Kakve to rode donose djecu

Kada je prije šest godina, jedne neobično sunčane veljače, ptica roda pokucala na moj prozor, govorilo se o tome kako će za pet godina Split dobiti novo rodilište. U međuvremenu su nebrojena jata roda-transporta klepetala krilima na relaciji sjever-južni krajevi, ali novo rodilište tek pomalo raste.

Do akcije vezane uz zagrebačku Petrovu trudionicu, zapravo se nikad nije glasno i konkretno govorilo o zabrinjavajućim uvjetima u kojima djecu čekamo i donosimo na svijet (vrijedno je spomenuti akcije poput onih koje su organizirale Rode - ne alegorijske ptice, nego stvarne žene).

Danas su se stvari pomakle tek korak naprijed, pa je moguće roditi bebu bez da u agoniji proklinjete onaj dan kada ste vi došle na svijet, a olakšavajuće je i to što partner smije prisustvovati porodu, pa se u rečenoj agoniji, ako vam dođe (a oće to), možete svojski iskaliti na njemu.  

Dakle prije šest godina ili... zahvatimo još malo dalje. Evo vam priča iz prve ruke, za trudnice, mame i specijalno za one tate, koji su donedavno izgubljeno kršili ruke pred zatvorenim vratima rađaonica. Zavirimo!

Prvo vidimo jednu ženu mladu, u blaženom stanju, ona, naravski, ne puši, na pije alkohol, ne jede ništa od čega bi dijete moglo dobit grčeve, naučila je napamet priručnik klinike Mayo, na Internetu je zanimaju samo one stranice koje iz tjedna u tjedan prate kako zrno riže u njenom trbuhu postaje datulja s prstićima, gleda u ultrazvuk umirući od straha i od sreće i sve u svemu svoje drugo stanje provodi usmjerena isključivo na vlastiti pupak kao jedino središte svemira. Trudnica-štreber? Opsjednuta? Preplašena? Šokirana? Žrtva hormonalne oluje? O, da! Ali to nije sve.

Upisuje se na trudničke vježbe, na kojima  se dvaput tjedno isteže s nekolicinom trudnih gospođa, od kojih svaka, uključujući i instruktoricu, ima po dva prezimena (jedno svoje, drugo od djeteta). Jede enormne količine sirove mrkve, prati sve emisije o životinjskom svijetu, manijakalno se tracka kremama protiv strija, plače i smije se iz čista mira i u kadi razgovara s trbuhom.

Uskoro je taj trbuh toliki da ne može spavati, približiti se stolu (trbuh je stalno pokapan nekim umakom), a i šetnje joj padaju sve teže - jedva čeka da to dite postane samostalno. Ali djetetu je dobro, djetetu je kul u plodnoj vodi, ono se praćaka i neprekidno meškolji, udara.

Kad sam već izgubila nadu da će moja kćer izaći iz mog trbuha, jedne olujne večeri, otelo mi se prvo: ajoj! Pa drugo, treće, osmo - tko je doživio zna da to ne ide tako brzo i panično kao u tv-serijama, ali znate one žene što se u tim serijama deru na sav glas? E pa s pravom s deru, što se mene tiče mogle bi još i više.

Zaustavimo se na tome.

Došla sam u osam, u pet ujutro imala sam u rukama djevojčicu. Istina je, zaborave se suze, injekcija za smirenje, cijela noć mučenja, žeđ, povraćanje - skočila sam u sjedeći položaj (ili ipak dopuzala, ne pamtim točno): Dajte je!

Dajte mi to čudo koje u skoro deset mjeseci nije uspjelo narasti ni do tri kila, ali ima sve, sve ko prava, trepavice ima, lice sitnije od mog dlana, botun za košulju umjesto nosa i uši porculanske figurice. Gle, gle, što mogu, što sam napravila (hm, što smo napravili!), jel se to neko zeza, jel ovo stvarno moje?! I usta ima mala proždrljiva, samo joj je glas jak, pravo hrabro pile.

Umotali su me u neke zelene plahte i nakon nekog vremena odgurali na pomoćnom ležaju u sobu. Nije bilo slobodnih mjesta. Ležala sam tako budna, s onim istim krvavim plahtama među nogama i gledala kako se razvedrilo, lažno proljeće je te godine došlo rano, doma su na teraci procvjetali narcisi. S druge strane stakla spavala je i ona, mirno, među ostalim bebama.

Taj dan je otišla jedna žena iz naše sobe, pa sam ipak dobila svoj krevet. Budila sam se rano, dosta prije prvog dojenja, da se okupam prije negoli ispred tuša nastane kolona u ispranim ružičastim spavaćicama i dok još taj wc sliči na nešto koliko-toliko prihvatljivo. Očekivalo se da najednom postanemo nekakve čvrste cure, valjda po uzoru na mitske gorske prababe koje su same sebi srpom presijecale pupkovinu u polju.

Sjetila sam se smiješne babice moje sestre koja je bila poznata po rečenici kojom je zaključivala kućne posjete: Dijete dobro-majka loše! I to je to, ako imaš sreće.Do mene su u sobi bile dvije vrlo mlade mame. Jedna je rodila malog Roka, svako popodne ju je obilazio neki žutokljunac pod šeširom, al ona mu je rekla: ne. Kupila je „divan svjetloplavi krevetić" i ide s Rokom svojima mami i tati. Druga je rodila malu Mirelu i neprestano pregovarala s mužem preko mobitela oko sječe nekakvih stabala. Kasnije mi je objasnila da u njihovom kraju kad se rodi sin posijeku bor veličine kuće i privežu ga uz nju, a kad se rodi kći, urade to isto s čempresom.

Ujutro, dok su moje mlade cimerice čekale u redu za tuširanje, poredala bih tri  zamotuljka na moj krevet i gleda ih netremice, pokušavala uspostavit neku komunikaciju. U to sam doba žarko obožavale sve male bebe, zavirivala sam ženama u kolica. A bebe-mladunci, za njih je tada mama tek jedna golema sisa kao u onom Allenovom filmu.Nakon tri dana, izašle smo i opet su nas pazili i mazili, bumbak i šešula, toplina, miris kamilice i kreme za guzu. Ne pamtim ikad takav mir, ni oko sebe ni u sebi.

I često se sjetim bolnice, jedne krhke plave sestre koja je imala petoro djece, a zvale smo je Najbolja, malog Roka, Mirele, prevelikih ogrtača i prljavih spavaćica, svega, svake sekunde, svakog lica, riječi, kao da je bilo jučer. I žao mi je samo, što je u tom trenutku slavlja, koje po svojoj prirodi je skromno, ali blistavo čisto, najvažnije na svijetu, moralo biti toliko zanemarenosti, siromaštva.

Dugo nakon toga željela sam otići, recimo, na vrh nebodera i vikati, za sve lijepe i strašne stvari. Ali nisam, s vremenom sam odustala od te ideje/potrebe.

S druge strane moje klackalice sjelo je sve što mi je falilo za ravnotežu u ovoj igri - moja mala frendica, moj razlog.

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )