Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Marijo Glavaš • 04.02.2013.

Jaume Cabré : Život na zabranjenom jeziku

Jaume Cabré; Foto: Fraktura.hr

Glasovi Pamana Cabré Jaume
Ispovijedam Cabré Jaume

** Ovaj razgovor objavljen je u veljači 2013. godine, dakle prije Cabréovog gostovanja na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu 2013.


Jaume Cabré rođen je u Barceloni 1947., a pisati je počeo dok je studirao filologiju na barcelonskom sveučilištu. Njegova prva knjiga je zbirka kratkih priča tiskana 1974. godine. Objavio je brojne romane među kojima se, uz "Glasove Pamana" (2004., za koje je dobio nagradu katalonskih kritičara; po romanu je snimljena i mini serija) ističu "La teranyina" (1984.), "Fra Junoy o l'agonia dels sons" (1984.), "Senyoria" (1991.), "L'ombra de l'eunuc" (1996.) i "Jo confesso" (2011.), a među njegovim najpoznatijim djelima su i zbirke kratkih priča "Llibre de preludis" (1985.) i "Viatge d'hivern" (2000.).

Uz ova djela Cabré je napisao brojne televizijske i filmske scenarije te ka­zališne komade, a paralelno je gradio karijeru sveučilišnog profesora jezika i književnosti. Zahvaljujući prijevodima djela na brojne jezike, jedan je od najčitanijih suvremenih katalonskih pisaca.


Kroz nekoliko mjeseci, koliko je prošlo od prvog kontakta i njegova pristanka na intervju do odgovora na posljednje pitanje, s katalonskim piscem Jaumeom Cabréom komunicirao sam mailom, uz pomoć Google prevoditelja. Ono malo katalonskog koliko razumijem i s kojim sam se pokušao služiti u pisanom obliku kao reakciju kod mog sugovornika izazvalo je smijeh (tko zna što sam zapravo bio napisao) pa smo već od drugog mail-a pisali računalno generiranim prijevodom, on meni na Google-hrvatskom, ja njemu na Google-katalonskom. Ne samo što je izvrstan pisac, već je i veoma susretljiv - u najkraćem roku odgovorio mi je na mail i s oduševljenjem pristao na intervju, trudeći se pronaći najbolji način da ga ostvarimo (angažirao je i svoju književnu agenticu da nam pomogne u uspostavi nesmetane komunikacije).

U svojim odgovorima Jaume Cabré uspješno pravi kratak i edukativan pregled katalonske književnosti, progovara o svom romanu Glasovi Pamana koji je preveden na hrvatski, važnosti prijevoda za "male jezike", a neizostavno iznosi i mišljenje o političkoj situaciji u Kataloniji, mogućnosti osamostaljenja i odnosu Madrida prema toj ideji.

Beskrajno hvala vrijednoj prevoditeljici Vedrani Lovrinović bez čije nesebične pomoći intervju s Jaumeom Cabréom na hrvatskom ne bismo čitali. Ne manje hvala i drugoj prevoditeljici Matei Bradičić koja je važnim savjetima pomogla Vedrani.

Od postanka do prijevoda


Marijo Glavaš: Kao sveučilišni profesor jezika i književnosti pojasnite nam povijest pisanog stvaralaštva na katalonskom jeziku, na kojem i sami stvarate, koliko je ono oslonjeno na povijesne temelje, ili je novijeg vijeka?

Jaume Cabré: Nemoguće je odgovoriti na ovo u jednom razgovoru! Trebao bih vam proslijediti jedno od izdanja "Povijesti Katalonske književnosti", no obično je riječ o djelima od nekoliko tomova... Sažet ću to što kraće bude moguće.

Podrijetlo: Katalonska književnost ima slično podrijetlo kao i većina romanskih književnosti. Njezinim početkom smatra se razdoblje kad su pronađena prva pisana svjedočanstva. Katalonska književnost "započinje" u XII. stoljeću. Les homilies d'Organyà smatra se prvim katalonskim tekstom. To su propovijedi, koje je župnik  iz Organya zapisao na katalonskom, a sastoje se od razmišljanja koje je kapelan zapisivao spremajući svoje propovijedi, većinom na katalonskom kako bi ih ljudi što bolje razumjeli (misa je bila na latinskom). Pripadaju kraju XII. stoljeća.

Srednjovjekovno razdoblje: Manje-više u istom razdoblju javlja se, s obje strane Pirineja, lirika provansalskih trubadura, od kojih su mnogi bili Katalonci. (Provansalski ili okcitanski i katalonski su jako slični jezici). Nadalje, u XIII. stoljeću pojavljuje se Arnau de Vilanova, liječnik, veliki prozaik i što je najvažnije,  tu je Ramon Llull, Majorkanac, koji se smatra ocem katalonske književnosti. XIII. i XIV. stoljeće su jako bogati prozom i poezijom s mnoštvom autora i djela. U XV. stoljeću javlja se važna figura Ausiasa Marcha, velikog moralnog pjesnika, kao i Joanota Martorella, autora romana "Tirant lo Blanc". Obojica su Valencijanci, i March i Martorell.

Renesansa, barok i prosvjetiteljstvo: riječ je o dugačkom razdoblju s kontinuiranom produkcijom, iako bez tako istaknutijih djela kao u razdoblju srednjeg vijeka. Kastiljski počinje dominirati poluotokom i katalonski jezik po prvi puta dolazi na udar i biva zabranjivan. Također, kastiljska književnost doživljava trenutke velikog procvata, zasjenjujući susjedne književnosti. Ipak, u Menorci, za vrijeme engleske vladavine, dolazi do "preporoda" katalonske književnosti zahvaljujući Joanu Ramisu. U Kataloniji se također pojavljuje jedno značajno djelo, "Calaix de sastre" barona de Malda. No, u XIX. stoljeću dolazi do preporoda (kao u mnogim europskim državama) te do oživljavanja katalonske književnosti, što kulminira u drugoj polovici XIX. stoljeća s tzv. očevima moderne katalonske književnosti: pjesnikom Jacintom Verdaguerom, dramaturgom Angelom Guimerom i romanopiscem Narcisom Ollerom. Oni su književnost punom snagom uveli u XX. stoljeće.

"XX. stoljeće". Stavljam navodnike budući da ga moram sažeti i neću spominjati različite pokrete koji su oblikovali stoljeće: ovo nije mjesto za takvo što. XX. stoljeće je puno velikih pjesnika i pripovjedača unatoč represijama i zabranama koje su nametnule diktature Prima de Rivere i, poglavito, Franca. Pjesnici: Maragall, Carner, Riba, Foix, Espriu... Romanopisci: Víctor Català, Caselles, Puig i Ferreter, Villalonga, Rodoreda, Calders, Porcel... Dramaturzi: Guimerà, Iglésias, Rusiñol, Sagarra, Adrià Gual, Joan Oliver... Budući da to ne mogu napraviti detaljnije, radije ću zamoliti znatiželjne da konzultiraju knjige o kojima govorim, nego da gomilam beskorisnu listu imena. Sada sam vidio da na Viquipčdiji (katalonskoj Wikipediji) postoji dio o katalonskoj književnosti, jednako tako sažet, na različitim jezicima, a između ostalih, na ruskom i engleskom jeziku. Nažalost, ne i na hrvatskom jeziku.

Koji su uspješni suvremeni katalonski autori koji pišu na katalonskom jeziku vrijedni čitanja/prevođenja? O čemu pišu u svojim knjigama, koje teme prevladavaju u njihovim djelima?

Ponovno pitanje na koje je nemoguće odgovoriti. Tu je mnogo pisaca poput : Marie Barbal, Jesúsa Moncada, Baltasara Porcela, Quima Monzóa, oni su romanopisci i pripovjedači; ima velikih pjesnika poput Marie Mercč Marçal, Feliu Formosa, Francesca Parcerisasa, Joana Margarita...; dramaturga poput Josepa Marie Benet i Jornet, Sergia Belbela, Jordia Galcerana... Svi su oni suvremeni, iako su neki od njih već umrli (Moncada, Porcel, Marçal). Mogao bih navesti još desetak pisaca! Od prošlih generacija, i već umrlih, mogao bih navesti Pera Caldersa (pripovjedača), Mercč Rodoredu (spisateljica), J. V. Foixa i Salvadora Espriua (pjesnici) i još desetke izvrsnih spisatelja!!!

Začudio me drugi dio pitanja? O čemu pišu? O životu, poput svakog  svjetskog pjesnika i spisatelja. Poput engleskih ili litavskih pisaca. Kao što to čine i hrvatski, slovenski, talijanski i mađarski autori.

Je li Vam činjenica  što pišete na "malom" europskom jeziku (katalonski govori oko 9 milijuna ljudi) bila olakotna ili otežavajuća okolnost pri pronalasku puta do čitatelja izvan Katalonije?

Očito je riječ o poteškoći. No, ne zbog toga što nas je 9 milijuna govornika, nego zato što se radi o jeziku koji nema iza sebe državu koja bi ga štitila i činila dostojnim upotrebe. Naprotiv, činjenica da se u Španjolskoj, osim kastiljskog, govore različiti jezici (katalonski, galješki i baskijski su najvažniji) predstavlja smetnju centralnoj moći i centralističkom mentalitetu mnogih Španjolaca.

Teorijski, ovi jezici koje sam nabrojao službeni su zajedno s kastiljskim (španjolskim) na svojim područjima, ali neprestano su u jasnoj diglosiji. Što se tiče katalonskog jezika, s katalonskom nezavisnošću to će se popraviti, no istovremeno stanje će se pogoršati na Balearima i u Valenciji dok god tamo vlada PP (Partido Popular), stranka koja stalno nastoji degradirati jezike koji nisu španjolski, a to čini osnovicu njihove politike.

No, valja reći da u Europi postoje razni jezici i da je jezik Europe, riječima Umberta Eca, prevođenje. Zbog toga je jako važno, pogotovo za jezike koji imaju manje govornika, prevoditi njihovu književnost. To je još važnije za govornike onih jezika koji nemaju vlastitu državu koja bi ih štitila od mogućnosti nestajanja. Ne znam može li ovo dobro razumjeti hrvatski čitatelj koji je uvijek mogao govoriti vlastitim jezikom; nitko vam ga nije zabranjivao i zbog toga, iako je riječ o "malom jeziku" (vašim riječima) nije vam palo na pamet da bi jednoga dana mogao nestati.

Kakav je status katalonskog jezika na razini Španjolske, a kakav u Kataloniji (uprava, školstvo, TV, novine, radio, svakodnevni govor...)?

U političkom kontekstu ponešto sam već rekao u prošlom odgovoru. Administracija u Kataloniji funkcionira na katalonskom, ali građanin može biti "primljen" i na katalonskom i na kastiljskom. Osnovno obrazovanje je na katalonskom uz kastiljski kao obvezni predmet. Nakon 35 godina od uvođenja katalonskog jezika u škole, uvidjelo se da je to jedini način da oni građani koji se služe kastiljskim kao materinjim jezikom nauče katalonski. (Građanin može živjeti u Kataloniji i govoriti samo kastiljski; teško je, primjerice, ako govoriš isključivo katalonski, budući da nailaziš na novopridošle ljude - iz Španjolske ili Latinske Amerike - koji ga ne razumiju; treba pronaći ravnotežu u takvoj situaciji, imajući na umu da oni koji govore katalonski kod kuće također znaju i kastiljski, dok obrnuto nije uvijek slučaj.)

U svakom slučaju, španjolski ustavni sud radi na tome da se zabrani status katalonskog kao službenog jezika Katalonije... To bi bila katastrofa kozmičkih razmjera. Nadam se da ćemo se prije toga već domoći samostalnosti.

Na fakultetima, službeni život je na katalonskom i na satu se govori katalonski, kastiljski ili engleski. Na TV-u: postoji jedna javna katalonska televizija (TVC) s dva kanala: TV3 i Canal33, koji je najgledaniji u Kataloniji. Postoji privatna televizija na katalonskom (8TV) i mnoštvo regionalnih i lokalnih televizija na katalonskom. Međutim, privatne televizije na kastiljskom su brojne i jako moćne, kao i javna španjolska televizija. Kvantitativno, iako je TV3 najgledaniji,  opet su španjolski mediji ti koji dominiraju.

Međutim, što se tiče radija, tu dominira katalonski, kako na javnim postajama tako i na privatnim. Dvoje je dnevnih novina na katalonskom nacionalnog dometa (El Punt Avui i Ara) i, naravno, mnogo je regionalnih i lokalnih publikacija. Povijesno gledano, dvoje najjačih dnevnih novina u Kataloniji izlazile su na kastiljskom (La Vanguardia i El Periódico). Sada, već nekoliko godina, obje novine izlaze svakoga dana u duplom izdanju: na katalonskom (50%) i kastiljskom (50%). Tisak koji dolazi iz Španjolske u potpunosti je na kastiljskom, ali nema jednak utjecaj.

Ljudi nemaju nikakvih problema što se tiče jezika u Kataloniji: živi se s oba jezika. U Španjolskoj bi, zbog političke ideologije, htjeli vidjeti trajni lingvistički konflikt u Kataloniji. No, to nije istina. Zapravo, jedini konflikt postoji kod nas, govornika katalonskog, jer ne možemo potpuno živjeti život na našem jeziku, ono što mogu govornici kastiljskog koji žive u Kataloniji. Ali, u svakom slučaju, ne postoji društveni konflikt po pitanju jezika; samo u vrijeme španjolskih izbora PP izmišlja konflikte, dok PSOE (Partido Socialista Obrero Español) šuti. Teško je živjeti u Španjolskoj.

Većina stanovništva u Španjolskoj govori kastiljski. Kakav je odnos države prema književnom stvaralaštvu na nekastiljskim jezicima? Možemo li govoriti o poticajima ili pak o indiferentnosti?

Službena indiferentnost je totalna. Katalonska, galješka i baskijska vlada je prepuštena sama sebi u promicanju i štićenju književnog stvaralaštva na vlastitim jezicima.

Odgovorio sam na pitanje sa sigurnošću. No, trebam još nešto nadodati: jedna stvar je "stav države" a druga "stav čitatelja". Španjolski čitatelji se mogu interesirati za katalonska, galješka ili baskijska djela koja su prevedena na kastiljski, očito, ako je riječ o dobrim djelima. U svakom slučaju, generalno govoreći, uz postojeće iznimke, postoji jasno neznanje u Španjolskoj o onome što se piše na drugim jezicima koji nisu španjolski.  To je inercija moći. Zauzvrat, u Kataloniji se svakodnevno čita i španjolska književnost zajedno s katalonskom. Bez ikakvih zabrana. Naravno, kao i galješka ili baskijska književnost.

Jedan ste od najčitanijih katalonskih pisaca, Vaše su knjige prevedene na mnoge jezike, a pišete i televizijske i filmske scenarije. Koliko moderno doba koje omogućuje prijevode praktički sa svih jezika na svaki, kao i različite vidove komunikacije, može doprinijeti međusobnom razumijevanju ljudi? Jesu li razlozi nerazumijevanja i postojanja predrasuda jezici ili ljudi?

Prijevod pomaže rastjerati predrasude, razmjena prijevoda između svjetskih jezika veoma je pozitivna, s posebnim naglaskom na književnosti "malih" jezika kao što je hrvatska ili katalonska. U protivnom, pravo na život imat će samo engleski, njemački, španjolski, francuski, kineski, ruski i portugalski pisci... Prijevod nas spašava! Iznimno sam sretan što je moj roman preveden na hrvatski. Nadam se da nije posljednji, i nadam se da će se i drugi katalonski pisci pronaći na toj listi, kao i to da će povratnim putem, broj prijevoda s hrvatskog na katalonski također rasti.

Jezične predrasude pripadaju ljudima; jezik koji god, nije kriv ni za što. Osoba je ta koja ga koristi kao političko ili društveno oružje koje djeluje negativno. Kada se ljudi međusobno bolje poznaju, bolje se i razumiju.

 
Glasovi prošlosti


Rođeni ste 1947. godine u Barceloni, general Franco već je 8 godina bio na vlasti. Veliki dio života proveli ste u doba njegove vladavine. Kako Vam je kao mladom čovjeku i Kataloncu, bilo živjeti u vrijeme diktature?

To se može vidjeti u moja dva romana: Sjena eunuha (1996) i Ispovjedam (2011). Još uvijek nisu prevedeni na hrvatski. Odgovor zahtijeva stotine stranica. Jedino što bih molio hrvatskog čitatelja ovog razgovora jest da pokuša zamisliti kako je to živjeti u društvu koje zabranjuje upotrebu jezika koji govori kući sa svojim roditeljima i sestrama, sa susjedima i prijateljima... i na kojem su te učili moliti se Bogu... i koji govori tvoja baka koja uz puno truda zna četiri riječi na kastiljskom.

U školi, profesori su morali govoriti kastiljski kada bi se obraćali svima, a oni koji su doma obično govorili katalonski morali su govoriti kastiljski iz straha od represije i zato što je među profesorima bilo onih koji su simpatizirali režim i mogli su ih prijaviti. Zabraniti jezik: ideja koja se pojavljuje početkom XVIII. stoljeća nakon Rata za španjolsko naslijeđe, kada Katalonija počinje gubiti svoja prava, među kojima i (iako ne na otvoren način na koji je to činio Franco, nažalost) pravo na vlastiti jezik. Tada započinju nevolje katalonskog jezika s vlastima. Tko je sposoban zabraniti jezik sposoban je zabraniti život. Riječi su to valencijskog pjesnika Ovidija Montllora: „Oni koji ti zabranjuju da govoriš, da čitaš i da misliš na katalonskom su oni koji ne žele da govoriš, da čitaš ni da misliš."

Vaš roman, "Glasovi Pamana", donosi jedan drugačiji prikaz stanja u vrijeme fašističke španjolske vlade: umjesto čitateljima poznate gradske sredine, kao mjesto radnje odabrali ste katalonsko zaleđe, polja i ceste nepoznatih brdskih sela pokrajine Lleida. Zbog čega ste se odlučili pisati o ovoj temi u maloj sredini?

Zato što je rat bio na svim stranama! U malenom selu, rane građanskog rata teško je zacijeliti i vi to jako dobro znate, nažalost. Nametnuo mi se pejzaž, onaj Pirineja, područja Pallars, i morao sam zamisliti sukobe u toj zoni. Ali znajte da sam htio napraviti roman o učiteljima; o učiteljima u ruralnom području, no zakompliciralo se do onog dijela kada je rat ušao u roman ne pitajući me za dozvolu.

Na preko šest stotina stranica romana "Glasovi Pamana" miješaju se glasovi mračne prošlosti s glasovima novog tisućljeća koji pritom otkrivaju mučne detalje davnih vremena, ali i proživljavaju vlastitu muku, samoću i izdaju. Te ste dvije vremenski dislocirane cjeline zbližili i povezali zanimljivom narativnom tehnikom kojom ukidate vremenske granice. Tako za prijelaz iz 'onda' u 'sada' nije potrebno novo poglavlje, pa ni novi paragraf, već u prošlost/sadašnjost prelazite u istom retku, čak i u istoj rečenici. Želite li time ukazati na neraskidivost i uzročno-posljedičnu kontinuiranost svega što se zbiva, na teret prošlosti koji ne gubi na težini ni kad prođu desetljeća?

Vaša je procjena veoma precizna. Osim toga dodao bih, osim koncepta "tereta prošlosti", koncept moralne odgovornosti za djela. Na primjer, španjolski građanski rat: tri godine sukoba, milijun mrtvih i, na koncu, diktatura: s pobjednicima i pobijeđenima. Kada smo nakon Francove smrti iskoračili u demokraciju, kako je vojska još uvijek bila frankistička, strogo je nadgledala taj proces. Poraženi su već platili za počinjena zlodjela, a naročito zbog činjenice da su poraženi: egzil, zatvor, strijeljanja... društvena, intelektualna i politička marginaliziranost. S druge strane, nije bilo nikakvih kazni za fašističke pobunjenike protiv republike jer oni su bili pobjednici i "gazde" tijekom diktature.

Franco je kao nasljednika postavio kralja kojega imamo još uvijek, a rijetke i strašljive reforme koje su učinjene bile su rijetke i strašljive zbog straha od režima koji je tad još uvijek imao (i sad ima) moć. Simptomatično je da, kad se krajem XX. stoljeća počelo govoriti o pronalaženju i iskopavanju masovnih grobnica raspršenih po čitavoj zemlji, a posljedica su Francovog režima, još uvijek ima starijih ljudi koji se boje govoriti! Šezdeset godina nakon što se rat završio! Naravno da se onda i PP (Pučka stranka, op. prev.) osjetio nelagodno u vezi otkrivanja grobnica jer, prihvatili to oni ili ne, nasljednici su frankizma.

Imajući sve ovo na umu, u "Glasovima Panama" htio sam da likovi u glavi nose moju opsesiju: ti si odgovoran za svoja djela; ako si nekoga ubio, odgovoran si i danas, za pet ili za pedeset godina jednako: zlo ne prestaje biti važno, što god da zakoni kažu. Također sam htio da Tina i Oriol na kraju budu skupa (što je zbog kronoloških razloga nemoguće) i htio sam da se čitatelj osjeti prisutnim u svim razdobljima, jer zlo koje su učinili jednom liku ne prestaje kako godine prolaze. Kao ni odgovornost onoga tko je to počinio. Iako su pobjednici desetljećima prošli nekažnjeno zbog uništavanja dokaza i izmišljanja istih kako bi kaznili pobjeđene.

Dakle, razlog upotrebe i, ako se smijem tako izraziti, izmišljanja ovakvog načina tumačenja stvari nastao je kao moralni imperativ. Također sam iznašao jednostavnu književnu tehniku,  kao i prikladan pripovjedački ton jer sam objašnjavao neke konkretne stvari!

Nose li lokacije karizmu onoga što se na njima zbilo u prošlosti i prenose li svoje "stanje" na one koji na njima žive danas?

Nisam siguran, ali mislim da se, ako sam dobro razumio, radi o istome: vjerujem da je tako, prostori koje izabereš kao pripovjedač nose karizmu vlastite priče i oni koji tamo danas žive nisu neznalice, naprotiv, vježbanjem povijesnog sjećanja, svjesni su stvari kroz koje su njihovi djedovi i bake prolazili i to prihvaćaju. U dijelu Pirineja gdje se odvija radnja romana organizirali su književne rute koje slijede korake likova iz "Glasova Panama". U nekim mjestima, postoje čak knjige salivene u bronci s jednom otvorenom stranicom (iz ovog ili nekih drugih romana) koja govori o tom mjestu.

Jedna je od najzanimljivijih stvari u romanu "Glasovi Pamana" pažljivo dozirana i postupno raspletena priča o kupovini svetosti koju je za svojeg ljubavnika isposlovala besramno bogata udovica, žena koja je pomoću novca pokazala da ona, a ne Bog, odlučuje tko će živjeti i tko će biti svet i s takvim stavom, s dovoljno novca, došla i do pape. Otkud Vam ideja da pišete o sprezi novca i moći ujedinjenih s procesom beatifikacije u Crkvi?

Ne bih znao. Kada počinjem pisati nemam isplaniranu nijednu priču. Tek kada se počnem upoznavati s likovima, počinju mi padati na pamet razne priče o kojima ranije nisam razmišljao. Ili se dogodi da mi isti likovi nude priče koje nisam za njih predvidio. U odgovor na postavljeno pitanje sve što mogu reći jest: ispalo je tako jer mi se jedan dan činilo da bi to mogla biti dobra tema. Nakon dugo godina posla, uspio sam dospjeti do pripovjedačke linije  koja je, naravno, stvorena od ostalih priča.

Romanom ste obradili temu prošlosti, politike, vjere, obitelji i sve ih isprepleli: žena koja se upusti u kopanje po prošlosti otkrit će političke tajne malog mjesta, lažirane, prikrivene i iskrivljene priče, a njena će se tročlana obitelj (građani svijeta, neupleteni u politiku i distancirani od vjere) raspasti - suprug je preljubnik, a sin se odluči zarediti i zatvoriti u samostan Montserrat (na Montserratu). Preslikavate li time stanje u modernom društvu, tektonske pomake naizgled debele kore društvenih vrijednosti?

Zasigurno je riječ o tome. No, u svakom slučaju, kada pišem ne teoretiziram nego vjerujem. Nemam nikakvu namjeru da nešto rasvijetlim: želim izložiti jednu priču s vjerodostojnim likovima koja me drži dok je pišem i koja će doprijeti do čitatelja i malo ga protresti. O tome razmišljam najviše u ovakvim situacijama kada mi netko servira pitanje kao što vi to upravo činite, pitam se zašto sam neke stvari napravio onakvima kakve jesu. Osjećam da, ako o tome razmišljam i to racionaliziram ranije, sve gubi svoju čar i pretvara se u neku vrstu laboratorija ideja i namjera. Književnost je zahvalna: riječi jedna pored druge s dovoljnim kapacitetom da predoče jedan svijet i obogate čitatelja. Tako jednostavno i tako teško.

 
Independencia


Svjetska kriza došla je kao katalizator društvenih promjena i u Španjolskoj: svjedoci smo zahtjeva za samostalnošću Katalonije. Kao čovjek iznutra, recite nam, zbog čega Katalonci žele samostalnost?

Pravo na samoopredjeljenje je univerzalno ljudsko pravo. Katalonija je izgubila svoju samostalnost u XVIII. stoljeću i nasilno je integrirana u jednu Španjolsku koja je nikada nije podržavala. Postoje razlozi za kolektivno dostojanstvo, za poštivanje katalonskih zakona i vlastitog jezika koji je, čak i danas kada smo u demokraciji, u velikim poteškoćama zahvaljujući zakonskim nadmudrivanjima koje potječu od institucija poput španjolskog ustavnog suda koji je, očito, politički sud. Budući da ćemo na području Španjolske uvijek biti manjina, ne preostaje nam ništa drugo. Bolje je odvojiti se kako bismo mogli razumnije suživjeti sa Španjolskom. I imajte na umu da kažem Španjolska, a ne Španjolci. To je političko pitanje, a ne osobno. 

Također, dolazi do trenutka kada te sputava i umara  stav medija i glavnih stranaka koji uvijek bacaju krivnju na Kataloniju, iako je katalonski ekonomski doprinos Španjolskoj vrtoglavo velik, što se nastoji sakriti u Španjolskoj. Govorim o fiskalnim davanjima: postoje zajednice koje daju novce i zajednice koje primaju novce. Novci koji se proizvode u Kataloniji, zajednici koja daje, odlaze u potpunosti u Španjolsku, nakon toga španjolska vlada vraća jako maleni dio. Svake godine fiskalni deficit za Kataloniju  je nekih 15 tisuća milijuna eura koji se ne vraćaju. Svake godine, i tako već trideset godina!

Ne postoji kompenzacija, zato što su državna ulaganja u Kataloniju mizerna, posebice ako pogledamo mrežu brzih vlakova koju su napravili po cijeloj Španjolskoj (osim mediteranskog koridora: Alacant, Valencija, Tarragona...). A država duguje već ugovoreni novac... Katalonija se osiromašuje i ima najvišu stopu nezaposlenosti, a Španjolska tvrdi da Katalonija nije solidarna... Čini se kao laž, ali je zapravo tužna stvarnost. Ono što se uspjelo jest osiromašiti zemlju.

Kakve su šanse da samostalnost Katalonije postane stvarnost? Što biste Vi željeli?

Danas objašnjavamo Španjolskoj i svijetu da želimo biti slobodni, želimo  univerzalno pravo da odlučujemo o našoj budućnosti i zbog toga koristimo glasovanje kao jedino oružje. Argument je besprijekoran; to je ono što Španjolsku dovodi u nezgodan položaj. Europa je zadnjih trideset godina prisustvovala rađanju mnogih novih država, među kojima je i Hrvatska. Sada će joj se vjerojatno pridružiti i Katalonija i Škotska. U Škotskoj će Britanci poštivati demokratsku volju Škota. U Španjolskoj se razvila brutalna bitka utemeljena na lažima svake vrste i na međunarodnoj razini se nastoji izolirati Kataloniju od svih institucija i izbjeći da dosegne svoju neovisnost. Ali, uspjet ćemo budući da je želja za neovisnošću većinska želja sviju.


Između redaka i okolo


Jesu li su proračunska izdvajanja za kulturu, točnije književnost, dostatna za živu književnu scenu u Kataloniji?

Ne. Ali ne želim jadikovati. Sve je na kapaljku u ovom kriznom razdoblju. Problem je mentaliteta, naravno: na koje mjesto na ljestvici vrijednosti postavljamo kulturu, odnosno književnost?

Kako je organizirana katalonska književna scena? Postoje li književna udruženja? Brinu li o inozemnoj promociji svojih članova ili pisci imaju agente, a udruženja neke druge zadatke?

Postoji udruga pisaca na katalonskom jeziku (AELC) koja obuhvaća sve zemlje katalonskog govornog područja: Baleare, Valenciju, Andorru, Kataloniju i francusku Kataloniju. Također postoji udruga pisaca na španjolskom području.

Internacionalna promocija katalonske književnosti vrši se preko Instituta Ramon Llull koji daje potpore stranim izdavačkim kućama koje žele objaviti katalonsku književnost. Ako pisac ima agenta, onda je on taj koji radi na promociju svog autora.

Da li je u Kataloniji "pisac" službeno zvanje? Kako ga se stječe? Koja su prava pisaca (državne potpore (iznos?), naknade za posudbu knjiga u knjižnicama (iznos?), ...)? Može li se u Španjolskoj živjeti od pisanja?

Ne razumijem što je to "službeno zvanje". Ako što pomaže, meni na osobnoj iskaznici kao zanimanje stoji: pisac.

Uvijek sam mislio da je netko pisac ako piše. Nije potrebno da te netko krsti i da ti daje dozvole. Pisac ste čak i ako ne objavljujete. Druga stvar je profesionalni stav: smatram da je profesionalni pisac onaj koji pisanje stavlja ispred svih ostalih aktivnosti koje obavlja, čak i ako s pisanjem ne zarađuje za život.

Potpore: Od Institucije za Katalonsku Književnost (institucija za potporu katalonskom piscu u zemljama katalonskog govornog područja) potječe sudjelovanje pisaca na književnim tribinama u bibliotekama i školama. Poznato mi je također da postoje i potpore u obliku stipendije (borsa d'estudi). Sve ovo podržava katalonska vlada, ne znam postoji li nešto slično od strane španjolske vlade. Pa da, tu je Institut Cervantes koji promovira španjolski jezik i književnost u desecima zemalja; ponekad prave događaje na koje pozivaju katalonske pisce.

Što se tiče naknada, ne postoje za posuđene knjige u knjižnici i smatram da bi to bila jako pravedna mjera koja postoji u mnogim europskim zemljama.

U Španjolskoj je jako malo pisaca koji žive od pisanja. Mnogi žive od činjenice da su pisci, sudjeluju na konferencijama ili surađuju s medijima; drugi su sveučilišni profesori ili nastavnici na drugim razinama. Živjeti samo od autorskih prava je jako teško. Malo ih je koji to uspijevaju.

U Kataloniji je situacija još teža jer je broj prodanih primjeraka obično manji od djela pisanih na španjolskom jeziku. Ali, tako je kako je: na primjer, ja koji pišem samo na katalonskom, živim u nazad nekoliko godina od autorskih prava i mogu se u potpunosti posvetiti pisanju (i odgovaranju na komplicirana pitanja hrvatskih prijatelja). U tom se smislu smatram privilegiranim.

Kakav je odnos izdavača i autora, poštuju li se ugovori koje sklapaju izdavači i autori? Kasne li isplate honorara i postotak od prodaje knjiga?

Pretpostavljam da ima svega. Ono što znam iz osobnog iskustva, ali i iz iskustva kolega s kojima sam razgovarao, katalonski izdavači poštuju ugovore i prava plaćaju onako kako je dogovoreno. I koliko znam, iz vlastitog iskustva s romanima koji su mi prevedeni na španjolski, i španjolski izdavači imaju jednaku profesionalnu ozbiljnost. Možemo biti u krizi, ali smo ozbiljni.

Ne isključujem to da postoje izdavačke kuće s problemima i koje ugovore ne ispunjavaju, ali to nije opći trend.

Kakvo je stanje u izdavaštvu u Kataloniji? Osjeća li se utjecaj krize? Znate li koliko se knjiga objavljuje godišnje te odgovara li cijena knjiga kupovnoj moći građana? Koja je primjerice u Kataloniji cijena Vašeg romana "Glasovi Pamana" koji u Hrvatskoj košta 188,90 kuna - tvrdi uvez (oko 25 EUR)?

Izdavači tvrde da je situacija jako teška. Nisam upoznat s trgovačkom bilancom ni s time kako kriza utječe na prodaju. Postoji nekoliko velikih izdavačkih kuća, nekoliko srednjih izdavača i prilično velik broj malenih. Svaka pokušava pronaći najpogodnije mjesto u izdavaštvu. Prije nekoliko godina postojali su pokreti združivanja izdavačkih kuća. Cijena knjiga je skupa? Ne znam baš. Za mene je skuplja ulaznica za kino, teatar ili koncert (koja je jednokratna) nego knjiga koja te prati cijeli život. Kao što vidite, to je relativno. Ali čini mi se da su u Kataloniji knjige skuplje nego li, primjerice, u Njemačkoj. Cijena knjiga na katalonskom ili na španjolskom jednaka je.

Kako biste mogli usporediti: "Glasovi Pamana" - tvrdi uvez, prodaje se u tri različita formata i cijena varira od 27 do 30 eura. U džepnim izdanjima postoje dva formata "Glasova Pamana" od 12,5 i 12 EUR. Postojanje različitih formata je uobičajeno samo ako knjiga ima veliki uspjeh. I ponekad se rade neobične stvari: na primjer, moj posljednji roman, "Ispovijedam" izašao je u prosincu uoči Božića kao poklon-knjiga u kutiji zajedno s cd-om na kojem je glazba povezana s romanom. Ne znam cijenu, ali sigurno je skuplja od ‘obične' knjige.

Nestaje li kultura/književnost sa stranica novina, TV ekrana, radio stanica u Kataloniji? Pronalazi li svoje mjesto, ili je istiskuje komercijalni i lako probavljivi showbiz sadržaj?

To je problem cijelog zapadnog društva. Globalni trend koji utječe na sve nas. Svugdje se nastoji sniziti razina pa se tako i umjetnost kreće u komercijalnom smjeru. U katalonskim novinama i dalje postoje tjedni prilozi o književnosti i kulturi. U većini španjolskih novina koje poznajem također. Na katalonskoj televiziji postoji samo jedan program izrazito književnog karaktera, iako postoje emisije, naročito na Canalu 33, kulturnih sadržaja (glazba, umjetnost, povijest, znanost...).

Kakav je vaš stav prema e-knjizi? Da li su vaše knjige dostupne i u elektroničkom obliku?

Sve moje knjige mogu se pronaći u elektronskom formatu. Iako je prodaja manja nego li prodaja u papirnatom formatu, to je samo pitanje vremena, budući da su knjige u elektronskom obliku puno povoljnije čitateljstvu. Ja ih ne koristim, ali shvaćam da je to budućnost.

Jeste li se imali prilike susresti se s hrvatskom književnosti? Hrvatska, kao i Katalonija, može se pohvaliti malenom, ali značajnom književnom scenom, a zadnjih nekoliko godina, nastojimo pojačati veze jedne književnosti s drugom. Tako su do danas prevedena dva djela Alberta Sáncheza Piñola ("Pandora u Kongu", "Hladna koža") zatim vaši "Glasovi Panama", "Tužne životinje" Jordija Puntija, a Tonko Maroević, ugledni hrvatski akademik, 1987. objavio je prvu antologiju katalonskog pjesništva. Također valja istaknuti da je na katalonski 2011. godine prevedena zbirka pjesama "Psovka" Janka Polića-Kamova (preveo Pau Sanchis i Ferrer), jednog od najznačajnijih hrvatskih modernih pjesnika, koji je, igrom slučajnosti, svoj život i završio u Barceloni, 1910.

Ne, ne. Ne poznajem je uopće i sramim se to reći. Osim Ive Andrića, koji je Bosanac, Danila Kiša i Milorada Pavića koji su Srbi kao i Aleksandar Tisma. Pretpostavljam da su to autori koje poznajete i koje možete čitati bez poteškoća. Također, pročitao sam sva djela Slovenca Drage Jančara koja su prevedena na katalonski ili kastiljski... Kao što možete vidjeti, čitateljska pozadina koju vam mogu ponuditi je jako siromašna, ali to nije zbog nedostatka znatiželje ili interesa nego zbog činjenica da ne postoje prijevodi. Moje poznavanje slavenskih jezika je ništavno i to me ograničava. Moguće je da sam vas razočarao popisom imena budući da nisam ponudio nijedno hrvatsko ime!

To me podsjetilo na razmišljanje s početka razgovora o važnosti prijevoda: "Jezik Europe je prevođenje", rekao sam gore. Naročito manje moćni jezici (a pogotovo oni koji nemaju vlastitu državu) moraju na prevođenje gledati  kao na jedini put ako žele promovirati svoju književnost. Zbog toga me jako veseli da ste počeli prevoditi suvremene katalonske autore. Neka sve ne ostane na tome! Pored svega, nadam se da će se katalonski izdavači zainteresirati za vašu književnost kako bismo svi izvukli nešto korisno.

Planirate li možda posjetiti Hrvatsku, ne samo turistički već i u smislu prezentiranja svoga književnog rada?

Bilo bi mi iznimno drago. Zagreb sam vidio samo na nekoliko sati koje sam proveo u predivnom, hladnom, kišovitom, europskom i mirnom centru grada; te istarski poluotok kamo sam išao na godišnji susret pisaca. Također sam imao priliku vidjeti neka sela u unutrašnjosti. Slušao sam hrvatske, srpske, makedonske, slovenske i njemačke pisce... I putovao sam kilometre po snježnom pejzažu do Rijeke. Moje sjećanje na Hrvatsku je obavijeno magijom.

Dopustite mi da izrazim zahvalnost zbog vašeg interesa za katalonsku književnost. Mnogo, najviše vam hvala!

Jaume Cabré

Ispovijedam

  • Fraktura 11/2016.
  • 768 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532667967
  • Cijena 249.00 kn

Nesuđeni svećenik Fèlix Ardèvol koristi se svojim vezama u Vatikanu kako bi se dokopao vrijednog nacističkog plijena, Storionijeve violine Vial iz 1764. Mnogo godina poslije njegov sin Adrià prisjeća se sumornog stana prepunog antikviteta u kojem se kao dječak skrivao iza fotelje pokušavajući dokučiti očeve tajne.

Jaume Cabré

Glasovi Pamana

  • Prijevod: Boris Dumančić
  • Fraktura 09/2012.
  • 640 str.,
  • ISBN 9789532664027
  • Cijena 188.90 kn
Kad mladi učitelj Oriol Fontelles dobije službu u Toreni, idiličnom selu u katalonskim planinama gdje se čuje žubor rijeke Pamano, čini mu se da je pronašao idealan dom za svoju buduću obitelj. No, Torenom vedri i oblači njezin okrutni načelnik, falangist Valentí Targa, koji nije samo vjerni sluga Francu, već je i produžena ruka najmoćnije žene u selu i pokrajini, Elisende Vilabru.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Esej • 05.01.2014.

Živi čitaju mrtve

– Pretraži sve članke –