Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 12.11.2014.

Ivica Prtenjača : Brdo

Ako prigrlimo postavku da bi se "Brdo" (2014.), drugi po redu roman pjesnika, prozaika, dramatičara, mikroesejista, kolumnista, urednika, radijskog novinara... Ivice Prtenjače (1969.), kako on sam kaže, ovisno o želji i procjeni čitatelja moglo shvatiti kao labavi nastavak prethodnika, njegov neimenovani junak desetak je godina zreliji Ivica iz Prtenjačina debitantskog romana "Dobro je, lijepo je" (2006.) - sada dakle čovjek u srednjim četrdesetima.

Dok mu je prvi roman potisnutiji, suzdržaniji, mezza voce, titrav od uzbuđenja pred životom koji se tek ima zakotrljati, ovaj koji je pred nama visokog je napona, strastven i žestok, ječi i podrhtava od konfuzne emocionalnosti i ključalih frustracija - nakon što se život već dogodio. A odvrtio se, lirskom se ja odjednom čini, na posve pogrešan način. Stoga ekskurs u mediteransku izolaciju iz velegradske hektike predstavlja modus prematanja trake kako bi se moglo krenuti iznova. Svoj život koji više nije postojao [ova urušena individua] pokušat će iz magarčeve dlake i pustog pogleda po pustom brdu stvoriti nanovo. Upravo ta distantna pozicija samoga na zemlji transformativna je za središnjeg protagonista, kao zamašnjak životnostilske i svjetonazorske promjene. Centralni lik poput palog je anđela izgnan iz raja što ovaj atmosferični narativ čini alegorijom nepripadanja, izmještenosti.

Kronotop ovog introspektivnog romana neoegzistencijalističkog određenja ograničen je na tri ljetna mjeseca i jedan jadranski otok. Lik bez imena tegobno će se uspinjati ne bi li se osamio na brdu geografski tek naznačenog hrvatskog otoka. Jer ovom dislokacijom na kraju svijeta, na rubu zbivanja bolje se vidi i jasnije razmišlja. Dok će kroz uši jednog magarca promatrati more i nebo, Bezimeni će se prepuštati analepsama u svoju diskutabilno uspješnu karijernu prošlost.

Brdo Prtenjača Ivica

Prtenjačin izgnanik, ili možda - ovisno o kutu gledanja - bjegunac, nije jalovi zen-meditant. Lišen svakog hipsteraja i šminkerskog eskapizma, on je ruiniran čovjek, zgađen nad vlastitom inercijom i beskičmenjaštvom, koji žudi za novim smislom i konačnim samoostvarenjem. A gore, nadomak nebu, čuvajući Otok od požara, naš Sallinger ponovno će se roditi. Potom će se, nakon tromjesečne vječnosti, spustiti gol bez one teške, ustajale mučaljivosti, koja mu izvana vezuje udove, a iznutra zakopčava misli.

Odsuće imena protagonista i naziva toponima može se naravno čitati kao autorova potreba za metaforizacijom i uopćavanjem, no odluka da lirski subjekt ostane bez identiteta ipak je vrlo simptomatična. Kao da (anti)junak samoga sebe obezimenjuje, dok će istodobno grofovsko ime Viskonti nadjenuti jednoj isluženoj životinjici koja je, priznaju joj to doduše svi, čitavu svoju magareću egzistenciju proživjela kao tovar s velikim T, no lišena individualnog digniteta. Suprotno plemenitoj i strpljivoj životinji, on sam, smatrao je - u stanju u kojem je već bio kada se odlučio na svoju pokoru u divljini - ime, svoje ni ikakvo, više niti ne zaslužuje.

Odozgo će ovaj devastirani urbani pojedinac, donedavno voditelj odnosa s javnošću (proizvođač privida!) jedne izdavačke kuće, a onda prestižnog muzeja (te slijedom toga, uvjetno rečeno, pripadnik kulturnjačkih elita, koje u ispovjednoj ich formi rezignirano prokazuje), durbinom zoomirati žitelje mjestašca uz more (Na sve strane bile su samo ribe i avioni, školjke i oblaci, turisti i anđeli čuvari). Upravo će otočka provincijska svakodnevica (nasljeđe rata, obiteljsko nasilje, betonizacija obale, turističke najezde, licemjerje crkve...) i nepronični malomišćanski odnosi Prtenjači poslužiti kao metonimija postranzicije. Tako mu je, kroz konfrontaciju lokalnog kolorita i bizarnih pridošlica koji se kao pod hipnozom pentraju na Brdo (njemački bajkeri, japanski turisti, fanatici u duhovnoj obnovi...), uspjelo fiksirati i izoštriti neuralgične točke domaće socijalne zbilje. Usto on oštro kritizira uljuđenu drskost i gordi besmisao umjetničog miljea te hipokriziju višeg građanskog sloja, a šire i iščašenja neokapitalističkih obrazaca, konzumerizma i masovnosti - upravo ono čemu se privatno i profesionalno izmakao njegov lirski junak.

"Brdo" je izrazito virilan roman, pomalo čak neobjašnjivo s obzirom na nonšalantnu, prigušenu mušku energiju glavnog protagonista, a svakako je to zbog formalnih razloga, naime činjenice da je ovome tekstu tako reći uskraćen ženski lik, barem nosiva feminina figura. Dok su u nastupnom romanu Ivice Prtenjače ženski karakteri ponešto stereotipno uobličeni, ovdje ih gotovo nema - tek jedna eliptična epizoda nerealizirane ljubavi, statičan kadar lijepe ženske prikaze iz prošlosti u sjeni odškrinutih škura.

Prtenjačini muški likovi smiraj i katarzično ispunjenje nalaze na nesvakidašnjim, čak kontroverznim mjestima: u postelji 17-godišnjakinje u pidžami na vjeverice (Dobro je, lijepo je),  ili u pustinjaštvu, na betonu napuštene stražarnice njegujući umirućeg magarca (Brdo). Roman "Dobro je, lijepo je" umješno ekvilibrira između melankolije i prštave vitalnosti, blage tragike i fine komike, pa će ga čitatelj doživjeti onako kako se sam u tome trenutku osjeća. Tekstura te proze podatna je, oštrina slike i timbar koji će naposljetku prevladati ovise o izvantekstualnom ozračju, prelamanju svjetla u recipijentovu oku, o rakursu. Osam godina od romanesknog prvijenca "Brdo" je nešto sasvim drugo. Divan i nježan, duhovan i duhovit tekst s kojim doduše valja biti na oprezu: nećete ga moći kontrolirati, otet će vam se, a onda vas ščepati za vrat.

Obama Ivičinim romanima zajedničko je rubno kretanje okvirom tzv. stvarnosne književnosti, no on - pjesnik - hiperrealističnu, autobiografsku materiju u pravilu propušta kroz lirski filtar. Umjesto da podlegne trendu tvrdokuhane proze, on iz - osjetit ćete to! - autentično proživljenoga iskustva izoštrava probrane nefikcionalne elemente koje će potom ušuškati, sublimirati. Neumorni tragač za emocijom, iskrenošću i toplinom svijeta, ukoliko se i odluči za stvarnosni model, čini to s dozom omekšivača, pjesničkog očuđenja. Njemu realistični prosede služi tek kao kontekstualni okvir za slavljenje nepatvorene životne alkemije, za (re)kreiranje majušnih čarolija svakodnevlja.

Gotovo filmska biografska crtica koja zavodi s korica knjiga Ivice Prtenjače pomalo je nalik onoj ruskog književnika i pustolova Ilje Stogoffa, a predstavlja ga kao autora do tjemena uronjenog u život. Jasno je da takav tip svoje autofikcionalne tekstove neće gušiti kvazi frajerskim samohvalama, pozerijom ili jeftinim eksplicitnostima. Tako su primjerice scene seksa u njegovu romanesknom debiju - daleko od vulgarnosti stvarnosne proze -  pahuljaste i šašave minijature.

Na morfo-sintaktičkoj ravni Prtenjača se uvijek iznova dokazuje kao sjajan stilist s fantastičnim smislom za detalj i mikrosituaciju. Iako primarno dolazi iz poezije, s dijalozima, pokazao je već, nema teškoća -  dijalektalno su obojeni, živi, gipki i fluidni. "Brdo" je lirsko-prozni tekst jezično bogat i gust, cizeliranih rečenica i originalnih stilskih figura; ritmiziran odsječnim stopama, ispisan čvrstom rukom i zrelim rukopisom. Tekst koji odlikuje fragmentarizirana, no uravnotežena i stabilna struktura.

Sam će Ivica reći: Poezija je sve... Pisanje poezije nauči svemu, najprije reduktivnosti, a onda pogađanju pravog tona... Zbirka je to osupnjujućih pasaža i rečenica za potcrtavanje i prepisivanje, pamćenje i deklamiranje.

Tih dana sam se okrenuo na ljude, pjesma je Stjepana Gulina  koju Pogačar naziva snovitom, pomalo nadrealnom vedutom egzistencije tamnih tonova, a čijim stihovima Prtenjača zagriza u svoju romanesknu pripovijest. "Brdo" doista jest emocionalno riskantan, biohazardan tekst iz kojega čitatelj izranja napukao, oštećen, no svakako prosvijetljen i iscijeljen. Glavni protagonist utočište od socijalnih trauma i reptilske hladnoće međuljudskih odnosa pronalazi u primorskom pejzažu. No ondje na njega vrebaju crne zmije: Ne mogu ih podnijeti, a ne mogu ih ni sve pobiti. Shvatit će tako u ovoj elementarnoj slici, u tome mitologiziranom, primordijalnom kontekstu - kad okolnosti ne može pomijeniti, morat će sebe.

Zbivanja u romanu autor će dovesti do ekstrema, podigavši ih time do razine simbola života i smrti, dobrote i ljudskosti, a sve ojačano biblijskom motivikom koja, ako joj se prepustimo, otvara nove, još kompleksnije razine interpretacije.

Finale ove mudre poeme o slobodi izbija zrak iz pluća, do hipoksije. Računajte s time da ćete iz priče jedva isteturati, ali zato preobraženi, uz šut posve nove vitalnosti. Meditativno pretapanje rezigniranog lirskog subjekta s aromatičnim mediteranskim krajolikom, nagovor je, čak drski izazov i nama, čitateljima, na odmak, učahurivanje i preispitivanje.

Brdo je kontemplativna molitva brojanicama. Brdo je dvostruki martirij. Brdo je obračun. Brdo je odlazak da bi se vratilo - sebi, pa i svijetu.  Brdo je kraj i početak.  

Pred nama je novi Prtenjača, bolji nego ikada, a to njegovo mitsko "Brdo", opsegom je nevelik, no grandiozan i moćan romaneskni tekst. Usudit ćemo se ovu višeslojnu i vizualnu narativnu pjesmu odrediti kao poetski rez, kojom Ivica Prtenjača suvereno uklizava u svoje najpotentnije stvaralačko razdoblje.

Za čitanje i iščitavanje. Predahnuti kako bi se osjetilo i promislilo, pa se iznova vraćati.


Ivica Prtenjača : Brdo

V.B.Z., 2014.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –