Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: • 28.04.2008.

Živjeti unplugged

Danas dnevno primimo onoliko informacija koliko je srednjovjekovni čovjek primio u čitavom životu. Tako barem kaže moj prijatelj kojeg zbog, uglavnom, dopisne prirode našeg prijateljstva zovem Tamagotchi.

„ Ma koji Srednji vijek...", mislim se ja, dok vadim bicikl iz garaže i opipavam gume koju su tijekom zimske apstinencije ispustile dušu, „Onda je Srednji vijek kod mene trajao do prije deset godina".

Prije desetak godina nisam imala mobitel, a često u studentskom smještaju ni telefon, e-mail adrese su mi se gasile zbog rijetkog otvaranja, a kantu koju sam zvala kompjuterom koristila sam kao mašinu za tipkanje, uglavnom. Kad bih došla kod nekog u kućni posjet, zasjela bih na kauč i pročitala debeli plik novina, TV se palio kad nije bilo ničeg zanimljivog i to su otprilike bili moji jedini izvori informacija, ako ne računamo vrlo živahnu usmenu predaju. U to vrijeme više sam se kretala morem nego kopnom, još nisam imala položen vozački i kad se sve zbroji i oduzme, imala sam nešto knjiga i jedan polovni bicikl koji je savršeno odgovarao brzini kojom se kretao tadašnji život.

Sad je sve tu: i mobitel i auto i laptop i iPod i skyp i Internet i tri različite e-mail adrese i DVD i ADSL i USB i MP4, sve kratice i prečaci kroz vrijeme i prostor, mikro riznice u koje bez problema stanu goleme datoteke skoro svega.

I ne mogu se oteti dojmu da je trka za vremenom pojela vrijeme, pokušavajući ga komprimirati; dok pretražujem Google, putujem od točke A do točke B na autocesti, odgovaram na mejl frendici koju nisam vidjela mjesec dana (a živimo na udaljenosti od tri kilometra).
 
Ono što ne mogu napisati Tamagotchiju, jer ne stane u sms, ne da se sabiti u „informaciju" je sve ono što je onkraj činjenice i podatka, što je priča u kojoj je fabula najmanje bitna.

Što učiniti s tim meteoritima informacija koje nas gađaju, smije li se reći: ne želim znati?! Je li to odgovorno, je li to moralno, je li to uopće moguće, ugasiti sve, usporiti besramno, uzeti puno manje od ponuđenog i to manje uživati predugo, do zadnjeg atoma okusa. Ako danas preskočim životni obrok informacija jednog srednjovjekovnog Zemljana, ako se isključim iz sustava na dan ili mjesec - što ću propustiti?!

Pukanićev loš kokain, posjet Georga W. Busha, mali penis Enriquea Iglesiasa, kako bi Angelina Jolie izgledala s bradom; i još bih ostala uskraćena za saznanje koji se moji kolege mrze u mjesecu svibnju, tko je danas uzeo kalašnjikov i krenuo pobiti susjede, ne bih vidjela kako se dresiraju djevojčice u Top modelu, niti što od njih nakon dresure (p)ostane na Farmi, ne bih saznala koliko košta koji nogometaš, niti kolko košta carsko meso u Konzumu.

Koliko bi to osiromašilo moj spoznajni život?!

„To ti je sindrom noja", kaže moj prijatelj, „ne možeš zabijat glavu u pržinu". Moglo bi se itekako, teoretski, samo nažalost nigdje tog pijeska, nigdje tog skloništa, čim otvoriš oči i uši, evo njih, nadiru sveznajuće horde. Sve u što pogledaš želi ti nešto priopćit. Tako puno informacija, tako malo sadržaja!

Navučena na gadgete, na raznorazne „olakšivače" svakodnevnice, ovisna, prezasićena, mozak mi je napucan silikonskim podacima i osjećam da bi trebalo neko vrijeme živjeti unplugged, usporiti. Isključiti mobitel, TV, računalo, izvaditi ovaj zaboravljeni bicikl i ploviti kroz grad. Plahutati: uzvodno-nizvodno. Kretati se brzinom koja je taman, primati informacije koje se kreću sporije od tebe: stablo, kuća, pas, okuka kraj kina Tesla, poznanik koji maše, kava, pa možda..., možda i novine.


Gdje je nestao čovjek kojeg smo zvali Sudbina?

Postoji u Splitu čovjek kojeg smo zvali Sudbina.  Ili je barem postojao, nisam ga odavno vidjela. Nadimak je dobio jer  se činilo da je odjednom prisutan na svim mjestima u gradu, da nam je svugdje suđen. Di god se makneš, pola sata prije ili kasnije, eto ti i Sudbine, obično pjehe iako smo ga znali viđati i na cesti u bijelom oldtajmeru. Imao je frizuricu poludugu, prošaranu sijedima, crne brčine i bio je, onako, izrazito fit. Najčešće sam, ponekad u društvu bez žena.

I trajalo je to tako godinama, Sudbina se jednostavno kretao brže od nas, bilo ga je „više". Da je netko mogao ili htio ući Sudbini u trag, slijediti dionice njegovih teleportacija, mogao bi sa sigurnošću označiti sva mjesta koja su ikad bila u ikakvom điru u gradu i okolici, uključujući i popularnija vikend izletišta.

To điravanje je bio njegov sadržaj, njegova misija, njegov informativni program. Tu, na svojim bezbrojnim postajama, čovjek zvan Sudbina, mogao je vidjeti i čuti sve što ga je zanimalo.

I eto, dok na biciklu krstarim gradom, od mjesta do mjesta, pitam se što je s njim, gdje je nestao i nadam se da je dobro. Čini mi se, kad bih ponovo vidjela tog tipa koji se kretao brže od vremena, znala bih da je još uvijek moguće svugdje biti i sve saznati, onako pomalo, izi, pješke. Srednjovjekovno, ako baš hoćete. Da je moguće kretati se kroz neki paralelni svijet koji ne živi neki nepoznat javni život, plošan, nedodirljiv i pompozan.

Povjerovala bih da se pravi društveni život događa izvan javnog i da mu je sudbina neovisna o višku informacija. Ovako, pitam se, pitam, kako se to onomad i pjesnik znao zapitati: Što danas rade nepoznati?! Stignu li išta, kad dođu s posla, kad siđu s trake.

Što danas stignu raditi nepoznati?! Osim komprimirati živote drugih, životariti živote „poznatih".


( Tekst je pvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –