Jonathan Franzen : Neumjerena zona - Osobna povijest

Jonathana Franzena je u mladosti pratio peh s djevojkama. Očito, cure nije privlačio. No to nije bilo sve. U problemima sa seksom kao da je postojala i neka gruba kozmička šala. Nakon srednje škole Franzen je bio uvjeren da će tog ljeta doživjeti seks. Djevojka s kojom se znao pohvatati na sofi u dnevnom boravku njezine bake trebala je preko ljeta čuvati susjedovu kuću. To je značilo da će biti sama, svake noći, puna dva mjeseca.  

Ali večer uoči preuzimanja kuće djevojka je pala s oluka, s visine od deset metara. Nagnječila je dva kralješka, no živci su ostali netaknuti. Sljedećih šest tjedana provela je u bolnici. Franzen ju je posjećivao svake večeri, najčešće sam. "Cijelo ljeto je bilo mračno" piše zlokobno Franzen u "Neumjerenoj zoni" : "Nisam mrzio sebe, ali sam mrzio adolescenciju, zamrzio sam samu tu riječ."  

Na koledžu se zainteresirao se za neku "vitku ljepoticu", ali se pokazalo da ima dečka i da je navučena na heroin. Otišao je u München studirati njemačku književnost. Na zabavi za nove studente upoznao je zgodnu curu iz Bavarske koja ga je pozvala na piće. Odgovorio je da je umoran - i više je nikada nije vidio.  

U idućih deset mjeseci više nije upoznao ni jednu djevojku. U Veneciji je bio bolje sreće. Četiri dana proveo je sam s djevojkom. Ali bila je tako neiskusna da se bojala svakog poljupca... "Sam u svojoj sobi, mogao sam slušati kako se susjedi ševe... ali moja loša sreća bila je nevjerojatna", zaključuje Franzen. No kao i svaki odlikaš, i on će dočekati svoje vrijeme.  

Ova tinejdžerska seksualna Golgota Franzena možda najbolje definira kao geeka, štrebera koji se školskim dvorištom kreće u grupi "socijalne smrti" i kojemu je seks, zbog nekog razloga, nedohvatljiv. Imao je "bogat rječnik, piskutav glas, naočale, potrebu da glasno priča viceve koji nisu bili smiješni, kemijski laboratorij u svom podrumu, a nastavnici su mu bili otvoreno skloni"...  No, poznata je stvar da geekovi nasljeđuju svijet. Geekovi vladaju svijetom informatike (Bill Gates), filma (Quentin Tarantino), glazbe (Thom Yorke)... Jonathan Franzen je "zavladao" svijetom književnosti. S "Korekcijama", svojim zakasnjelim romanom (objavljenim u 41. godini), Franzen je postao mladi kralj američke književnosti.    

Roman s naslovom koji nije obećavao ništa dobra Franzen je pisao dugo. O kakvoj se borbi radilo možemo naslutiti kroz njegovu priču o autoru "Peanutsa" Charlesu Schulzu. "Schulz nije bio umjetnik jer je patio. Patio je jer je bio umjetnik. Pretpostavljati umjetnost udobnostima normalnog života... to je ona vrst izbora na koju se može odlučiti samo kula snage i normalnosti."  

Naposljeku, s uspjehom "Korekcija" Franzen je riješio i većinu svojih adolescentskih problema. No još i danas, kada otključava vrata svog stana, osjeća se kao da ulazi u nečiji tuđi život. Tip koji tu živi uspješni je sredovječni stanovnik Manhattana. O životu koji on vodi Franzen je maštao sve do kraja tridesetih.  

Zato mu je još i sada čudno otkuda mu ključevi od stana tog tipa.  "Neumjerena zona" korekcija je "Korekcije", kako je napisao recenzent Village Voicea. No čini se da će on uvijek pisati neke nove "Korekcije". Nakon osobne povijesti jednog geeka mogla bi slijediti osobna povijest jednog fobičara. Tu se tek kriju neispričane drame.  

Za sada, Franzen je tek taksativno, i onako uzgred, nabrojao neke od svojih fobija u mladosti - strah od paukova, nesanice, udica, školskih plesnjaka, bejzbola, visine, pčela, pisoara, puberteta, nastavnika glazbe, bumeranga (!), pasa, školskog restorana, cenzure (!?), starijih tinejdžera, meduza, svlačionica, popularnih cura, skokova u vodu - i najviše, roditelja.        

***

Jonathan Franzen (1959.) odrastao je u Webster Grovesu, država Missouri - u geografskom središtu SAD usred zlatnog doba američke srednje klase. „Za liberale, sredina stoljeća bila je razdoblje neistraženog materijalizma kod kuće, nesputanog imperijalizma u inozemstvu, uskrate prava ženama i manjinama, silovanja okoliša i zloćudne hegemonije vojno-industrijskog kompleksa. Za konzervativce, bilo je to razdoblje urušavanja tradicionalne kulture, prenapuhane federalne vlasti, prevelikih poreza i socijalnih davanja te nerealne mirovinske politike. Međutim u sredini sredine... postojale su samo obitelj, dom, susjedstvo, crkva, škola i posao. Bio sam začahuren u čahurama koje su bile začahurene."  

Godine 1966. televizijska ekipa CBS-a u Webster Grovesu je snimila dokumentarac. Narator je opisivao kako srednjom školom upravlja manja elita šminkera zbog kojih je život učenika koji nisu „kapetani momčadi", „navijačice" ili „kraljice plesnjaka", siv i marginaliziran. U intervjuima šminkeri su se predstavljali kao učenici opsjednuti ocjenama, automobilima i novcem. Taj film o Webster Grovesu kao izoliranom, konformističkom gradu našao se i na obaveznom popisu literature za sociologiju... Iako ne osporava tu sliku Webster Grovesa, Franzen još i danas CBS-u zamjera uvredljivi „ton" filma.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )