Inoslav Bešker : Filološke dvoumice
U doba teške jezične nedoumice, koje u nas, čini se, tako skoro ne namjerava prestati, dvoumice su sasvim dobrodošla pojava. Ako ništa drugo, kao poticaj na razmišljanje, koje bi trebalo prethoditi krutom propisivanju jezičnih normi, ali to je već sasvim druga priča. Listajući «Filološke dvoumice», nedavno objavljenu zbirku eseja, ogleda i crtica o jeziku i jezičnim pitanjima iz pera poznatog hrvatskog novinara i talijanskog slavista Inoslava Beškera, konzument domaće medijske stvarnosti susrest će se stoga s nizom odlika koje je već gotovo zaboravio, poput pomirljiva i tolerantna pristupa, ali i zapanjujuće oštrine uvida, kad su u pitanju pojedina područja iz nepresušne riznice jezične problematike.
K tome, Beškerove dvoumice čitaju se i kao manje-više precizna kronika posljednje etape hrvatske jezične histerije, čiji su žučljivi okršaji među strukom i laicima urodili i nemalim brojem komičnih plodova, ostajući pritom dosljedne dometima autorskog stava i osobnog uvida, koji nigdje ne zadire u svojatanje univerzalnosti i konačnih istina, nažalost, nimalo rijetko u aktualnom medijskom govoru o hrvatskom jeziku i njegovu identitetu.
Prateći promjene i konstatirajući obrise novog stanja jezičnih standarda nakon raspada nekadašnje zajedničke države i njenog jezično-jezikoslovnog kaosa, što tematski dominira prvim dijelom knjige kratka naslova “Rasprave i recenzije”, autor, što možda i nije tako novo, ali je svakako korisno, ukazuje na klizav teren znanstvenog promišljanja jezičnog svijeta, gdje naprosto ne postoje jednoznačne definicije, pa ni načini određivanja za niz pojava, kao što su, primjerice, sam jezik, njegovi standardi ili dijalekti. Tu, dakle, nastupaju metodološke “dvoumice”, što ne zaobilaze nijedan segment jezičnog života u vremenu i kroz vrijeme, pa tako ni aktualnu situacija štokavskog govora, koji se, započinje Bešker svoje filološko putovanje, manifestira u četiri standarda – hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski - zasnovana “na istom jeziku, bosanskome iz XVII stoljeća”.
Naravno da takve analize ne zaobilaze ni za mnoge još uvijek škakljive rasprave o međusobnom odnosu hrvatskog, srpskog ili bosanskog jezika, u kojima su se, kako nam autor zorno prikazuje na nizu primjera, kroz posljednjih tristotinjak godina izmiješali brojni lingvistički, politički, nacionalni i drugi pristupi i motivi. Posebna pažnja pritom se pridaje pitanju bosanskog (bošnjačkog) jezika, obrađenom u podužem eseju kroz analizu “Rječnika bosanskoga jezika” Alije Isakovića. U žarištu autorova interesa nalaze se, dakako, i drugi jezici, poput čakavskog i u nešto manjoj mjeri kajkavskog, koji su se u Hrvatskoj mogli etablirati kao književni, ali ih je dogovorno opredjeljenje za treći, štokavski, “degradiralo u dijalekte”, ili pak izumrli i nažalost nedovoljno poznati jezici poput dalmatskoga, čiji su tragovi danas itekako uočljivi u južnoslavenskim standardnim jezicima.
Opće mjesto znanstveno-političkog tretiranja hrvatskog jezika, što ga autor pronalazi u sintagmi “izlazak iz 'serbokoratistike', iziskuje tako novu definiciju ne samo naziva jezika, već i odgovarajućih sveučilišnih katedri diljem svijeta, no, u prvom redu ipak ovisi o tome koliko je država u tom slučaju zaista spremna “odriješiti kesu”: “Puko zgražanje ne služi ničemu, osim eventualno stjecanju političkih poena, ali to nas ovdje ne zanima.”
Pravopisnim i leksičkim nedoumicama, koje godinama pune novinske stupce, prateći često groteskna nastojanja oko vraćanja “čistoće” hrvatskom jeziku, bavi se drugi dio knjige, naslovljen “Pabirci i prijepori”. Tu je, uz tekstove iz drugih medija, po prvi put u ukoričenom izdanju uvršten i izbor iz autorove kolumne s web-portala Jutarnjeg lista “Pitajte Beškera”. Korisne sugestije za razmišljanje (nikako obvezatne naputke) čitatelj će tako pronaći za čitavu paletu jezičnih prijepora, od “problematičnog” posvojnog genitiva do “grješke” ili “zrakomlata”. U starom sporu oko pravilna pisanja imena Starog kontinenta, Bešker će, primjerice, upozoriti na razliku između zemljopisnog pojma (Evropa) i mitske Zeusove ljubavnice Europe, dok će kod problema fleksija jata, “s kojima se Hrvati mnogo više gombaju”, sa žaljenjem prizvati u sjećanje nekoć korišteno “rogato e”, koje se, zahtjevima suvremenosti za volju, i danas može elektronički proizvesti pritiskom na tipke “Alt+0236”.
Spuštanje tenzija pravopisnog histeriziranja (o pisanju ne ću ili neću “ne ovisi boljitak Hrvatske”) odlika je Beškerova stila, baš kao i nenametljiva ironija u analiziranju nekih još manje sudbinskih pojmova poput “vrtoplova” (“...ako je zrakoplov sprava kojom se plovi po zraku, vrtoplov je sprava kojom se plovi po vrtu”) ili u nas često korištene, premda etimološki i dalje zagonetne “komunjare” (“...možda biste preferirali neku drugu riječ, ako biste znali da je komunjara preuzeta iz beogradskog četničkog slenga...”). O povijesnoj tranziciji popularnog “kurca” kao deminutiva praslavenske riječi “kur'” (pijevac, pijetao) u Južnim Slavenima tako drago ime za muško spolovilo, a potom i vulgariziranu istoznačnicu za “ništa” da se i ne govori.
U povijesnom presjeku, Beškerovi tekstovi, među kojima ima i dosta dosad neobjavljenih, oslikavaju jezičnu, duhovnu i političku situaciju u hrvatskim medijima, ali nam, često i na veoma duhovit način, pokazuju da ni druge zemlje, poput Italije ili Francuske, nisu pošteđene sličnih problema. S druge strane, autorova strast prema etimologiji – koja nam na stranicama “Filoloških nedoumica” otkriva daleko širu paletu zanimljivih pojmova od “sanske koze” ili “kajgane Svetog Petra” – može biti od velike koristi svakome tko se u svom radu na ovaj ili onaj način služi jezikom, primjerice, prevoditeljima ili – što da ne? – novinarima.
Uvršteni tekstovi, ističe autor u zaključnoj napomeni, nisu mijenjani, a izbačeno je tek poneko ime ili opaska koje nije relevantna ni po gledišta ni po argumente. Šteta je jedino što kod pojedinih tekstove, uz godinu njihova nastanka, nema i drugih podataka, poput medija u kojem su objavljeni, jer bi to svakako dalo dodatan doprinos cjelovitijoj slici o posljednjih deset i više godina hrvatske jezične debate. Bilo kako bilo, “Filološke nedoumice”, pisane iz vizure nepristranog, no nadasve kompetentnog promatrača, ne bi trebale biti lektira samo za jezikoslovnu struku – gdje će zacijelo polučiti i poneki uzdah nezadovoljstva – već prije svega za tzv. laike, čije se svakodnevice jezik i njegove nedoumice ipak najizravnije tiču.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )