Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Božidar Alajbegović • 10.06.2013.

Kristian Novak : Nikada neću imati potrebu pisati o nečemu što mi nije blisko

Kristian Novak, foto: K. Novak, Facebook

Črna mati zemla Novak Kristian

Osim što je kao mladi znanstvenik zaposlen na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci i Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakultetu u Zagrebu, Kristian Novak (rođ. 1979.) autor je dvaju romana. Prvi, 'Obješeni' objavljen 2005. u izdanju Grada Čakovca prošao je nezapaženo, iako je vrlo dobar i otkriva velik autorov potencijal, a taj je potencijal autor potvrdio novim romanom "Črna mati zemla", koji je kratko nakon objavljivanja sakupio nekoliko vrlo pohvalnih kritika. Za naš portal Kristian Novak govori o oba svoja romana, suradnji s Krunom Lokotarom, svom znanstvenom radu, suvremenoj hrvatskoj književnosti, i brojnim drugim temama.

 
Božidar Alajbegović: Trudim se pozorno pratiti domaće izdavaštvo, međutim, moram priznati da mi je promaknuo izdavački program grada Čakovca, u sklopu kojega je 2005. godine objavljen i Vaš prvi roman. Možete li reći o čemu se radi.

Kristian Novak: Riječ je o biblioteci Insula koju financira Grad Čakovec i koja pod uredništvom Miroslava Gakića okuplja međimurske autore. To je hvalevrijedna inicijativa koja omogućava objavljivanje zbirki poezije i kratkih priča, dužih proznih djela, ali i zbirki eseja i stručnih radova. Kako to obično biva, sama činjenica da je neko djelo objavljeno nipošto ne znači i da će prodrijeti na nacionalnu scenu. Uvjet je, naravno, da je djelo dovoljno dobro (a mislim da u toj biblioteci ima vrhunskih tekstova), no čak i ako je taj kriterij zadovoljen, knjiga može proći nezapaženo. Dadeš sebe u tekst, sav si naleketriziran od iščekivanja i onda shvatiš da si knjigu u bunar bacio. Možeš je uvaliti obitelji i prijateljima i tu priča staje.

To nije teško razumjeti - produkcija nije mala, kulturne rubrike u medijima i relevantni blogeri bore se za svaki pedalj i klik, književna kritika također mora imati svoju selekciju, pa lako dođe do toga da je ono što objavljuju velike izdavačke kuće u Hrvatskoj i jedino što je vidljivo i relevantno. Trenutno ne vidim rješenje te situacije. Ipak, činjenica da me sada ljudi pitaju, doduše sa odgodom od 8 godina, gdje je taj roman i kako ga pronaći govori mi da ništa nije bilo uzalud i da dobra stvar kad-tad dobije svoje mjesto pod suncem. Šuška se i o reizdanju, zamislite.

Pa sad, ako ova moja situacija potakne barem neki mali dodatni interes za ono što se događa negdje na periferijama, bit ću jako sretan. Mislim, neka bude rigorozna pozitivna selekcija, ali elitizam u bilo kojem obliku ne valja.
 

Recite nam nešto o svojim spisateljskim počecima, kako je nastao prvi roman 'Obješeni' i jeste li ga pisali za vrijeme vašeg studiranja, budući da tematizira život studenata?

Evo, samo za Moderna vremena Info jedan ekskluzivan biografski podatak. U prvom razredu osnovne napisao sam sastavak na temu „Moja mama", koji je valjda imao glavu i rep, pa su ga učitelji u OŠ Sv. Martin na Muri čitali i višim razredima. Kao ono, „Glejte, ako more on šmrklavec, morete i vi". Uh, al sam bio glavni. Ne sjećam se točno što je to točno u sastavku pisalo, ali mislim da sam napisao da mama jako voli peglati. Dakle, rano sam shvatio da laž u prozi itekako prolazi, samo ako joj sintaksa i interpunkcija valjaju. U srednjoj sam školi pisao poeziju, ali danas nemam nekakav emotivan odnos prema tim radovima. Kao da ih je pisao netko drugi, ne vidim kontinuitet.

Rano sam shvatio da laž u prozi itekako prolazi, samo ako joj sintaksa i interpunkcija valjaju.

Roman Obješeni počeo sam pisati negdje 2001. godine, za vrijeme studija. Nije nekakva tajna da pišem o stvarima koje su mi najbliže (a nemam potrebu ni progovarati o nečemu drugome), pa to itekako vrijedi i za taj roman. Studentski život je sam po sebi dinamična kaša redefiniranja sebe i Drugog, odrastanja, u skladu s tim i infantilnosti i regresije, pa sve to začinjeno intelektualnim kvantnim skokovima. A život studenta koji u metropolu dolazi iz provincije je isto to, samo pojačano višestrukim prelaženjem granica, prije svega sigurnosti i životnog (i jezičnog) prostora. To me i zaokupljalo u tom romanu, kao i shizofrena situacija suvremenoga pojedinca koji nužno mora igrati nekoliko uloga da bi uskladio kriterije iskrenosti i odanosti s vlastitim čežnjama. Pa se onda ljudi nađu u spoznaji da je potpuno razumijevanje nekog drugog nemoguće, ali i da je možda dovoljno ako barem u ključnim trenucima ljudi makar pomisle isto.
 

U prvome romanu primjetni su i neki od motiva zastupljeni u novome romanu. Tu prvenstveno mislim na ljubavne priče prisutne u oba teksta ali i na ruralnu međimursku kajkavštinu koja je u prvome romanu prisutna tek u tragovima dok je u novome romanu obilno zastupljena, što je važno istaknuti jer je to element koji romanu donosi osvježenje, ali i začudnost. Radi li se o autentičnome govoru, ili ste pri kreaciji tih dijaloga intervenirali, kako bi oni bili efektniji?

Pri pisanju prvih fragmenata romana Črna mati zemla nisam nimalo kalkulirao ni s količinom kajkavskih dijelova, ni s prilagođavanjem gorjnomeđimurskog nekom „razumljivijem" kajkavskom književnom idiomu. Pisao sam točno kako sam čuo i jedino me to moglo zadovoljiti. Sve drugo bilo bi artificijelno. Kada se tekst približio nekoj konačnoj verziji, urednik Lokotar napravio je mali test - poslao je isječke koji sadržavaju kajkavske dijaloge nekim ljudima u Dalmaciju, pa u Slavoniju, pa čak i u Sarajevo i Beograd. Reakcije na sam tekst bile su sjajne, ali su ljudi javljali i da neke dijelove uopće ne razumiju. Tek sam tada počeo strateški razmišljati.

Kajkavski ima veliki kapacitet za konflikt i komično, to je svakome jasno. Ali za mene ima još i veći kapacitet za ozbiljnu emociju, pa i tragiku.

Međutim, ni za mene ni za urednika nije dolazilo u obzir neko preveliko peglanje. Previše efekta bi se izgubilo. Da smo išli kalkulantski, ne bismo mirno spavali. Zato sam samo prilagodio neke teško razumljive dijelove, zamijenio ih proširenijim kajkavskim varijantama, složio i mali kajkavski glosar koji se nalazi na kraju knjige i to je bilo to. Nekog preslagivanja ili skraćivanja nije bilo, tekst je već sam po sebi bio takav da se količina kajkavskih dijelova u romanu postupno povećava, a osim toga, gotovo ništa ključno za razumijevanje radnje nije iskazano samo u dijalozima. Odnos prema kajkavskome u Obješenima drugačiji je. Tamo je to zapravo idiom deklarirano niskoga prestiža, prema kojemu se nekako glavni akteri definiraju ex negativo.
 

Na jednome mjestu u romanu 'Obješeni' jedan od likova, komentirajući taj međimurski dijalekt, kaže kako nitko ne može ozbiljno shvatiti nekoga tko tako govori. No čini mi se da upravo humornošću kojom zrače te dijalektalne dijaloške dionice u romanu 'Črna mati zemla' svjesno ublažavate ozbiljnost situacije u kojoj su se likovi našli, i tragične događaje kojima svjedoče - osam samoubojstava žitelja jednog malog mjesta u kratkom vremenu. 

Ako i jest ublažavanje, ono nije bilo svjesno. Naime, upravo mi je ruralni mjesni idiom došao kao najprirodnije sredstvo kojime sam pokušao stvoriti dvostruko dno tragike i straha naočigled neobjašnjenih samoubojstava. Kada uplašena baka upita iskonski svojim, neizvještačenim načinom kako se to može dogoditi da pakao uđe u jednog jedinog čovjeka, za mene to može na pravi način izreći samo kajkavski. Kajkavski ima veliki kapacitet za konflikt i komično, to je svakome jasno. Ali za mene ima još i veći kapacitet za ozbiljnu emociju, pa i tragiku.
 

Iako naslov 'Obješeni' sugerira određenu srodnost s drugim romanom gdje je većina od osam samoubojica suicid počinila vješanjem, romani su ipak prilično različiti. Međutim, poveznice ipak postoje, a osim vrlo vješto vođenih radnji, prošaranosti obaju rukopisa  kvaziznanstvenim diskursom ili pak dojmljive uporabe dijalektalnoga govora te ironičnih komentara društveno-socijalnih malformacija... čini mi se da je osnovna poveznica među tim djelima sadržana u riječima jednoga lika iz 'Obješenih' - «Ništa nije onakvo kakvim se čini». (Iako bi možda točnije bilo ako zamijenimo riječ «ništa» riječima «mnogo toga»).

Ovo mi nikada nije palo na pamet, ali kad malo razmislim, pogodili ste u sridu. Prvi je roman pisan pod snažnim dojmom tada aktualnih filmskih hitova Matrix (ali, molim, samo prvog dijela), Trumanov šou i Klub boraca, ali i manje poznatih filmova Grad tame (Dark city, 1998) i 13. kat (13th Floor, 1999). Na neke od njih sam u svojim ranim dvadesetima ozbiljno zabrijao, oni koji su se susreli s našom fakultetskom administracijom mogu shvatiti zašto. Svima im je zajednička, čini se, ideja da je stvarnost konstrukt, da je taj konstrukt nametnut, ali i da je pojedinac slobodan biti njegov sukreator, ako nauči kako.

U Obješenima je taj koncept ipak prikazan kao slijepa ulica - glavni lik u očajničkom pokušaju da stvori za sebe potpuno novi životni narativni obrazac ne može drugačije, a da se na kraju opet ne nađe u stereotipima suvremenih oblika života i djelovanja, zapravo općim mjestima žanrovskih filmskih i književnih ostvarenja. U romanu Črna mati zemla također mnogo toga nije kakvim se čini, no preduvjeti stvaranja konstrukta drugačiji su. „Nova" stvarnost nastaje s jedne strane zato što glavni lik u suvremenosti nije sposoban izreći priču o svojem djetinjstvu i mladosti, s druge strane zato što glavni lik u djetinjstvu jednostavno panično želi popuniti rupe u razumijevanju jezivih stvari koje se događaju oko njega i, na neki način, izmjestiti vlastitu krivnju. A njegov je kapacitet za krivnju golem.
 

Slažete li se da oba romana tematiziraju svojevrsnu duhovnu dezintegraciju uslijed traume, te identitetnu promjenu kroz koju akteri priče prolaze?

Svakako. Jedna od stvari koja me uvijek iznova uvjerava da smo mi ljudi doista skupina neobičnih organizama (i to ne nužno iste vrste), jest činjenica da se grčevito držimo iluzije da postoji kontinuitet vlastitoga identiteta, kao i kontinuitet identiteta ljudi koji su nam u životu bitni. Ali potpuno drukčije reagiramo kada na vidjelo izađu aporije i diskontinuiteti u vlastitom i u tuđim konstrukcijama identiteta. Za sebe ćemo uvijek reći da je svaki postupak motiviran, opravdan, logičan - a za druge ćemo ostati uvrijeđeni zbog dvoličnosti, iznenadnih i ničim opravdanih promjena stajališta. A meni se baš čini da se korjenito mijenjamo nekoliko puta u životu i da to treba prihvatiti. Ta je promjena naime već upisana. No, za to je teško pronaći razumijevanje i tu nužno dolazi do konflikta. Između pojedinaca, ali i između pojedinca i zajednice.
 

Poveznica između tih romana jest i rubno tematiziranje života gastarbajtera, što je, nažalost, također jedna od u našoj književnosti slabo obrađenih tema. Ako se ne varam, vi ste dijete gastarbajtera pa se te dionice možda mogu čitati i u autobiografskom ključu?

Kao što sam već rekao, mislim da nikada neću imati potrebu pisati o nečemu što mi nije blisko. Dijete sam gastarbajtera, gastarbajteri su osim toga izuzetno važan koncept u shvaćanju Međimurja kao društveno-simboličkog sustava, a predstavljaju i nepresušan izvor zanimljivih i, često, tužnih motiva. Ljudi su to koji su dobrim dijelom išli tražiti sreću daleko od doma, pokušavali biti dobrim građanima u stranoj zemlji, borili se protiv predrasuda, a u pravilu vremenom gubili i potpunu identifikaciju sa zajednicama u rodnim mjestima jer su tijekom godina navikli na drugačije vrijednosne norme i drugačiju pravičnost. Čini se da je to naposljetku rezultiralo novim identifikacijskim okvirom, onim čovjeka koji više nigdje nije u potpunosti kod kuće i koji je u beskrajnoj potrazi za domovinom koja ne postoji, a možda nikada i nije postojala. To mi je užasno privlačan motiv, uvijek mi je bio.
 

'Črna mati zemla' vrlo je višeslojan roman u kojem se dotičete brojnih tema. Jedno od tematskih žarišta jest i protagonistova spisateljska blokada koju ironično povezujete s njegovom amnezijom, čime zapravo problematizirate i odnos umjetnosti, zbilje i laži kao i utjecaj autorove biografije na samo pisanje.

Netko je rekao da je pripovijedanje temeljni postupak kojim ljudsko biće unosi smisao u svoje neposredno iskustvo i ja se s time u potpunosti slažem. Mislim i da pripovijedanje nadilazi neku puku organizaciju elemenata prisjećanja u konkretan logični niz, ono služi i popunjavanju rupa i objašnjavanju neobjašnjenog. Pa kad je tako, onda više ne možemo govoriti o objektivnosti (ako smo ikada i mogli). Glavni lik romana čovjek je koji zna vješto pripovijedati, i kao pisac i kao osoba. On je međutim nesposoban ispričati možda jedinu priču koja je za njegov život doista važna - onu o samome sebi.

U romanu je stvar postavljena tako da, ako ne uspije reći što se to dogodilo u njegovu djetinjstvu, on gubi onu do koje mu je najviše stalo. On postaje svjestan da je priču o sebi dobrim dijelom izmislio i kompilirao, šokiran je time i odjednom mu nije najviše stalo do još jedne izmišljene priče, do nove uspješne knjige, nego do vlastitoga iskustva, kakvo god ono bilo. Doista mi ne pada na pamet reći da bi to mogla biti neka univerzalna napetost u svakom kreativnom pisanju, ali kod mene to velikim dijelom jest upravo tako.
 

I sam naslov 'Črna mati zemla' je višeznačan. Recite nešto o različitim značenjskim slojevima tog naslova.

Črna mati zemla sintagma je koja se pojavljuje u nekoliko različitih frazema u međimurskom kajkavskom. Čovjek može biti umoran kak črna mati zemla, može biti čak i pijan kak črna mati zemla. A netko nekoga može i zatuči f črno mater zemlo. Samo konkretno tlo u Međimurju nije baš svugdje jako tamno, ali koje god boje bilo, ono za žitelje toga kraja ima izuzetnu snagu i važnost, možda onakvu kakvu ima more ljudima koji žive na obali. Komadi zemlje se premjeravaju, kupuju i prodaju, zbog međa su se uvijek vodile dugogodišnje svađe i sporovi, u zemlju se stavlja sjeme i gnojivo, a duboko u zemlju se i ulazilo u vrijeme kada su na tom području još postojali ugljenokopi. O zemlji je ne tako davno ovisilo i može li uopće biti blagostanja. Stoga ne čudi da je u romanu na svoj način dobila važan simbolički potencijal medija koji nanesenu nepravdu reflektira ljudima, pa ona od predmeta obožavanja postaje i „zemlja puna mraka". No, da ne otkrijem previše onima koji knjigu još nisu čitali.
 

U romanu tematizirate odrastanje i djetinjstvo, što se često, stereotipno prihvaća kao idiličan period života. No, kako i u vašem romanu vidimo, nerijetko djetinjstva bivaju obilježena teškim traumama, a koje od roditelja prolaze nezamijećeno. Recite nešto o tome sloju romana.

Ti periodi života za većinu ljudi i jesu idilični, osobito kad ih gledamo retrospektivno. Osim toga, čini mi se da djeca imaju pojačanu sposobnost za optimizam i za neumornu borbu za svoju zasluženu sliku svijeta. Jedan je od motiva zbog kojega glavni lik romana postaje izoliran od svojih vršnjaka, a kasnije i od starijih, činjenica da u teškim trenucima, kao što je smrt roditelja, postoji mnogo obostrane autocenzure, neizgovorenih riječi, objašnjavanja okolnim putem. O tome se ne govori izravno i, što je možda najgore, ne postoji neki društveni mehanizam koji bi djetetu objasnio da nije krivo za smrt roditelja, a upravo će to većina djece pomisliti! Pa onda dolazi do uzajamnog nerazumijevanja, ono neizgovoreno sve se više širi i na druga područja života. Stvari poput smrti roditelja ne mogu se izbjeći, kao često ni zlostavljanje bilo koje vrste. No, može se izbjeći nerazumijevanje i loša reakcija najbližih i zajednice.
 

Niz od osam samoubojstava koji su se u romanu desili u proljeće 1991. godine kao da je metaforična najava krvavih i mračnih devedesetih koje su uslijedile. Dodatno, junakovo se izmišljanje i fabriciranje svoje prošlosti čini i metaforičnom preslikom kolektivnog prepravljanja određenih povijesnih činjenica i fabriciranja kolektivne memorije, čemu smo svjedočili u devedesetima.

Ti su odnosi nametnuli su mi se sami po sebi u prvom redu zato što razotkrivaju i poveznicu i kontrast te čine prikazanu situaciju još malo čudnijom. Dok se ljudi u Slavoniji ubijaju međusobno, u jednom malom međimurskom selu, iako postoji snažna svijest žitelja o događajima na nacionalnoj sceni, ljudi ubijaju sami sebe. S druge strane, dok Matija Dolenčec izmišlja sasvim novu prošlost samoga sebe da bi uopće mogao navigirati kroz život, na društvenoj razini dolazi do sukoba jer dvije sukobljene strane imaju dvije oprečne projekcije o budućnosti, a okupljaju snage oko sasvim različitih viđenja povijesti. Možda će nekoga začuditi da rješenje takvih problema pojedinca i kolektiva samom manjim dijelom vidim u pronalaženju „prave" povijesne istine.

Naime, čini mi se da će teško netko ikakvim argumentima uvjeriti neistomišljenike kada se radi o ustašama, partizanima, četnicima, ratnim zločinima i sličnom. Rješenje vidim prije svega u obostranom (ili višestranom) pokušaju razumijevanja tuđe priče i osvješćivanjem činjenice da je i vlastita priča do neke mjere „samo konstrukt". Da ne bi bilo zabune, ne mislim na zatiranje vlastitog nacionalnog identiteta, ni na trivijaliziranje povijesno dokazivih činjenica. Ali ako se okrenemo budućnosti, doista se sve svodi na sprječavanje potencijalnih situacija u kojima netko nekoga maltretira. To zahtijeva mnogo energije, ali vjerujem da ljudi ovoga podneblja imaju veliki kapacitet za pomirbu i oprost, veći i od kapaciteta stvaranja novih sukoba.
 

U romanu 'Črna mati zemla' bavite se i problemom sjećanja. Možemo li zaključiti da je sjećanje u uskoj vezi s književnošću, jer prisjećanjem izvlačimo iz memorabilne riznice događaje koje postupkom prisjećanja postaju nekom vrstom fikcije, izmijenjena, ili bar ne posve autentična verzija proživljene stvarnosti ?

Mislim da je upravo tako. Uvijek mi se činilo da sjećanje može biti samo djelomična preslika stvarnoga iskustva, jer mi nužno nešto prešućujemo, nešto drugo ističemo, nešto malo dodamo, a nešto oduzmemo - često u službi logike i potrebe da budemo shvaćeni. U romanu Obješeni jedna te ista situacija prikazuje se iz tri vizure i vodio sam se dojmom da je svaki čovjek pravedan i opravdan za sebe i da ima svoju legitimnu motivaciju. Konflikti nastaju zato što ne postoji uvijek suglasje o tome je li nešto dobro i za druge. U romanu Črna mati zemla taj je koncept radikaliziran. Sjećanje nije samo kretivan proces, nego i destruktivan. Svakom novom verbalizacijom svoga iskustva mi poništavamo staru i udaljavamo se od nekog izvornog iskustva. Zato je u romanu moguće da je glavni lik uvjeren u stvarnost svojih sjećanja unatoč tome što se stvari nikako ne poklapaju.
 

Možete li reći nešto o međimurskim mitovima i legendama koje u romanu 'Črna mati zemla' imaju važnu ulogu, a također su u našoj književnosti slabo prisutni?

Neke su predaje preuzete točno onako kako sam čuo da postoje u gornjem Međimurju, preuzeo sam ih većinom od svoje bake, a dosta toga sam pronašao i u golemoj etno-zbirci Stanka Trstenjaka u Sv. Martinu na Muri. Neke sam elemente predaja izmislio ili preuzeo iz drugih, neautohtonih predaja. Mislim da je još prerano deklarirati koji su dijelovi „moji", a koji postoje u predajama. Neka prođe još neko vrijeme. Ali jedna druga bitna stvar. Jednom sam prisustvovao intervjuu koji je moj tadašnji cimer na Šari Saša Božić vodio s Lidijom Bajuk. On je studirao kroatistiku i komparativnu i radio na seminarskom radu iz usmene književnosti. Ja sam ga vodio u Čakovec k njoj i sjedio sa strane dok su oni razgovarali, vjerojatno se ona toga ni ne sjeća. No, mnogo mi je njezinih opservacija ostalo u sjećanju. I, naravno, dojam da lokalne legende mogu biti važan element u stvaranju suvremenih narativa.
 

Budući da ste diplomirali germanistiku i kroatistiku, kakav utjecaj teorijsko znanje ima na vaš književni rad? U kolikoj mjeri to znanje pomaže (npr. u prvome romanu poigravate se metanaracijom, direktnim obraćanjem pripovjedača čitatelju, isl.), ili možda ponekad čak i odmaže?

Nemam pojma, zapravo. Pisanje za mene u prvom redu nije poigravanje medijem, perspektivom i postupcima, nego neprestan napor da se za moje kriterije što bolje ispriča priča. Dobra literatura koju student germanistike i kroatistike ne može zaobići na svom putu ka diplomi ipak ima važan utjecaj, u smislu osvješćivanja da različiti pripovjedački postupci jesu mogući. Ako mi čitatelj zamjera povremeno izravno obraćanje pripovjedača čitatelju u romanu Obješeni, mogu to shvatiti. No, iza svog postupka stojim jer za mene reflektira ono što se u tom trenu događa u radnji i odnos pripovjedača prema glavnim likovima. A on je prisan.

Pripovjedač u tom romanu stoji vrlo blizu glavnim likovima, figurira možda kao prisan i povjerljiv poznanik i slušatelj te onaj koji prepričava drugom povjerljivom poznaniku. Takvom obraćanju komentari su svojstveni. Nije mišljeno kao starinsko snubljenje čitatelja, koje je u pravilu samo sebi svrhom.
 

Zanimljivo je da ste Vi, Franjo Janeš i Luka Bekavac sve odreda mladi znanstvenici zaposleni na odsjecima za književnost i jezike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a sva trojica ste svojim romanima u zadnjih nekoliko godina unijeli osvježenje na hrvatsku književnu scenu, oplemenivši je drukčijim pristupom, od prevladavajuće stvarnosne, hiperrealističke, mimetičke prozne matrice skrenuvši ka hororu, misteryju, znanstvenoj fantastici, pa čak i pulpu i trashu, ali uz zadržavanje društveno-socijalne analitičnosti i kritičnosti. Možete li reći nešto o tome svojevrsnom otvaranju novih pravaca u domaćoj prozi? Također, družite li se vas trojica i razgovarate li o suvremenoj hrvatskoj književnosti?

Moje ionako ograničeno vrijeme za čitanje raspodijeljeno je između čitanja znanstvene literature, publicistike i beletristike. Pa je onda vrijeme za čitanje beletristike raspodijeljeno na čitanje strane i čitanje domaće književnosti. To znači da čitam selektivno, pa doista ne mogu dati informiran odgovor na pitanje o otvaranju novih pravaca u domaćoj prozi. Jednostavno nemam takav pregled situacije.

S Franjom Janešom radio sam godinama na Odsjeku za germanistiku na istoj katedri i na istom projektu. Sada sam zaposlen na Filozofskom fakultetu u Rijeci pa se viđamo rjeđe. Imamo vrlo slične kriterije što se tiče književnosti, doista se volimo međusobno čitati, ali čini se da pišemo potpuno različite stvari. Neobično je to kako isti „inkubator" (mislim na njemačku književnost), može utjecati na različite načine. Kod Franje osobito cijenim tu neku kristaliziranu inteligenciju koja prožima sve razine teksta, od jezične do fabularne, te činjenicu da mu svaki novi tekst otvara potpuno novu problematiku. U prilog tome govori i ono što znam o novom romanu na kojem radi. To nitko nije mogao predvidjeti.

Luku Bekavca nisam nikad upoznao, možda nikad ni vidio, ali itekako čitao. Ukratko, njegov roman Drenje spada u najbolje što sam čitao zadnjih godina. Volim takvu prozu, beskompromisnu i potpuno slobodnu od nekih zadanih narativnih i stilskih obrazaca. Ta sloboda kod Bekavca ni u jednom trenu ne prelazi u entropiju, u svakom trenu jasno je zašto taj tekst postoji i koje su njegove moguće perspektive. I da, užas. Lakoćom sublimiran užas.

Osim toga, čitao sam ga dok sam dovršavao svoj roman i, iako su moj i njegov roman po mnogočemu različiti, učvrstio je moje uvjerenje da o selu valja pisati i da to itekako može biti relevantno.
 

Vaše profesionalno bavljenje sociolingvistikom traga je ostavilo u prvome romanu. Likovi studenata u tom romanu često, i to vrlo iritantno, u razgovore ubacuju engleske i njemačke fraze ali i cijele rečenice. Jesam li u krivu ako pomislim da ste to svjesno koristili u cilju iritiranja čitatelja, ali prvenstveno kako biste implicirali nešto o tim likovima, odnosno o suvremenim mladim generacijama, kao i o utjecaju društvenih promjena, medija i pop-kulture na njihovo ponašanje, osobnosti, stavove?

U pravu ste, iritantno je s namjerom. Osim toga, taj je sociolekt preuzet gotovo bez karikiranja iz moje neposredne okoline za vrijeme studija. Međutim, ono što možda na prvi pogled nije jasno, frazetine na engleskom i njemačkom moje je društvo ubacivalo u svakodnevnom govoru s jakim ironijskim odmakom. Dakle, već je taj mali sociolekt bio karikaturalna refleksija onoga kako su se jezično nosili istaknuti pojedinci tadašnje hrvatske javnosti. Jezik je u mome prvom romanu svakakav i mogu misliti kako na njega reagiraju oni kojima je stalo do „jezične čistoće". Sablazan. Čemer. Krajnji užas. A na strani pisca, tada dvadesetčetverogodišnjaka, bio je to izraz svojevrsnog bunta i pokušaj izvlačenja maksimuma iz jezične raznolikosti našega podneblja.
 

Budući da ste u svakodnevnom kontaktu sa studentima fakulteta humanističkog usmjerenja, možete li današnju studentsku generaciju usporediti sa svojom generacijom iz vremena vlastitih studentskih dana - primjećujete li neke razlike u stavovima, preferencijama, interesima, filmskim, glazbenim, književnim ukusima, posebno u svjetlu činjenice da neka svježa istraživanja pokazuju da su današnji mladi konzervativniji u odnosu na prethodne generacije?

Jedna je od nagrada u ovome poslu što je čovjek, ako je otvoren prema tome, na izvoru informacija o ljudima koji su mlađi od njega. Ne treba generalizirati, ali ne mogu se oteti dojmu da su razlike goleme. Sada razgovaramo o ljudima koji su na dva klika udaljeni od svake informacije koja ih zanima, a ipak se ponekad čini da ih zanima vrlo malo toga. Artikuliraniji su od naše generacije i mnogo izravniji u kontaktu s profesorima. Barem nego što sam ja bio. Dobro je da su takvi i nadam se da ono što se posljednjih godina događa u školstvu, osobito visokom, neće ostaviti previše traga na njima. Mislim da su razlike u ukusima i preferencijama u umjetnosti možda i najmanje. Vidim da studenti slušaju Led Zeppelin, Massive Attack, The National - kao da smo vršnjaci.
 

Između dva romana prošlo je čak osam godina. Je li se radilo o spisateljskoj blokadi, što je tema koju također problematizirate u novome romanu, ili ste zbog drugih obaveza svjesno zanemarili književno stvaranje?

Nije bilo spisateljske blokade, no zasigurno nekoliko godina nisam imao jasnu ideju što bih ja sada trebao činiti. Roman je doduše izašao, ali je malo ljudi bilo briga za to. Činilo mi se da nisam napisao mnogo lošiji roman od nečega što je te godine bilo u vrhu hrvatske proze, ali pretjeranog samopouzdanja nije bilo. Osim toga, trebao sam se posvetiti i poslu oko poslijediplomskog i disertacije, pa je vremena ostalo malo. Kada sam krenuo pisati, imao sam svojevrsnu blokadu, u stilskom, ne u tematskom smislu. Znao sam kakvu priču želim napisati, ali nisam imao autentičan i snažan pripovjedački glas koji bi to popratio. Dobrim dijelom zato što sam u to vrijeme pisao disertaciju, a to je potpuno druga vrsta diskursa i promišljanja. Trebao sam se osloboditi, a to nije bilo nimalo lako. Spisateljska blokada koja je opisana u romanu druge je prirode, ali neka su obilježja ista. Primjerice očaj, kako zgodno. Dobro sam mogao razumjeti kako je mom glavnom junaku.
 

Možete li nam reći nešto o suradnji s urednikom romana Krunom Lokotarom -  kako je došlo do suradnje i je li Lokotar bio zahtjevan, na što su se odnosile njegove primjedbe i eventualne intervencije?

Lokotar je bio uređivao knjige dvojice mojih kolega s germanistike - Svjetlanu Lacku Viduliću zbirku priča Muke Mikuline, a Franji Janešu prvi roman Noć mrtvih živaca. Obje su knjige bile nagrađene i dobile finu recepciju, pa sam znao da je Lokotar sklon germanistima. Do njega je nekako došao i moj roman Obješeni i čuo sam da mu se svidio i da je zainteresiran za suradnju. No, nova priča bila je sasvim nešto drugo - intimnija je i nema obilježja FAK-ovske proze kao Obješeni. Uostalom, tekst je još bio zagušen, još uvijek bez dobrog pripovjedača.

Što sad? Ako se dobro sjećam, negdje 2010. godine poslao sam prvu verziju romana Lokotaru na čitanje i nekoliko mjeseci kasnije dobio izravan odgovor da od toga neće biti ništa. Samo da upozorim mlade pisce: nije taktičan ni nježan. Do suradnje je ipak došlo jer sam mu na njegov zahtjev kasnije bio poslao dio koji je kasnije postao Proslovom romana, pa je on potpuno promijenio kut gledanja na moju priču. Zahtjevan? Sigurno, ako to znači da od autora očekuje predan rad na rukopisu. No, ni kompromis nije mu stran, ne očekuje da autor prihvati sve njegove intervencije. Ja sam ih prihvatio oko 99 %. Intervencije su se odnosile u prvom redu na skraćivanje i na koncizniji stil gradnje iskaza. Na manjem prostoru postići najveći mogući efekt.

Meni je njegov urednički rukopis i prije bio prepoznatljiv po dinamičnoj prozi kojoj je u prvom planu snažna fabula, pa sam to mogao i očekivati. Na strukturu priče nije imao, koliko se sjećam, baš ni jednu zamjerku, ali mi je njegova pomoć bila presudna u pronalaženju pripovjedačkoga glasa.
 

Bili ste član hrvatske karate reprezentacije. Jesam li u krivu ako utjecaje toga sporta  prepoznam u nekim dionicama vašeg prvog romana?

Sa vrhunskim sportom raskrstio sam u jednom jedinom danu. Bio je to čisti rez, znam točan datum kada se to dogodilo i nisam se ni jednom osvrnuo. Možda je i to razlog zašto na svoju karijeru, koja je doista imala lijepih trenutaka, gledam kao na neki odvojeni dio svoje biografije. Ipak, ne može se očekivati da sport koji je 15-ak godina dobrim dijelom određivao kada se budim, koliko spavam, što jedem i kakve sam volje, nema nikakav utjecaj na sve čime se bavim u životu. Možda najveći resurs u tom smislu je u tome da vidim efekt tamo gdje ga je teško vidjeti. I loše odrađen trening korak je unaprijed, kao što i tjedan dana pisanja nakon kojega sve napisano bacite u smeće nije izgubljen tjedan.

Ako mislite na dijelove romana u kojima se glavni lik poistovjećuje sa samurajem, to je ipak element koji je sigurno došao iz pop-kulture (pada mi na pamet Jarmushev film Ghost dog, 1999), a ne iz karatea. Sportski karate suvremeni je „europski" sport i s tradicionalnim poimanjem karatea kao vještine ima vrlo malo veze. I sve manje.
 

Radite li možda na novome rukopisu, i ako je odgovor potvrdan, o kakvome se tekstu radi?

Kada završim posao s ispitnim rokovima krećem polako u neke nove priče. Imam nekoliko različitih ideja koje namjeravam malo razraditi pa najesen prodiskutirati o njima s urednikom i još nekim ljudima do čijeg mi je mišljenja stalo. Jedna je priča vezana za sve veće trenje u odnosima Roma i Hrvata u Međimurju, što je tema koju sam na neki način „zapišao" u romanu Črna mati zemla. Mislim da postoji veliko nerazumijevanje onoga što se tamo doista zbiva. Sva se uljuđena diskusija svela na pseudoliberalno lamatanje politički korektnim frazama. A one gotovo nimalo ne doprinose rješavanju problema.

Druga je priča vezana za razdoblje u kojemu je počelo formiranje ilirskoga pokreta, no nije on u prvom planu nego lik progresivnog izumitelja koji se živeći i radeći u Zagrebu, tada gradu od 12-ak tisuća stanovnika, pokušava uključiti u svjetske znanstvene tokove. Međutim, ne očekujem da će bilo koja od tih potencijalnih priča biti gotova uskoro. Obećao sam sebi da ću pokušati raditi polako i promišljeno, nikamo mi se ne žuri. Veselim se najprije ekstenzivnom istraživanju, pa nakon toga detaljnom radu na tekstu. Osim toga, obaveze na fakultetu i nadolazeći znanstveni projekti uzet će velik dio vremena.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –