José Argüelles : Arkturova sonda
"Dugo smo vremena čekali priliku da s vama podijelimo ovu informaciju, informaciju o drugim svjetovima i onome što vi zovete putovanjem između svjetova. No dok niste uspjeli iskusiti neuspjehe i nedostatke svojih kratkovidnih metoda i đavolski nemilosrdnog načina na koji vas one odvlače sve dalje i dalje od vaših istinskih ciljeva i svrhe, doista nismo mogli ništa učiniti. No sada uviđate. Grozno je izgubiti planet"
Ove znakovite riječi ujedno su i prve koje čitatelju upućuju Arkturijanci, glavni junaci nesvakidašnje priče čiji počeci vode u legendarno doba kad je snaga bezgranične ljubavi i zajedništva uz pomoć prvotne umjetnosti po prvi puta porazila vladavinu neznanja i straha, potpuno nenasilno, strpljivo i nježno, uz beskompromisno poštivanje slobodne volje svih uključenih. To se načelo pokazalo kao jedini ispravan put i postalo pravilo kojeg su se arkturski putnici kroz vrijeme i prostor nastavili pridržavati eonima, jezdeći nepreglednim prostranstvima galaksije u čijoj su evoluciji imali zahtjevnu ulogu o kojoj je ovisilo mnogo toga, uključujući sudbinu Sunčevog sustava i planeta Zemlje.
Uvučena u galaktičku sagu neslućenih razmjera, Arkturova istraživačka Sonda proputovala je razne zvjezdane sustave i njihove planete, posjetila nekolicinu dimenzija i paralelnih svemira i na koncu stigla do zabačene Velatrope 24, ljudima znane kao Sunčev sustav, gdje su se već počela odvijati zbivanja ključna za cijelu galaksiju. Arkturijanci nisu bili sami, njihovu su misiju potpomagali i drugi članovi Galaktičke Federacije, prosvijetljena međudimenzijska bića te tajanstveni Maya navigatori, sve u službi zajedničkog cilja osujećivanja paklenog plana koji je prijetio narušavanjem mira i ravnoteže u galaksiji, kao i propašću mnogih svjetova.
Nakon katastrofa na Alfi Kentauri i Maldeku te tragičnog prestanka života na Marsu, nastalog zbog previđanja zakona karme i zaboravljanja na postojanje „onih drugih", u žarištu se našla mala ali za galaksiju vrlo važna Velatropa 24.3, Zemlja. Ondje je već djelovala razorna zraka umjetnog vremena što su je odaslale mračne luciferijanske snage zaslijepljene egoičkim ludilom i željom za moći - čimbenicima koji su u kombinaciji sa strahom od smrti prerasli u epidemiju što se zlokobno nadvila nad galaktički svod, sijući kobno sjeme. Čak ni Arkturijanci i njihovi saveznici nisu ostali potpuno imuni na pošast, sam Lucifer, „donositelj svjetla", ali i začetnik svih nevolja, izgubio je kontrolu nad svojim zlosretnim planom, a vremena da se stvari poprave bivalo je sve manje.
Na sudbonosnom potezu koji će odrediti daljnji razvoj "galaktičke partije šaha" našao se ljudski rod, odnosno izgubljena plemena vremena koja su se u njemu inkarnirala. Uspije li misija Arkturove sonde i peti akord zvjezdanog gospodara Kinich Ahaua, Sunca, zazvoni njegovim sustavom, doći će do uspostave univerzalnog mira i blagotvornog evolucijskog skoka za Zemlju i cijelu galaksiju, jer sve je međusobno povezano. U suprotnom slučaju... iako ništa nikada nije izgubljeno, nitko nije želio niti razmišljati o razmjerima kobnih posljedica. Budući da je mnogo toga ležalo na djelovanju zemaljskih plemena vremena, njihovu buđenju kozmičkog sjećanja i osvještavanju vlastite svrhe i poslanja, Arkturijanci su zaključili da je kucnuo čas da svoju priču podijele s ljudima i otkriju im istinu o njima samima, učinivši to nizom izvješća o ranije spomenutim događajima, otkrivanjem vlastitih spoznaja o prirodi galaksije, višedimenzijskoj stvarnosti i odnosu uma i materije, te bacanjem sasvim novog svjetla na neke od najpoznatijih zemaljskih legendi.
Ovako se u sažetom obliku može prepričati sadržaj glavnine „Arkturove sonde" Joséa Argüellesa (1939-2011), doktora povijesti umjetnosti i estetike, glazbenog i likovnog umjetnika te plodnog pisca, pokretača Harmonijske Konvergencije, globalne meditacije za mir, neumornog duhovnog istraživača i mirovnog aktivista, promicatelja zamisli o jedinstvu čovječanstva i planeta, osnivača Planetarne mreže umjetnosti, vrsnog poznavatelja mayanskog kalendara, duhovnih, filozofskih i ezoterijskih učenja Istoka i Zapada, kao i suvremenih znanstvenih otkrića koji je pri UN-u pokrenuo inicijativu za povratak na tzv. prirodno vrijeme 13 luna (mjeseci), 28 dana.
Njegovo ime također se spominje u kontekstu „mayanskog proročanstva" i 2012., budući da je upravo on dešifrirao složene kodove svetog kalendara Maya objelodanivši drevne spoznaje o prirodi dimenzije vremena i njenog utjecaja na sudbinu čovjeka i planeta. Iako površni tumači mayanskog kalendara dr. Argüellesa često prozivaju kao „krivca" za zlokobno predviđanje propasti svijeta 2012., njegova djela govore sasvim suprotno.
Proricanje katastrofa nije cilj niti jednog od njih, pa tako ni „Arkturove sonde" koja se bavi upravo tim kritičnim trenutkom i nadolazećom A.D. 2013., te kroz dinamičnu priču čitatelju približava znanje i duhovne uvide koji ga nerijetko nagone da zastane i razmisli, ponekad zbog upečatljivog i nedvojbeno alegorijskog prikaza „orwellovskih" svjetova koji u mnogo čemu podsjećaju na ovaj naš, ponekad zbog prikaza našeg svijeta iz drugačije perspektive, ponekad zbog začudnih ali ne i nemogućih scenarija, a ponekad zbog riječi nadahnuća koje potiču na buđenje onog najboljeg u sebi i preispitivanje mnogih stavova o stvarnosti u kojoj živimo, te načinu na koji ona i većina nas funkcionira.
Iako bi se za njenu žanrovsku klasifikaciju mogao upotrijebiti termin „znanstveno-fantastična književnost", to bi u jednakoj mjeri bilo točno i ne baš najsretnije, djelomično rješenje, baš kao i svrstavanje u literaturu s područja duhovnosti, budući da je „Arkturova sonda" i jedno, i drugo, ali i još nešto, ona izmiče uvriježenim odrednicama. Čitanje djela koje je na jednoj razini napeta suvremena „bajka" koja potiče na razmišljanje, a na drugoj svojevrsni praktični priručnik za svjesnije življenje, izazovna je i baš iz tog razloga privlačna rabota.
Dobar bi dio čitatelja, pogotovo onih koji očekuju klasičan ZF roman, nakon prvih poglavlja mogao ostati zatečen i smeten, jer Argüelles namjerno ne nudi glavnog junaka s kojim se poistovjećuje. On odmah kreće s prikazima svijeta koji naizgled nema nikakve veze s našim, ne posežući pritom za isprobanim ZF trikom u kojem se takav, potpuno različit svijet prikazuje na dovoljno antropomorfiziran način da bi čitatelj u njemu mogao prepoznati djelić sebe i vlastite stvarnosti. To se prepoznavanje, naročito na samom početku, može dogoditi samo na jednoj dubljoj razini, a upravo to čitanje „Arkturove sonde" čini izazovnom pustolovinom.
Kasnije se Argüelles naizgled „smekšava", u drugom se dijelu čak i počinju pojavljivati protagonisti s kojima se lakše osobno suživjeti, prividno zbog toga što su „individualniji" od onih iz ranijih poglavlja, a zapravo zato jer je dotad čitatelj već uvučen u priču i naučio je važnu lekciju - nije stvar u tome da se suživiš s individuom, već sa cijelom zajednicom, užitak ne leži u egu nego u zajedništvu. Kako se prema kraju knjige zbivanja odvijaju sve bliže Zemlji i naposlijetku u svijetu koji zovemo svojim, tako stvari dobivaju sve stvarnije obrise.
Gdje prestaje mašta, a počinje stvarnost? Možda se odgovor na to krije u posljednjem poglavlju: „Neki će se pitati je li ovaj tekst istina ili fikcija. Istinu i fikciju razlikuje samo treće-dimenzijski um. Za viši, međudimenzijski um razlika između istine i fikcije ne postoji. Svi paralelni svemiri imaju jednaku stvarnost. Tko god bili vi koji čitate ove riječi, vi ste svjetiljka i sjećanje samima sebi. Vi izabirete u skladu s onim što pamtite i zbog jasnoće vlastitog svjetla vidite što izabrati. Izabrati možete samo vi sami. Iz trena u tren, vaša odluka stvara ono što postajete. Kozmička je ljubav nemilosrdna. Još jednom pogledajte sami sebe".
José Argüelles: "Arkturova sonda"
Prevela Kristina Živković
Zagrebačka naklada, 2011.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )