Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 10.05.2017.

Konstantin Vaginov : Jarčeva pjesma

Konstantiv Vaginov: Jarčeva pjesma

Jarčeva pjesma Vaginov Konstantin

Prvo da razjasnimo prezime. Konstantin Vaginov rođen je u Sankt Peterburgu 1899. kao Konstantin Vagengejm (njemački Wagenheim) u obitelji potpukovnika žandarmerije i imućne kućevlasnice. Pohađao je elitnu peterburšku gimnaziju, čitao povijest, pisao pjesme, bavio se numizmatikom, skupljao sve i sva, od omota bombona do prostih grafita iz gradskih nužnika, od djetinjstva govorio francuski, a 1917. upisao je pravni fakultet. No ubrzo je mobiliziran u Crvenu armiju i poslan na bojišnicu; u građanski rat, u revoluciju.

U rodni grad vraća se nekoliko godina kasnije, ali ne kao pobjednik, slabodobitno, na stvarnom ili metaforičkom konju, već više kao poraženi. Svijet koji je ostavio, svijet u kojem je živio više nije postojao. Grad koji je ostavio, taj „ruski prozor u Evropu“, više nije bio isti. Kad su Vagengejmovi bili Wagenheimovi i Sankt Peterburg je imao njemačko ime. Kad je Peterburg dobio rusko ime Petrograd, i obitelj je rusificirala prezime. Dvadesetih Petrograd je postao Lenjingrad. I postrevolucionarni Vagengejm mijenja ime. Svoju prvu zbirku pjesama, „Putovanje u kaos“ (1921.), objavljuje pod prezimenom – Vaginov. Petrograd s drugom promjenom imena odlazi na revolucionarno izvorište; Vagengejm s promjenom prezima odlazi na univerzalno izvorište. Jer svi smo mi – Vaginovi. I Konstantin, i osnivač Peterburga Petar Veliki, i vođa revolucije Lenjin, i svatko ikada rođen.

No manifestni povratak na ishodište za Konstantina Vaginova prije svega je povratak u predrevolucionarni, predratni grad svog djetinjstva i svoje mladosti. Grad koji je bio maternica specifične kulture. Godina 1917. razdjelnica je svjetova. S jedne strane je svijet kočija, aristokracije, žandarmerije na konjima, visoke kulture. S druge je svijet tvornica, elektrifikacije sela, opismenjavanja seljaka, milicionerki sa šapkama, i umjetničkih avangardi. U „Jarčevoj pjesmi“ (1928.), prvom romanu Konstantina Vaginova, mladi pjesnici i intelektualci u postrevolucionarnom Peterburgu sudjeluju u prevratničkim umjetničkim gibanjima, ali ne prestaju sanjati nestali svijet, onaj u kojem su rođeni, u kojem su proveli djetinjstvo i mladost. Svako sjećanje povratak je u drugu kulturu, a njeno ishodište je – Peterburg.

Vaginovljev „nepoznati pjesnik“ prisjeća se kočija, vratara koji bi pritrčali i s poštovanjem otvorili vrata kada bi se kočija zaustavila, majke koja sjedi s cvijećem i kutijom bombona u krilu, dječaka do nje u bijelom odijelu i bijelim čizmicama od glas-kože; prisjeća se atmosfere „opće usiljenosti i dotjeranosti“… Pobjeda boljševizma uspoređuje se s prvim stoljećima kršćanstva. To uključuje i kulturnu perifernost. „Nova religija uvijek se pojavljuje na periferiji kulturnog svijeta… Kršćanstvo se pojavilo na perferiji grčko-rimskog svijeta… Islam se pojavio kod nomada…“ U gradu svi čitaju Spenglera. Prijatelji i poznanici se susreću na ulicama i ponavljaju: „Zapad propada, truli. Ode kultura – civilizacija odlazi…“ I pritom uzdišu. Pate. Nepoznati pjesnik je i opjevao propast Zapada: „O, kako sam tužan, pada mrki mrak / Na daleki Zapad, svetih čuda kraj.“

„Svetih čuda“ više nema u Lenjingradu; ona su ostala u Peterburgu. Kraj je došao. Ali i dalje se živi. I crno proljeće je proljeće. Uostalom, kažu neki filozofi, „inteligentan čovjek duhovno ne živi ni u jednoj zemlji, nego u mnogima, ne živi u jedom vremenu, nego u mnogima, i može izabrati bilo koju propast…“ „Jarčeva pjesma“ roman je o duhovnom egzilu. Iza likova „Jarčeve pjesme“ kriju se neki prepoznatljivi akteri postrevolucionarne scene (među njima i Bahtin). No prije nego odrazi stvarnih pjesnika i filozofa oni su „kompleksne tvorevine koje nose kulturno pamćenje“, kako u pogovoru kaže prevoditeljica i urednica Irena Lukšić.

Godina 1917. razdjelnica je svjetova. S jedne strane je svijet kočija, aristokracije, žandarmerije na konjima, visoke kulture. S druge je svijet tvornica, elektrifikacije sela, opismenjavanja seljaka, milicionerki sa šapkama, i umjetničkih avangardi.

Roman Konstantina Vaginova prošao je nezapaženo po objavljivanju. Ali njegovi likovi ispunili su svoju misiju; kao poveznice između svjetova raskoljenih 1917., kao nositelji „kulturnog pamćenja“, bila to renesansa, barok, ili sjećanje na bijele čizmice od glas-kože.

Vaginov je umro od tuberkuloze u Lenjingradu, u trideset i petoj godini. Premda je umro mlad, to se može zvati i sretnom smrti. Tridesetih godina počinje puni zamah Staljinova terora. Po svom porijeklu, po svom književnom radu, po svojoj staturi, Vaginov ne bi mogao preživjeti Staljinove progone. Da nije umro u miru 1934., umro bi u muci i strahu do kraja tridesetih, najkasnije četrdesetih. Umro bi u svijetu koji ne bi više sličio na ništa što je do sada poznavao, što je cijenio.

Jer Staljin nije bio od ovog svijeta, ni predrevolucionarnog ni postrevolucionarnog. Nakon razdjelnice svjetova iz 1917. s godinom Velike čistke  1938. stigla je jedna mnogo dublja razdjelnica svjetova. Svijet Staljinova terora nije imao ništa sličnog s ničime do tada viđenim. Čak ni s onim postrevolucionarnim svijetom. Staljin nije bio Vaginov, plod ljudske utrobe. Ali blaga ruka tuberkuloze poštedila je Konstantina Vaginova te demonske antikulture. U „Jarčevoj pjesmi“ Vaginovljevi likovi se pitaju „što će biti s humanizmom“ – ako se Teptjolkin oženi, ako filozof počne raditi kao činovnik, ako Rostikov prestane proučavati barok?

Nakon 1938. i Staljina takvo je pitanje bilo suvišno. I Teptjolkin, i filozof, i Rostikov, ti čuvari plamena humanizma, nestali bi u tami Kolime i Magadana i prije no što bi se stigli zapitati koje je njihovo poslanje.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Konstantin Vaginov

Jarčeva pjesma

  • Prijevod: Irena Lukšić
  • Disput 02/2017.
  • 192 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789532602722
  • Cijena 120.00 kn

Jedino mjesto na koje se može 'presaditi' elitna kultura jest zagrobna sfera, vječnost koju kreira umjetnik. Umjetnost je, kao što tumači Vaginov, borba za drugi svijet, odnosno prebacivanje ljudi iz praznine neposredne stvarnosti u puninu boljeg i dugovječnijeg postojanja. Umjetnost je dakle jarčeva pjesma, što bi u prijevodu značilo – tragedija.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –