hrvatskoj književnosti preskočeno privući one za koje kažeš da su potrebni, nove članove i donatore?

Nije kasno. Može se. A i stvari se odvijaju jako brzo zahvaljujući medijima i internetu. Moram priznati da sam ugodno iznenađen veličinom prostora kojeg našoj udruzi daju mediji već od početka djelovanja. Nisam to očekivao. Ali izgleda da u hrvatskim medijima ima mjesta za svakoga tko nešto radi i ima što kazati.

Može li i treba li književnost ponuditi nešto novo?

Za razumijevanje avangardi, neoavangardi i postavangardi potrebna je educirana publika. I tu DADAnti radimo nešto novo. Educiramo i gradimo novu čitateljsku publiku često ih animirajući i zabavnim performansima koje ukomponiramo u naše književne nastupe. Mislim da je od izuzetnog značaja za budućnost hrvatske književnosti kad 5-10 pjesnika iz udruge DADAnti dođe u manju sredinu, kao što je Imotski, Sinj, Omiš ili otok Brač i grupnim cjelovečernjim nastupom suoči lokalno stanovništvo s književnošću kakva im nije bila dostupna ili su se rijetki s njom mogli susresti samo kroz dosadne akademske eseje u stručnim publikacijama. Jedan od naših ambicioznijih projekata za budućnost je i pokretanje DADAnti časopisa. Nastavili bismo tamo gdje su prije 90 godina stali časopisi Zenit, Dada - Tank, Dada Jazz, Dada - Jok...

 
Erotika između redaka


Koliko si upoznat s radom DADAntima sličnih organizacija u svijetu: da li su manje sredine, a ne veliki gradovi primarni cilj djelovanja prema kojem i iz kojeg svoje silnice odašilju udruženja koja rade na tragu avangardnih pokreta? Tiskaju li i oni časopise?

Od početka svoje javne umjetničke karijere 1994. povezan sam i u kontaktu sam sa sličnim organizacijama u svijetu. One nemaju potrebu djelovanja u manjim sredinama. Djeluju uglavnom u najvećim centrima u kojima imaju dovoljan broj izgrađene i obrazovane publike. Mi smo drugačiji. DADAnti je kao živi organizam koji ima stalnu potrebu za širenjem. Ako je npr. u Zagrebu na naš nastup došlo 20-ak ljudi, visokoobrazovanih kolega koji su jako upućeni u tematiku, pa su samo došli vidjeti na koji način mi to prezentiramo, a u Mostaru nam je došlo 80-ak ljudi, koji možda i ne znaju o čemu se radi, ali su svejedno došli vidjeti našu izvedbu i usput se zabaviti - onda to nama znači da u Mostaru imamo više posla.

I, da, ima časopisa, tiskaju se. Iako u svijetu novih medija prevladavaju elektronske publikacije.

Koliko je teško danas umjetnošću poslati poruku? Može li se u ovom vremenu stvaranjem književnosti s, primjerice, elementima erotike izreći nešto glasno - kad sve je već potpuno ogoljeno i vrišti?

Uopće nije teško umjetnošću poslati poruku. Danas je to najlakši put. A i zakonski najprihvatljiviji.

Erotiku koristim da bih pričao o nečem drugom: o politici, ekonomiji, socijalnim odnosima u društvu... Kad napišem pjesmu o seksu s maloljetnicom za kutiju cigareta to nema nikakve veze s erotikom. To bi bilo plitko promatranje. Tu pričam o ekonomskim prilikama u državi, licemjernom ćudoređu, socijalnoj otuđenosti, indiferentnosti okoline... Erotski elementi su tu da privuku prvu pozornost, a ciljana publika zna čitati među redovima.

Vidjet ćemo kako će okolina reagirati na jedno od sljedećih erotskih izdanja koje DADAnti kanimo objaviti u lipnju. Riječ je o poeziji našeg mladog člana (za sada ga nećemo imenovati) s krajnje eksplicitnim slikama istospolnog odnosa. Do sada se nitko u Hrvatskoj nije usudio objaviti zbirku homoseksualne poezije, ne ljubavne, nego erotske. I u tome ćemo biti prvi. Avanti DADAnti!

 
Poticajne provokacije


Koja je ideja i svrha književne/umjetničke provokacije? Koliko se ono što je u Hrvatskoj provokacija razlikuje od provokacije u zemljama čiju umjetničku scenu pratiš?

Ideja svake umjetničke provokacije je poticati ljude na razmišljanje. Nikad nije bila stvar u šokiranju publike navikle na drukčiji umjetnički izražaj. Umjetnička provokacija prosvjetljuje. Na nižoj razini istu stvar čine karikature u dnevnim tiskovinama. Umjetnička provokacija educira ljude koji žele više znanja od onoga kojeg su pročitali u udžbeniku. I čini ih slobodnima. Ili slobodnijima. Jer umjetnička provokacija oslobađa.

Hrvatska se polako ali sigurno vraća u 15. stoljeće. Živimo u državi licemjerja i ćudoređa, pa i nije potreban visok stupanj inteligencije za biti u nas provokativan umjetnik. Ne bi me začudilo kad bi se u Hrvatskoj pojavila i kakva inicijativa koja bi peticijama pokušala u Ustav RH uvesti pravilo da hrvatski pjesnici mogu pisati poeziju samo u Marulićevu dvanaestercu.

A napraviti umjetničku provokaciju u zemljama koje njeguju istinsku demokraciju, primjerice u Švedskoj, Nizozemskoj, Danskoj... e, to bi bilo malo teže.

Umjetnička provokacija pali samo u zemljama u kojima su ugrožena prava nekog dijela građana. Ali je baš zato i nužna, jer educira, omekšava širu publiku. Hitler i Staljin su vrlo dobro znali zašto su zabranjivali avangarde.

Možeš li kao primjer navesti par uspješnih umjetničkih provokacija u Hrvatskoj?

Pa jako ih je puno. Evo samo par iz Splita: Crveni Peristil, Zeleni Peristil, Žuti Peristil, Crni Peristil. I tko zna kakvih ćemo se još Peristila nagledati.

Ne bih sad detaljnije o tim primjerima, jer je upravo u tisku, ako nije već i objavljena, knjiga Suzane Marjanić o performerskoj sceni u Hrvatskoj. Knjiga ima oko 2000 stranica i tamo je sve detaljno i stručno objašnjeno.

 
Konj s razglednice


Što je danas u svijetu umjetnosti tabu?

Tabu je pitanje mjesta, vremena, političkog trenutka. Danas živimo u paranoičnom puritanskom društvu. Mnogi klasici svjetske književnosti ne bi to postali da moraju počinjati danas. Primjerice, ako bi danas neki nepoznati autor donio nakladniku djelo slično Nabokovoj Loliti, sigurno ne bi bio objavljen, a djelo bi bilo okarakterizirano kao pedofilska soft pornografija. Petrarca je svu svoju ljubavnu poeziji pisao djevojčici staroj dvanaest godina. Probajte to danas. Sumnjam da bi netko uopće razmatrao umjetničke vrijednosti tih stihova. Nedavno sam se vratio s Dana performansa u Rijeci. Jedan rad je zabranjen, jer je performer trebao imati nastup s trinaestogodišnjom asistenticom. Trebao joj je samo nešto šaptati na uho. Ništa posebno, dakle. Ali nekome je to djelovalo lascivno.

Ili, idemo razmotriti underground književnost. Underground više nego ikad postaje socijalno neprihvatljiv tabu. Koji put imam velikih poteškoća da prosječnom čitatelju pojasnim kako underground nije smjer književnosti, nego žanr te da autore ne spaja stilski pristup, nego tema. Underground nužno mora sadržavati elemente seksizma, šovinizma, pa čak i ksenofobije, da ne kažem rasizma. To ne znači da autor podržava te stvari. Pojasnim im na primjeru horror filmova, pa velim da scenarist i redatelj ne moraju podržavati koljačinu da bi napravili kvalitetan horror film. Neki opet ne shvate.

Represivan zakon zna nametnuti tabu. Ljudi su kao ovce, pa nakon par godina prihvate neki zakon ne ulazeći u njegovu moralnu ispravnost. Tako je tabu u umjetnosti za socijalizma ex Yu bio bilo kakvo kritiziranje vlasti u umjetničkom djelu. Narod je to doista prihvatio, prijavljivao je umjetnike i za najmanje sitnice. Sličan problem imamo danas. Vlada je usvojila kazneni zakon o vrijeđanju državnih dužnosnika.  Bude li se taj zakon oštro sprovodio kroz par godina će ga većina građana prihvatiti, pa će ne samo vrijeđanje, nego i sprdanje i ruganje državnim dužnosnicima postati tabu.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća dadaisti su u Zagrebu kreirali jednu zanimljivu razglednicu. Fotografirali su konja Bana Jelačića. Na razglednici je uz fotografiju konja stajao natpis „KONJI SU DANAS NA VLASTI!". Pokušajte to danas. U startu ćete dobiti kaznenu prijavu. A za par godina, ostane li zakon na snazi, to će postati tabu.

Da li je u Rijeci zabranjeni performans puno ispunjenje zapravo dobio zabranom izvođenja? Ima li avangarde ako nema onih koji je osporavaju?

Nije dobio nikakvo ispunjenje. Zato jer ništa o tom performansu nigdje nije objavljeno. Kao sudionik manifestacije dobio sam informacije iz druge ruke, bez da sam upamtio i ime performera. Dakle, avangarde ima, ne glede na one koji je osporavaju, već isključivo ako je dokumentirana. Da avangarde iz 20. stoljeća nisu tiskale kvalitetne časopise s detaljnim informacijama (i danas se rade reprinti i čitaju časopisi iz dvadesetih godina) - njihova uloga u povijesti bila bi beznačajna.

– DADAnti performans na 2. NUS festivalu u Splitu 2013. –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –