Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 31.07.2017.

Lidija Dimkovska : Skrivena kamera

Lidija Dimkovska: Skrivena kamera

Skrivena kamera Dimkovska Lidija

Kad je Duerer bio mlad, tako ide priča, dakle kad je Duerer bio mlad i lijep kao ruža, neki mu je već zaboravljeni bavarski ili saski princ ponudio gostoprimstvo u svom dvorcu. Princ je bio veliki ljubitelj umjetnosti i mnogi su umjetnici kod njega ljetovali i zimovali stvarajući razna umjetnička djela u zamjenu za smještaj, hranu i družbu. Duerer, ta ruža sjevernjačke renesanse, umjetnik među umjetnicima, princ među prinčevima, pridružio se izabranom stvaralačkom društvu. No dok su njegova braća umjetnici čitave dane miješali boje, klesali kamen i tesali drvo, Duerer se posvećivao bančenju, zabavljajući se noću, spavajući danju. Tako su prošli dani, tjedni, ubrzo i mjeseci. Pa je naposljetku došlo i vrijeme da se princ pojavi u svom dvorcu, i provjeri što su sve lijepog umjetnici za njega stvorili. Svi oni pred svog dobročinitelja iznesoše stotinu čuda, podsmjehujući se među sobom zbog Duerera, koji svo ovo vrijeme niti platno nije uspio razvući.

I zbilja, Duerer istupi pred princa s praznim svitkom papira. A zatim ga raširi, i jednim lakim, brzim i sigurnim potezom pred očima okupljenih na papiru nacrta – savršenu kružnicu. Ne treba ni reći kakvo je oduševljenje ta kružnica izazvala kod princa. Umjetnici su je mjerili i premjeravali no odstupanja joj nisu mogli naći. A princ je zaboravio na sve biste i portrete stvorene njemu u čast i poput djeteta svima pokazivao tu savršenu, upravo duererovsku kružnicu, nastalu božanskom lakoćom, izbojem čistog talenta, kako već i priliči – bez ikakvog otpora, truda ili muke!

Stoljećima kasnije, u Evropi na početku XXI stoljeća, legenda o Duereru na košti kod južnonjemačkog princa, priča je o talentu i trudu, odnosno trudu bez talenta i talentu bez truda, ali i priča o umjetničkim kolonijama, nekadašnjim mecenama, i današnjim stipendijama. To je priča i o današnjim junacima umjetničkih kolonija i spisateljskih radionica. Koji su baš kao i Duerer nonšalantni, nezainteresirani. Cijeli u talentu, nikako u trudu, ponajmanje u muci. Koji dane provode u sukobu s autoritetima iz zaklada i fondacija. Dapače, u sukobu s idejom da se na ovakvom mjestu može pisati literatura, književnost za naručitelje i prema njihovim zahtjevima… A onda u maniri Durerea u jednom potezu napišu roman o svoj toj bjelosvjetskoj, konformističkoj besmislici.

Nekada su pisci kad bi poželjeli vidjeti svijet odlazili u ratove. Ili vozili taksi. Današnja književnička putnička agencija je stipendija za literarnu radionicu. Nema u tome osude. I takav kakav je, svijet je – svijet. Uostalom savršeni krug je svugdje savršeni krug; jučer ili danas, u dvorcu ili izvan njega.

I Lidija Dimkovska je naš junak bjelosvjetskih literarnih radionica, festivala poezije, i književnih stipendija. Zatičemo je u Beču. Kao mlada i istaknuta makedonska spisateljica ona je dobila stipendiju za boravak u bečkoj umjetničkoj radionici. Stipendija podrazumijeva sobu, 900 eura, i status artist in residance. Bečku adresu dijeli s pakistanskim pjevačem i albanskom fotografkinjom. Tako su ih predstavnici fondacije smjestili. Simbolika nije slučajna. Drugi je drugom – drugi. Makedonka je spojena s Albankom, a žene s muškim kršćanskim fundamentalistom. Domaćini očekuju da iz tog spoja izađe nešto umjetnosti – glazbene, fotografske i spisateljske – i, dakako, čitav jedan bolji svijet.

Tako i bi. Redoslijed kod tuširanja bio je slijedeći: prvo Pakistanac, pa Makedonka, pa Albanka. Dimkovska piše: „najprije muškarac, kakav god bio, zatim starija žena i na kraju ona najmlađa“. Nije to bilo sve što je bečka stipendija iznjedrila. Pakistanac je snimio CD i spetljao se s Albankom, Albanka je fotografirala uzduž čitavog grada, a Makedonka je pisala. Pisala je ono što ne želi pisati, ono što od nje očekuju njeni mecene: o Titu, i kako je na dan njegove smrti imala zubobolju, ali je zubarica smatrala sramotom žaliti se u takvom času na nešto tako beznačajno. Pisala je o životu u vrijeme socijalizma, o komunizmu, totalitarizmu. Ali sve, rekli smo, ne htijući, nevoljko. A pisala je o onome izvan Beča. O velikom svijetu, literarnih festivala i stipendija. O životu u Bukureštu, Taipeju, Americi, Stockholmu…

Zanimljiv je to uvid u stipendistički nomadizam suvremenih pisaca i umjetnika mlađe generacije. „Skrivena kamera“ donosi nam tekst tog literarnog turizma. I donosi nam njegovu zemljopisnu kartu. Donosi nam priču o Duereru i ispunjavanju očekivanja mecena. I donosi nam priču o dvorcu, pa još jednom, pa još jednom. Nekada su pisci kad bi poželjeli vidjeti svijet odlazili u ratove. Ili vozili taksi. Današnja književnička putnička agencija je stipendija za literarnu radionicu. Nema u tome osude. I takav kakav je, svijet je – svijet. Uostalom savršeni krug je svugdje savršeni krug; jučer ili danas, u dvorcu ili izvan njega.


Pišući o svom Beču Dimkovska na kraju zaključuje: „Je li to bio dom ili samo simulakrum doma? Jesu li sve ove godine „stranstvovanja“ i godine nomadizma bile godine simulakruma života? Jesu li jezici koji su… okruživali Lilu jezici-simulakrumi onog jedinog, materinjeg? Je li jastvo razbacano po zemljama svijeta simulakrum zauvijek izgubljenog jastva?“ Kako se množe zemlje tako se množe i simulakrumi. „Simulakrumi očiju, simulakrumi četki za kosu, simulakrumi kruha, simulakrumi sirupa za razrjeđivanje… Knjige-simulakrumi, prijatelji-simulakrumi...“

Za Lidiju Dimkovsku odgovor je upravo u tome. U „Skrivenoj kameri“ savršeni krug je savršeni simulakrum. Pobjednik literarnih radionica je onaj tko ispiše simulakrum „stranstvovanja“. A smisao života u dvorcu, i dvorcima, te smisao literature iz dvorca, o dvorcu, lov je na simulakrume, one male, svakodnevne, i onaj veliki, opći… Korisna knjiga za mapiranje svijeta umjetničkih stipendija.

Lidija Dimkovska

Skrivena kamera

  • V.B.Z. 05/2017.
  • 240 str., meki uvez
  • ISBN 9789533049038
  • Cijena 99.00 kn

Nije slučajno da se u Beču susreću upravo Makedonka i Albanka; izbor nacionalnosti autorici je poslužio da zadre u kompleksne makedonsko-albanske odnose u svjetlu stvarnih sukoba u Makedoniji s početka 21. stoljeća. Autorica daje do znanja da prijateljstvo Albanke i Makedonke, baš kao i dirljiva i tragična albansko-pakistanska ljubavna veza nadilaze sve nacionalističke teorije, stereotipe i klišeje.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –