Ian Kershaw : Do pakla i natrag, Europa 1914.-1949.

Ian Kershaw: Do pakla i natrag

Do pakla i natrag Kershaw Ian

„Ako je prvi veliki rat bio epohalna katastrofa, drugi je bio kulminacija te katastrofe, potpun raspad europske civilizacije. Bio je to konačni sukob ideoloških, ekonomskih i vojnih snaga rođenih u prvom ratu, onih koje su izazivale kontinentalnu nestabilnost i napetost tijekom sljedećih dvadesetak godina. Bio je to događaj koji je definirao i oblikovao dvadeseto stoljeće. Drugi svjetski rat dokrajčio je nasljeđe Prvoga u Europi. Kontinent je bio na rubu samouništenja. Uspio je preživjeti. Stvorena je potpuno drugačija Europa.“

Tako Ian Kershaw sažima evropsku povijest prve polovice dvadesetog stoljeća: od početka Prvog svjetskog rata do 1949. kada se smiruju tekstonske posljedice Drugog svjetskog rata i kada se počinju nazirati obrisi nove Europe. Govorimo o svjetskim ratovima, no sukobima koji se u historiografiji znaju definirati i kao „njemački ratovi“, čime se naglašavaju uže evropska izvorišta ratova koji su imali globalni odjek, i dosezali sve do Aleutskog otočja, Buenos Airesa i Darwina.

Sužavajući povijest dva svjetska rata Kershaw ne gubi cjelinu zbivanja, već se koncentrira na njihovu glavnu pozornicu. Drugi svjetski rat je na Dalekom istoku i Pacifiku počeo ranije, trajao duže, a još i danas presudno utječe na čitav niz međudržavnih odnosa zemalja Dalekog istoka. No nigdje kao u Europi nisu dvama ratovima dovedeni u pitanje sami temelji civilizacije. U razdoblju od 1914. do 1949. Europa je došla do ruba samouništenja, ali i do ruba uništenja dominantne globalne civilizacije, čiji se temelji nalaze u renesansi i prosvjetiteljstvu. „Do pakla i natrag“ historija je te drame.

Britanskog povjesničara Iana Kershawa znamo po njegovoj izvanrednoj biografiji Hitlera. U njoj Kershaw ne mistificira pojavu Hitlera. Biografija se  temelji na činjenicama a ne spekulacijama, uključujući tu i mogućnost da mu je djed bio Židov, odnosno odgovornost za smrt nećakinje. „Hitler“ je izvanredan primjer odgovorne i odmjerene historiografije. Isti je slučaj i sa „Do pakla i natrag“. Dapače, posrijedi je toliko odmjerena povijest da neće uzrujati nikoga pa čak ni hrvatsku državotvornu desnicu, u pravilu skeptičnu prema britanskom povijesnom očištu. Kao što primjećuje uvijek pozorni prevoditelj i urednik Vuk Perišić, u pasusima koji pokrivaju hrvatsku i jugoslavensku pozornicu Drugog svjetskog rata postoje određene nepreciznosti i nejasnoće (posebice u vezi uloge četničkog pokreta), no općenito, stavovi o NDH, Stepincu ili poslijeratnoj osveti, primjer su nulte povijesne istine, odnosno najmanjeg zajedničkog historiografskog nazivnika.

Citirajmo rečenicu o Stepincu. „Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio je lojalan NDH, ali je intervenirao u korist Židova ili Srba u trideset četiri navrata, nedvosmisleno je osudio rasizam i uspješno je spriječio uhićenje i deportaciju židovskih bračnih drugova i djece u mješovitom braku“. O Stepincu možemo misliti da je učinio puno, ili pak da je učinio premalo. No oko ove rečenice, „lojalan, ali…“, ne bi trebao nikome biti problem složiti se.

Kershawova povijest je briketirana historiografija. Na 550 stranica nema previše prostora za produbljenu povijest i specifične diskurse. U pravilu Kershaw kroz većinu teksta u brzopoteznom stilu pokriva opće poznata mjesta. Ali to radi jako dobro: koncizno, precizno, i uvijek s dodatkom začina u obliku raznih povijesnih cveba. Neka poglavlja uključuju i više od toga. U prezadnjem, IX poglavlju naslovljenom „Promjene i kontinuiteti“ Kershaw se odmiče od opće, političke i vojne povijesti, tematizirajući poslijeratnu ekonomiju i društvo, stanovništvo, socijalne učinke rata, položaj Crkve, protestantskih i katoličke, opcije intelektualaca, industriju masovne zabave…

I tu se može naći dramatičnih povijesnih crtica, kao što je ona o Stefanu Zweigu, koji je bježeći pred Hitlerom, razočaran u Europu, sa suprugom emigrirao u Brazil gdje su 1942. oboje počinili samoubojstvo; do kulturološki zanimljivih cveba o oficirima SS-a koji u Parizu slušaju jazz, „crnačku“, proskribiranu glazbu, ili o oduševljenom Hitleru koji je za Božić 1937. od Goebbelsa dobio osamnaest filmova Mikija Mausa, inače također omraženog simbola „dekadentne“ kulture.

Svoju povijest Kershaw završava poglavljem „Iz pepela…“. Ako su prethodnih devet poglavlja opisivali put u pakao, ovo posljednje odmicanje je od ruba uništenja. Ekonomski uzlet i mirovni proces koji tada zahvaća Zapadnu Evropu Kershaw promatra kroz obrise ekonomskih i političkih integracija kontinenta. Formiranje zajedničkog tržišta (od zajedničkog upravljanja proizvodnjom ugljena i čelika, preko Europske ekonomske zajednice do Europske unije), i formiranje vojnog pakta (od OEEC-a do NATO-a), u suštini predstavljaju europski mirovni proces. Jedno od drugog je nerazdvojno. Svaka integracija podrazumijeva mirovni proces, i svaki mirovni proces podrazumijeva integraciju. To je poanta posljednjeg poglavlja. To je hepiend dramatične prve polovice stoljeća.

U suludom toku događaja kontinent se u svega trideset godina doveo do ruba uništenja. No isto tako brzo krenula je i njegova obnova. Premda danas mnogi u EU vide njene deficite, Kershaw nas upozorava na njeno fantastično izvorište, kada je iz pepela uništene Europe niknuo nikad prosperitetniji i nikad povezaniji kontinent.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Ian Kershaw

Do pakla i natrag

• Prijevod: Vuk Perišić
• Fraktura 07/2017.
• 624 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532668698

Ian Kershaw je u svojem djelu "Do pakla i natrag" uspio pronaći ravnotežu između općeg i pojedinačnog, između žablje i ptičje perspektive. Njegova freska obuhvaća sve i ne gubi se u pojedinostima. Ona je koliko lapidarni toliko iscrpni sažetak europskog 20. stoljeća, njegove političke, ali i ekonomske, socijalne i kulturne povijesti, kao i povijesti svakodnevice i slobodnog vremena.