Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 22.11.2013.

Ivo Brešan : Sedam stuba do trona

Tijekom svih tristo i nešto stranica ove knjige nisam mogao iz glave izbaciti misao koja se tamo uvukla negdje pri početku: "Ova naša književnost je ista k'o i naša državna uprava. Radio il' ne radio, ako imaš dovoljno staža, nema šanse da te maknu s pozicije." Jedino sam takvom logikom mogao opravdati slabašni roman "Sedam stuba do trona", napisan rukom velikog dramatičara Ive Brešana. Roman čije su glavne kvalitete, ako je vjerovati stražnjoj korici knjige, "oštra društvena kritičnost, zanimljivo profiliranje karaktera te vješto vođenje radnje".

Opravdanje se ne odnosi na slabost teksta - svakome se zalomi da napiše lošu karticu, dvije ili tristo - koliko na činjenicu da je, takav kakav jest, uopće ugledao svjetlo dana u biblioteci koja nosi ime inače kompetentnog urednika Velimira Viskovića. Da je "Sedam stuba do trona" pred izdavača osvanuo s potpisom kakvog anonimusa, vjerojatno bi mu se vratio na temeljitiju doradu. S obzirom da je na stol došao s potpisom čovjeka koji je tamo negdje od početka sedamdesetih pa sve do sredine devedesetih radio ozbiljne stvari koje su ostavile neki trag u hrvatskoj kulturi, rukopisu se vjerojatno pristupilo s jednim zatvorenim okom. Ili s dva.

Zapravo se to i ne događa tako rijetko. Eto, i Woody Allen iz godine u godinu snima jednu idiotariju za drugom i boli ga neka stvar. Brešan je, baš poput Allena, došao u godine kad se više nikome ne mora dokazivati (dokazao se već odavno) i kad bez pardona može raditi što ga veseli, zabavljati se pišući žanrove kojima se nikada nije bavio i koje ni ne poznaje najbolje, svjestan kako će mu ime otvoriti sva, recesijom dodatno zaprta, vrata. I baš kao što su se ljubitelji SF-a hvatali za glavu čitajući "Astaroth", "Državu božju 2053" i "Vražju utrobu", tako će se i ljubitelji krimića hvatati za glavu nakon avantura Kristijana Gazivode opisanih u ovoj knjizi.

Dobro, "Sedam stuba do trona" nije čistokrvni krimić, baš kao što ni spomeuta trilogija nije bila čistokrvni SF (zanemarit ćemo načas uobičajene debate oko definicija pojedinih žanrova), no to mu ni na koji način ne ide u prilog. Kriminalistička kamenčuga vezana za tekst toliko je velika da ga ona dva, tri metažanrovska pluta što vuku na površinu nikako ne mogu spriječiti da potone.   

Ukratko, Kristijan Gazivoda je četrdesetogodišnji iluzionist, nekadašnji majstor maske i specijalnih efekata u kazalištu i na filmu. Kristijan Gazivoda je, onako usput, i nepriznati sin lovaša todorićevskog tipa Vikora Màlinē. Da ne duljim oko toga zašto i kako (iako me vuče za jezik, no čini mi se da sam za danas iscrpio svoj repertoar lagane i pomalo agresivne zajedljivosti) reći ću samo da okosnica romana počiva na Gazivodinoj ideji osvete. Kako bi se dokopao Màlīninog naslijeđa, osvetio nanesenu mu nepravdu i udario post-tranzicijskog Sotonu tamo gdje najviše boli, Gazivoda mora eliminirati sve svoje konkurente. Što će reći sve one koji bi, u slučaju Màlīnine smrti, nasljednim pravom došli do pokretnina, nekretnina i najobičnije gotovine. Sedam stuba iz naslova za sedam osoba i sedam modernih grijeha.

 
Lupeži i kriminalci

Kad Bruce Willis zapne u neboderu i pokolje sve teroriste predvođene Alanom Rickmanom to onda ispadne pomalo nategnuto, no nipošto neuvjerljivo. Bruce Willis iz nebodera sasvim je običan tip koji se nađe u krivo vrijeme na krivom mjestu. Policijski trudbenik, tvrdoglava radnička klasa koju svako tolko prebiju, izranjavaju i gotovo osakate i koja pobjedu odnosi čistom tvrdoglavošću. Kad isti taj Willis u četvrtom filmu mlazom iz hidranta sruši čovjeka iz helikoptera ili kad skoči na rep F35-ice nakon čega se ova zabije u ostatke porušenog mosta tad stvari već postanu pomalo besmislene.

Kad Lisbeth Salander, obdarena fotografskim pamćenjem, hakira računalne sustave koji nisu spojeni na internet ili kad Bond biva Bondom ne propitujemo mnogo smisao i uvjerljivost tih postupaka. Procjenjivati neke žanrovske konvencije služeći se realističkom prizmom uglavnom ne služi ničemu. Unutar vlastitih svjetova i Salander, i Bond, i John McClane, i Poirot, i Holmes savršeno su razumljivi i sasvim uvjerljivi junaci.

Kad četrdesetogišnji majstor maske i priučeni iluzionist stupi na stazu osvete i krene odstranjivati jednog protivnika za drugim, ni tad nam stvari ne zvone na uzbunu. Bilo je i besmislenijih zapleta naokolo. No, kad Brešan pokuša takvog, realistički nevjerodostojnog lika, upisati u realističku matricu "pravdajući" se metakomentarima poput "ništa nije nemoguće" ili "savršenstvo je ono što zadivljuje i djeluje na nas tako da zanemarimo načine na koje se do njega došlo" tada čitava scena poprima apsurdne obrise.

Riješiti probleme kriminalističkog zapleta krilaticom "sve je moguće" te tako opravdati sve logičke rupe, besmislene i potpuno nevjerojatne situacije, ne zahtijeva nikakvu vještinu. Kristijan Gazivoda ne obija, doduše, Fort Knox no i to bi nekako napravio da je priča od njega to tražila. Nema tog sustava osiguranja koji je savršen i uvijek postoji barem jedan ventilacijski otvor na koji je netko zaboravio. Legitiman je to postupak, no istovremeno je i postupak koji jasno signalizira kako žanr Brešana nikad nije ni zanimao. Ako ga je i zanimao, zadovoljio se s idejom kako je kriminalistički žanr "ono nešto di ima lopova, mafijaša, ubojstava i toga nečega". Tako smo raskrstili s "vještim vođenjem radnje".

 
Protivnici

Nakon prve etape potrebno je obratiti pozornost na "zanimljivo profiliranje karaktera". Zadržat ćemo se još trenutak na doslovnom čitanju teksta, uglavnom zbog toga što sam ja jedan od onih koji vjeruju da kvalitetni autori svim razinama svoga teksta moraju pristupati s jednakom pozrnošću. Kako bi zadržao njihovu simboličku funkciju, Brešan svoje likove mora izgraditi kao jednodimenzionalne tvorevine koje obilježava dominatna karakterna mana koja ih konzekventno i odvlači u propast. Bilo da je riječ o pohlepi, mahnitosti, srdžbi, kukavičluku ili čemu drugome, svaka od stuba do trona od početka do kraja pojavljivanja "ustraje" na autodestruktivnom, a počesto i kretenskom ponašanju.

Ni jednodimenzionalni likovi nisu posebna novost u svijetu pulpa (bilo da osvajaju svjetove, osvećuju se, ubijaju jer mogu ili rade nešto deseto), no i pulp se u posljednjih dvadeset, trideset, ili više godine iz temelja promijenio pa tako danas slabašni likovi poput Brešanovih ne kotiraju najbolje u svjetskim primjerima ovakve literature. Povremeni karakterni obrati (oprimjereni posljednjim činom Viktora Màlinē kojeg se ne bi posramili ni tvorci nekih brazilskih sapunica) uglavnom su logički neuvjerljivi i situacijski nedosljedni pa se čini kako je krilatica "ništa nije nemoguće" upotrijebljena i u ovom segmentu Brešanove knjige.

 
Jezik

Da se onaj anonimus s početka teksta ipak dohvatio tipkovnice i umjesto Brešana počeo pisati „Sedam stuba do trona" vjerojatno nikada ne bi koristio jezik na isti način kao što ga koristi Brešan. Suvremeni žanrovski (pa i nežanrovski) romani čija se radnja uglavnom odvija u urbanim sredinama inzistiraju, ako ne na govoru ulice, a ono na razgovornom jeziku svakodnevnice. Razlozi su, dakako, vrlo pragmatični. S jedne strane, korištenjem svakodnevnog jezika održava se živim ritam pripovijesti (beskrajne rečenice i teatralni dijalozi ne funkcioniraju najbolje u scenama s plaćenim ubojicama, bijegom kroz ventilaciju, i rabijatnim likovima koji ne prezaju ni od čega), a s druge se čitatelju nudi neposrednije iskustvo fiktivnog svijeta koji bi mu, barem u teoriji, trebao biti blizak i prepoznatljiv.

Brešan, dakako, odabire jezik pun patosa i teatarske melodramatičnosti, posve neprimjeren pojedinim likovima, dijalozima i situacijama. Nabrajanje svih primjera takve upotrebe jezika oduzelo bi previše prostora, stoga dostaje reći kako će čitatelj, čak i ako uspije prijeći preko svih prije spominjanih rupa u konstrukciji likova i događaja, više puta biti istrgnut iz pripovijesti nekim izrazom poput "Postalo mi je jasno da sam u hram svoje umjetnosti uveo kurvu... običnu drolju anđeoskog izgleda, a demonskog srca" ili gorim.

 
Metarazina

"Sedam stuba do trona" nije "objektivni prikaz jedne situacije". Roman je strukturiran kao dvostruka dnevnička zabilješka pisana rukom velikog iluzionista Kristijana Gazivode. Jedan dio dnevnika Gazivoda piše u pseudoobjektivnom registru (riječ je o dijelu koji donosi priču iz perspektive žrtve), a drugi dio, onaj u kojem komentira posljedice svojih činova, piše u ispovjednoj ich-formi. Oba zapisa Gazivoda sprema među korice Dickensovih "Velikih očekivanja" nadajući se kako će, ako mu osveta propadne, imati dovoljno materijala za bestseller ispovijest kojom će osigurati dovoljno financija za post-zatvorski život.

Promotri li se bolje tko, zapravo, piše dnevničke zabilješke tada se priča o "Sedam stuba do trona" može iskonstruirati drugačije. Jer Kristijan Gazivoda je, u trenutnoj epistemologiji hrvatske društveno-političke hijerarhije, nitko i ništa. Mali čovjek nebitnog zanata čije usluge više nitko ne traži niti ne treba. Gazivodini protivnici su utjelovljenje prošlih i sadašnjih zala hrvatskog društva - od krupnih kapitalista i korumpiranih činovnika cjelokupnog administrativnog aparata, do političkih kameleona, partijsko-stranačkih funkcionera i ostalih svatova među kojima se obični mafijaši i ubojice čine kao sasvim pošten svijet.

Zbog toga je "Sedam stuba do trona" moguće čitati kao svojevrstan revenge fantasy roman, a sve strukturne omaške istoga moguće je pripisati činjenici kako je tekst koji čitamo nastao iz ruke čovjeka koji se pisanjem nikada nije bavio. Nažalost, ni takvo nas čitanje ne vodi bitno plodonosnijim stazama. Tko je pravi autor teksta u konačnici je posve nebitno pitanje jer odgovor na njega ne omogućava čitatelju lakše probijanje kroz nemušti rukopis. Čak nas ni mete ove osvetničke skribomanije ne vesele. Odviše su poznate i već toliko puta prežvakane, neovisno o tome govorimo li o fikciji ili o dnevno-političkim komentarima, a sam Brešan nije dovoljno "krvoločan" pa stoga nije u stanju ni ponuditi adekvatno zadovoljenje čitateljevih revolucionarnih težnji koje graniče s kriminalom. Neki aspekti Brešanovog teksta poput pitanja morala i pitanja o iluzornom karakteru stvarnosti (!sic) nisu dovoljno razrađeni i u tekstu su ostali tek njihovi neplodni zametci preko kojih se prešlo nonšalantnom brzinom.

Sve u svemu "Sedam stuba do trona" slaba je proza koja kvalitetom zaostaje za većinom Brešanovih ranijih radova, a i za većinom suvremene hrvatske književnosti. Ljubitelji kriminalističkog romana dobit će ispodprosječni žanrovski tekst, ljubitelji postmoderne, groteske, društvene kritike i veselih likova koje nam je tranzicija ostavila u amanet dobit će skup poznatih kreatura s kojima su neki hrvatski pisci daleko bolje poslužili (ili obračunali).

"Sedam stuba do trona" je razračunavanje s hrvatskom stvarnošću, ponešto nalik razračunavanju kakvo je u "Ljudožderu vegetarijancu" pokušao provesti Ivo Balenović. I baš poput Balenovića, ni Brešan to nije uspio tehnički odraditi. Iako bi iz "Sedam stuba do trona" mogao nastati korektan film (baš kao što je nastao iz "Ljudoždera"), to nije argument koji bi nas uspio natjerati da zaboravimo kako ipak čitamo književnost i kako upravo zbog toga neke stvari „ne možemo oprostiti". 


Ivo Brešan: "Sedam stuba do trona"

Profil, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –