Ivona Jukić : Svakodnevna vila
Kada je Max Stirner razmišljao o stanovitom "Jedinom" i njegovom vlasništvu, knjigu je otpočeo konfesionalno. Učinio je to rekavši: "Sve sam svoje na ništa postavio". Prevodeći s vilinskog na jezik stiha, u izravnom obraćanju čitatelju, Ivona Jukić upozorava: "Kad odrasteš, vile ti oduzmu moć". Ne bi li odgodila proces sustavnog gubljenja iluzija, Ivona je lirski glas osobne poetike izmjestila i govori (nam) ležeći na "šinama kojima ne prolazi voz". Pritom "nosi(m) i sebe i ovaj dan / i nekoliko trešanja, ipak".
Usprkos konretnoj nutritivnoj popudbini, trešnji, koja je ponekad, poput Freudova naliv pera, ipak samo trešnja i koju je maestralna spisateljica Jeanette Winterson odabrala kao voćni objekt "seksanja" ("Sexing the Cherry"), sve Ivone Jukić, kao i ono Maxa Stirnera, gledano očima moderne, na ništa je postavljeno. Čitanje "Svakodnevne vile" na način predumišljene slučajnosti podudarilo se s telefonskim razgovorom s pjesnikom Nehajavim radni zaključak kojega, na smijeh obostrane ravnodušnosti, bio je: budući da nema čvrstog uporišta, imaginacija je najstabilnija.
Podjednaku informaciju Ivona Jukić estetizira: "Možda sam nestvarna jer nalazim/zaboravljene riječi, kišne kapute (...) možda ja hodam onda kad mislim da lebdim/možda su boje koje ja vidim / sve jedna i siva. / Možda, ali baš me briga". Pukotine solipsizma i efektna poroznost naoko hermetičnog stiha kulminaciju doživljavaju u pjesmi "Povratak": "... uzaludno mi je tražiti / ključ od kristalne šume, / prevod vilinskog jezika, / prisjećanje na okus vatre, / u ustima. / Na mom satu otkucava / srebrna igla nestajanja".
Igra nastajanja i nestajanja u vilinskoj jeziku čije vlasnice - okrutne poput Boga u "Pologu u raju" Goetheove adaptacije priče o Faustu koji čovjeku, nakon što podari trak svjetla Znanja a s njime i nadu u mogućnost spoznaje, istoga okrutno spali prizemljujuće bolnom pojavnošću ograničenja - otimaju imaginaciju na koju, kako nam to sugerira autorica, polažu ekskluzivno autorsko pravo.
Bivanje u vlasništvu vila stvara iluziju slobode i samim je time ugodnije nego bivanje u posjedu povjesti. Pogotovo one oficijelne prema kojoj se trajanje u vilinskom resoru odnosi kao osobna skica kontramemorije, matrica dakle za protupovijest. Za povijest za koju nas neke druge vile, valkire... tko li, lažući o njenom kontinuitetu, o njezinoj linearnosti... uvjeravaju da je uvjet za naš osobni i grupni identitet, Ivona Jukić jasno kaže da se radi o mjestu moći na kojem su nam dali naša imena da se zbog njih poubijamo. U njoj se "mrve stoljeća pod stiskom šaka, / Gvozdene vojske spasenja na putu, / Zadah zapuštenih predjela. // Zagrli ledeni kip / Jer ljudskost je svakako umrla /", a "Pobjede i Porazi / Vijore na vjetru poput zastava".
Najbolje što se može dogoditi za povjesna bespuća pravedno nezainteresiranom subjektu jest da dosegne stupanj u kojemu više neće imati "grešaka identiteta". Ono što bi bilo dobro da se dogodi pjesnikinji čiji je ovo prvijenac jest da dobro promisli prije nego što u sljedeću knjigu, uz znalački i sugestibilno napisane pjesme u kojima - kako to u osvrtu na rukopis kaže polivalentni filozof Ugo Vlaisavljević - se javlja "zvuk misli" (ma kakve taj zvukove ispuštao), upiše u najmanju ruku nepotrebne konstrukcije upitnoga značenja poput "Samo da probijem led ovog vječnog postojanja, / i dno neprestanih spoznaja" postojanje kojih uočljivo narušava vilinski sklad stabilnih stihova lišenih uporišta.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )