Kemal Mujičić Artnam : Pet litara benzina
«Pet litara benzina», roman pjesnika i prozaika Kemala Mujičića Artnama, na prvi je pogled vrlo atraktivne i provokativne teme, za koju je doista čudno da je netko već nije ozbiljnije rabio. Andrej Morović, glavni junak romana, na pragu je tridesetih, diplomirao je filozofiju, sudjelovao u ratu, a trenutno doživljava neobične napadaje u kojima «proživljava» posipanje benzinom i samospaljivanje. Kad postane svjestan kako se ti napadaji poklapaju sa samoubojstvima branitelja izvedenim na isti način, sve je nekako spremno da roman (zao)krene u smjeru trilera s fantastičnim elementima ili barem vrlo kritičke tzv. stvarnosne proze koja tematizira mučnu i ozbiljnu temu.
No, nije baš tako. A da neće biti nagovještavaju već prve stranice romana u kojima Andrej, pomažući si filozofskom literaturom, lamentira nad stanjem svijeta koje se trenutno manifestira kao globalizacija, koju vidi jednim od glavnih zla suvremenosti. Jednim od, jer se kao glavno ipak kristalizira stanje medija i njihov utjecaj, zbog čega će Andrej na koncu zaključiti kako je jedina smislena akcija ona u kojoj treba ubiti glavnog urednika najtiražnijih novina, «Dnevnog lista».
Nešto slično, iako je globalizacija tamo zamijenjena tranzicijskim kapitalizmom i konzumerizmom, a ubojstvo glavnog urednika pljačkom trgovačkog centra, nedavno je u romanesknoj formi izveo Ivan Vidić u svojoj «Gangabangi». No, Artnamov je roman posve drukčije zamišljen, on neprestano pleše negdje između prepuštanja stvarnosti i grčevite potrebe da je se u bitnoj mjeri nadogradi dionicama koje se od nje odmiču, pa se kao rezultat dobiva štivo koje nije ni jedno ni drugo. I to mu je najveća greška.
Tema samoubojstava branitelja, koja je početno obećavala kao glavni fabularni rukavac, zapravo funkcionira samo kao provodni lajtmotiv, ali se u drugom dijelu gotovo posve izgubi i nikuda ne vodi. Odnosno, transformira se u ideju o ubojstvu urednika, pa se tako teza o globalizacijskim nedaćama na hrvatski način i medijima koji ih hrane, na kraju iskaže kao glavna. U tu svrhu ubacuje se kraća dionica koja se tiča urednika Lovre Dvojaka, kao metafora jedne od tipičnih priča o hrvatskom «uspjehu», odnosno penjanju po hijerarhijskoj ljestvici, koja prilično «strši» u romanu inače ispripovijedanom iz Andrejeve pozicije. Jer, osim kao antiglobalizacijski roman, zbog brojnih otvaranje paralelnih romanesknih dionica, «Pet litara benzina» funkcionira (ili ne funkcionira) prije svega kao roman lika, mladog intelektualca koji se legitimira čitanjem Chomskoga i kojeg ratno iskustvo «drma» u vidu epizoda koje izmiču čak i klasičnom PTSP-u. U tu svrhu razrađuje ne samo njegovu idejnu potku, već ga i kontekstualizira u obiteljski, prijateljski i poznanički milje, prati ga u odnosima sa ženama i u trenucima zaljubljivanja, čak i odmiče od Zagreba u Karlovac, gdje dobiva posao na tamošnjoj gimnaziji, što mu omogućuje i uspredbu metropola-provincija u snažnom antiglobalističkom kontekstu.
No, sve to čini nekako na pola, pa čitatelj ima dojam kako se zapravo nije mogao posve jednozačno odlučiti o čemu će doista pripovijedati i na kraju krajeva kojim će si žanrom pri tome pomoći.
U romanu «Pet litara benzina» očita je potreba da se polemizira s mnogočime – od spomenute globalizacije i stanja medija, do posve književnih tema ko što su projekt knjiga uz novine, rad Ministarstva kulture ili suvremena književnost kojoj Andrej između ostalog zamjera psovalaštvo (vjerojatno zato vođenje ljubavi opisuje – činili smo «ono» što ona stručno zove «to»), sve do otvorenog polemiziranja s naslovom jednog novijeg domaćeg romana s relativnim uspjehom u čitatelja i kritike. Ne bi to bilo baš ništa loše kad se u tim trenucima pripovjedač ne bi prebacivao u drugi diksurz – pripovijedanje tada zastaje i prepušta mjesto deklarativnom iznošenju određenog stava, citata, čak i nekakve definicije. Mnogi takvi rezovi djeluju prije svega redundantno (treba li baš «definirati» kokain, ubacivati biografske podatke o Tesli, navoditi koje je sve državne tvorbe proživio Zagreb u posljednjih stotinjak godina i sl.?.), a neki čak i smiješno, kao u slučaju kad se kaže da je zagrebački Cvjetni trg «prozvan tako zbog nekoliko trgovina cvijeća».
Roman Kemala Mujičića Artnama tako projurio je kroz braniteljsku temu i od nje odustao, postavio trilerski zaplet oko ubojstva urednika novina a usput izgubio druge odlike tog žanra, antiglobalizacijsko nadahnuće ostavio kao tezu bez dodatne opreme, ponudio mnoštvo faction dionica bez pravog razloga, kao da se nije mogao odlučiti treba li njegov roman biti snažno uronjen u zbilju ili od nje pobjeći. U toj se nedoumici nekako zagubio, pa je krajnji rezultat roman kojim se svašta htjelo, no manje i uspjelo.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )