Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: • 29.06.2008.

Život počinje od subote

(Od subote počinjen bit šta jesan, ako se do petka sitin šta san)

Gdje li si sad cijenjeni čitatelju?! Možda, ako sam dobre sreće, upravo razmičeš riblje glave  po ovoj stranici od mene do šjor Mosora i gataš iz iznutrica što li to piše u razmočenom četvrtom ulomku.  Ili u miru i privatnosti svoga toaleta, između teksta na poleđini kutije deterdženta za  šareno rublje i ove kolumne, iz nekog neobičnog razloga, u svoje ruke ipak primaš Slobodnu.
 
Ili lagano srčeš makijato ugodno izvaljen na nekom štekatu pokraj mora, na godišnjem si i blagonaklon prema življenju, uživaš u dugoj plavoj suboti.

Drago mi je zamisliti da je to baš tako, jer kod mene je tek utorak i zaključala sam se u prohladnu izbu iz koje kroz visoki prozorčić vidim isključivo deblo limuna koji raste poviše mene, ali zato ne čujem pneumatsku, ni pikamer, ni miješalicu za beton, ni ostale lego igračke koje podižu čardak i na nebu i na zemlji i na Dražancu (što obećava dražestan suživot s budućim gostima hotela Marjan na koji metar vis a vis,  a bome ima tu još mjesta za građevinski entuzijazam, divotu prašine i ko te šiša građanine kad si bespomoćni papak).

Dakle, u magazinu, u egzilu zbog raspojasanih građevinara, u razini korijena rečenog limuna, nabadam po tastaturi, pokušavajući misliti na tvoju subotu. Jer tvoju subotu ljubim mnogo više od svojih utoraka. Pa čak mi ni moja subota nije toliko loša - subotom imam prorijeđene napadaje slatke čežnje za nebitkom sublimirane u vrckavoj sintagmi „da me barem nema". Ponekad subotom, samo subotom, osjetim lagan ćuh prevratničkog poleta, besramnu želju da nešto napravim sa svojim životom i svijetom.

Primjerice: prošle subote sam se nagovorila zaletit na Peškariju i napokon skuhat jedan riblji obrok koji nije manistra na tunjevinu iz konzerve. Othrvala sam se navali jutarnje mrzovolje i standardnog weltschmerza i s elanom čestite domaćice krenula po zdravu hranu. Peškarija, pa Pazar. Čak sam iz onih kariranih kolica za kupovinu izbacila zimske bičve, kape i šalove i tako opremljena krenula u vedar dan, u svjetliju budućnost.

Sasvim sigurno bih bila uspjela da već na skretanju u Matošićevu nisam srela Ema i Efa koji su me za dobra stara vremena pokušavali odvuć na neki štekat na makijato.
 
Em je rekao: Ajde, pa subota je.

Ef je dodao nešto o tome kako postoje ljudi kojima život počinje od ponedjeljka i ljudi kojima život počinje od subote, i da je to elementarna razlika u svjetonazoru .

Ajme, šta ga ovaj mlati praznu slamu, rečem Emu smijući se, a Em se složi i Ef sliježući doda: jebiga, tako ti je to, i mi ipak odemo na tu subotnju kavu.

Kao i u davnim lijenim subotama bez planova, provedenima u skitnji i vucaranju šlapa po gradskim ulicama, vodili smo puno pametne razgovore. Recimo: je li bolji pisac Murakami ili Ammaniti i zašto Murakami, pobogu. Koja je razlika između Mirinde, Pipija i Fante. Pa o čudu comebacka Mile Hrnića.
 
I o tome kako su sve kese u dućanima loše kvalitete, osim onih žutih Kerumovih, al neki neće da ih nose iz principa (ajde ti napiši tekst bez da spomeneš Keruma kad danas ne postoji autentičniji splitski logo od onog s Kerumove kese). Je li glupo imat princip prema kesi? Je li grezije nosit finu vrećicu na kojoj piše Gucci ili običnu najlon kesu ? (Oko pitanja kesa zna doć do pravog raskola).

Je li se Feral triba prilagodit duhu oglašivača? (Nije.) Je li Toma Bebić postao brand i prevrće li se Toma u grobu zbog toga? Stavljaju li Kaštelani puno šećera u grožđe i šta k vragu to oće(te) reć? Kako se deklinira imenica zajutrak. Poznaješ li ti ikoga tko govori zajutrak, a da ne vodi Dobro jutro Hrvatska? Je li vrijeme dovoljno estetički i etički zrelo da goblene iz kategorije kiča unaprijedi u treš? (Nije.) Ako umjetnik izloži ukusnu želatinu čiji je sastojak i salo od liposukcije podbratka, a ljudi to svjesno kušaju, jesu li oni ljudožderi?

Tu mi ih je, konceptualno, bilo dosta, pa pozdravim i Ema i Efa i obećam skori susret.

Na peškariji su ostali još samo krepani moli i crnilo s malo sipica. Za ručak smo imali ledo-bakalar.

Kasnije mi se malo-malo pa vraćala ona Efova umna premisa o ljudima kojima život počinje od ponedjeljka i ljudima kojima život počinje od subote tj. o onima koji sve svoje planove i početke čuvaju za kraj tjedna. Ako ponedjeljke ljudi počinju s dijetama te različitim oblicima progresivnog trapljenja i odricanja, možda to sa subotama ide nekako drugačije, sistemom eliminacije: od subote počinjem prestajati sa gastritisom/stresom/kopanjem nosa/buljenjem u plafon/poslom kojeg ne volim/kupljenjem u prsi.

Ili, ipak, obično, afirmativno: od subote počinjem bit šta jesan, ako se do petka sitin šta san. Ili s pragmatičnim eskapizmom: od subote, mojom odlukom,  počinje ljeto, kad sunce malo padne spustit ću se do Obojene (tamo je ljeto odavno) okupat se, sidit uz more, jer dan je sad beskrajno dug; i radit ću to baš svake večeri.

To se čini(lo) kao sasvim dobra i dosežna odluka za prošlu subotu, kao i za ovaj moj utorak i za ovu tvoju subotu, štioče, barem dok ne smislimo neki prevrat, neku revoluciju.

Doli na Obojenoj fjaka je legitimna, dokona ekipa pije pivo, bonaca. Jedan me spazi, pa viče: Eno Olja, ajmo svi ka izvadit knjige i pravit se da čitamo!

Ajme, puni ste stereotipa, dobacim usput, sjednem i otvorim knjigu.


( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –