Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 22.02.2017.

Helena Sablić Tomić : Skriveno u oku

Helena Sablić Tomić: Skriveno u oku

Skriveno u oku Sablić Tomić Helena

„Sanjam li ove trenutke ili su oni stvarni“? – pita se, u jednom momentu, Helena Sablić Tomić. Malo prije te rečenice, kojom završava odlomak „Uz Dunav – uzvodno“, pripovijeda ona o potrazi za čardom s one strane Dunava, o iščekivanju fiša i crveno-bijelim kariranim stolnjacima, o ljetnoj vrelini i energiji rijeke. Kraj se knjige na tom mjestu teksta nazire i čitatelj je, prateći autoričina „intimistčka prisjećanja“, već upoznat s ulogom koju i Dunav i čarde i rijeke i gastronomija igraju u koreografiji jednoga života. No, baš se na tom mjestu dotadašnji narativ mirnoga meditativnoga prisjećanja, iznenada, naprasno mijenja. Memlu „posve običnog dana“, u početku mišljenoga kao pokušaj bijega od svakodnevne stvarnosti s ove strane rijeke, prekida kaos u liku Vita Jedličke i njegove svite anarhista.

Sjećate se Vita? Negdašnjega europarlamentarca, prvorazrednoga trola i Liberlanda, anarho-kapitalističke zajebancije koju su pojedini ovdašnji libertarijanci (i likovi poput Ivana Pernara) shvatili ozbiljno? Jedan je to od rijetkih trenutaka knjige Helene Sablić Tomić (drugi bi bio susret sa spomeničkom hipertrofijom središta Skopja) u kojem suvremenost agresivno i bučno prodire u naslage prošlosti. Uokviren i upotpunjen raštimanom svirkom podunavske Ciganlije, tom glazbom vječnih nomada što s ruba europskog prostora zajedljivo komentira smiješne male ljude koji se igraju civilizacije, trenutak susreta Jedličke i Sablić Tomić postaje vrhunac suptilnoga narativa o suživotu prošlosti i budućnosti Europe, narativa čije se niti protežu kroz svaku od putopisnih crtica ove knjige.

Koliko je teatra u tom konketnom odlomku, koliko naknadne montaže i dopisivanja, a koliko tek vještog iskorištavanja jedne od onih banalnih i sasvim neznakovitih slučajnosti ne može se sa sigurnošću reći. Takva je, uostalom, priroda autobiografske proze koja, baš kao i svaka druga proza, "izmišlja" i "laže" kako joj drago. Bio taj odlomak dio stvarne autoričine prošlosti ili tek neka od pripovjednih strategija ovoga autobiografskoga spisa ne mijenja mnogo na stvari. Čitajući autoričin tekst i mi na sebe preuzimamo ulogu tumača simbola i znakova rasijanih po putu, baš kao što to, s drugim i drugačijim objektima u oku, čini i autorica.

U tom i takvom čitanju, opisani susret svjetova, izveden na teritoriju neimenovane čarde, u simboličkom prostoru odmora i blagostanja, tumačimo u kontekstu dualnosti europskoga identiteta i neprestanog, nekad više, a nekad manje izraženog trvenja koje ga obilježava. Pišući o sebi, o gradovima i prostorima svojih sjećanja, o tradiciji i modernosti heterogenih prostora kulture kojima kroči u trostrukoj ulozi konzumenta, profesionalca i baštinika, Helena Sablić Tomić gradi "čardu" od teksta – prostor sastavljen od slobode i uspomena, od privatnoga i javnoga, tumačenoga okom zainteresiranoga i obrazovanoga promatrača.

Helena Sablić Tomić gradi 'čardu' od teksta – prostor sastavljen od slobode i uspomena, od privatnoga i javnoga, tumačenoga okom zainteresiranoga i obrazovanoga promatrača.

O strasti, čitanju, dokolici Sablić Tomić Helena
Dnevnik nevidljivoga Sablić Tomić Helena, Šarić Davor
Dodir teksta Sablić Tomić Helena

U toj se tekstualnoj čardi susreću i prožimaju tri svijeta. Jedan od njih svijet je knjige i klasične humanističke kulture, svijet kojega Helena Sablić Tomić dobro poznaje i kojim se suvereno kreće. To je svijet stare Europe, sastavljen od suptilnih znakova zaboravljene prošlosti, od spomenika, mrtvih književnika, kulturnih festivala, znakovitih povelja i pokojeg genocida. Svijet baruna Trenka, Dana hvarskog kazališta, Kožarićevog Matoša, Pratera i boemskih kafana Skadarlije, odgovornih za više od jednog antologijskog retka hrvatske književnosti. Drugi je svijet onaj moderni, svijet Vita Jedličke i postmodernog campa - poduzetan, mlad, nedefiniran, fluidan, slabo obrazovan, suptilan poput bagera i načelno indiferentan prema svemu što još uvijek hodi za njim.

U trećemu svijetu dolazi do sinteze dijalektike europskoga duhovnoga prostora. Iz toga svijeta privatnoga i intimnoga, sastavljenoga od fragmenata uspomena i iskustva bivanja na sjecištu dvaju svjetova, izranja autoričin lik, diskretno skriven iza pedagoškog sloja dugogodišnje profesorice i aktivnog komentatora/kritičara suvremenosti. Ontološko ustrojstvo toga svijeta nagovještava se u poglavlju o Osijeku, gdje Sablić Tomić zapisuje: "Tko je grad? Odgovor bih mogla dati ako sama sebi osvijestim poziciju Osijeka kao identitetnoga prostora kojemu je vlastita snažna subjektivnost ono mjesto razlike u odnosu na širi regionalni prostor (…) grad koji se oblikuje kao polje životne subjektivnosti u kojoj nema praznih mjesta koja ne znače ništa te kako se interes Grada temelji na socijalnim, kulturnim, političkim, urbanim i baštinskim tematskim krugovima koji modeliraju njegov identitet." Imajući taj odlomak u vidu, čini se razumnim parafrazirati bivšega francuskoga kralja - La ville, c'est Moi.

U tom kontekstu valja razumjeti i odbijanje Jedličkine ponude, izrečene u grotesknoj atmosferi dunavskoga susreta, u atmosferi koja podjednako priziva i Kusturicu i Dušana Kovačevića. Ponuda o životu pod krilaticom "živi i pusti druge živjeti", o životu u svijetu slobode poput one u "Hong Kongu, Singapuru ili Monaku" (nedostupna nacistima, komunistima ili onima s kriminalnom prošlošću), zavodljiv je odjek sličnih krilatica iz godine autoričina rođenja. Na isti način kao što je '68. trebalo sa sebe zbaciti i sabiti u prašinu svu prtljagu kako bi se postalo baštinikom novoga zemaljskoga raja, tako bi se i dvije tisuće i neke  godine magičnim – trenutačnim - pomakom, trebalo učiniti isto. Ući u prostor obećane slobode pod takvim uvjetima značilo bi, u konačnici, napustiti vlastiti identitet i sva godinama izgrađivana znanja, a na takvu pogodbu Helena Sablić Tomić niti može, niti želi pristati. Predajući se "neobičnoj energiji natopljenoj ljetnom vrelinom i neverom (…) čišćenju, osvježenju i obnavljanju" Sablić Tomić ostaje "vjerna" staroj Europi, prepuštajući mlade kolonizatore vlastitoj sudbini. I graničnoj policiji.

"Skriveno u oku" Helene Sablić Tomić nudi drugačiju autobiografsko-putopisnu prozu od one koju nude, recimo, Dinko Telećan ili Damir Karakaš. Dok Karakaš ponire u konkretnu kronotopiju vlastitoga djetinjstva, transformirajući je u simboličko ne-vrijeme, a Telećan   vlastitu stabilnost izgrađuje u susretu s "egzotičnim" i nikad do kraja spoznatljivim Drugim, Helena Sablić Tomić putuje poznatim, a zaboravljenim stazama srednje i jugoistočne Europe, izvlačeći ih na vidjelo i sebi i drugima. Takva putopisna forma, neobično nalik metodologiji i ideologiji platonističkoga prisjećanja, ne nudi čitatelju tek priliku za voajerizam već ga "prisiljava" iznova se susresti sa sobom i u tom susretu osvijestiti poziciju u kojoj se nalazi.

U susretu s knjigama poput ove javlja se uvijek isto pitanje, ono o dometu i učinkovitosti zapisanoga teksta. I putopis i autobiografija "nesretno" ovise o kulturnom kapitalu govornika, o apriornoj zavodljivosti pripovjedača. "Skriveno u oku" moglo bi se, uz par manevara, ušiti u tematske horizonte šesnaestak do sad objavljenih knjiga Helene Sablić Tomić te ga tako usidrenoga u načelno nerazmrsivo intertekstualno klupko književne ostavštine sačuvati od kolokvijalnijih kritika. Čini mi se da u ovom slučaju ipak nema potrebe za tom vrstom mistifikacije. "Skriveno u oku" ne bježi od čitatelja i – da se zadržimo na kolokvijalizmima – jede se lako, a uživa sporo.

A tražiti odgovore na pitanja dometa i učinkovitosti u kulturi koja je sve manje nalik onoj iz koje i o kojoj pripovijeda Helena Sablić Tomić čini mi se uludo potrošenim vremenom.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Helena Sablić Tomić

Skriveno u oku

  • Naklada Ljevak 11/2015.
  • 188 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533038612
  • Cijena 149.00 kn

Nova knjiga Helene Sablić Tomić 'Skriveno u oku' zbirka je kratkih priča i poetskih eseja koja donosi intimističke zapise, putopisne crtice te intrigantne i britke društvene komentare iz svakodnevlja. Kroz tridesetak literarnih veduta o hrvatskim i europskim gradovima čitateljima će se približiti njihova osobna priča koja se ne zbiva samo na njegovim ulicama već koja dolazi i kroz odškrinute prozore, koja se širi njegovim dvorištima, kroz koju se ulazi u njegovu privatnost.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –