Ljiljana Filipović : Nestali ljudi
Ljiljana Filipović u znanstvenoj se dionici svoje profesionalne karijere bavi filozofijom i psihoanalizom; plod su tih istraživanja studije «Filozofija i antipsihijatrija Ronalda D. Lainga», «Nesvjesno u filozofiji» i «Javne samoće». U domeni njezina rada nalazi se i prevođenje, uređivanje emisija na Trećem programu radija, predavanja na zagrebačkoj ADU, ali i pisanje romana.
Roman koji je prethodio «Nestalim ljudima», neobičnog naslova «Sokol u šusteraju» (2001), funkcionirao je kao svojevrsna studija slučaja i istraživao prostore fantastičnog i podsvijesti, s jakom alegorijskom potkom. Proza Ljiljane Filipović, svakako, ne spada u laka štiva za liječenje dokolice i teško je svodiva na bilo kakav zajednički nazivnik recentne domaće proze, dapače «Sokol» je bio roman za čitatelja s predznanjem koje je potrebno da bi se uopće u njemu orijentiralo.
«Nestali ljudi» na prvi su pogled mnogo prohodniji, fabula jednostavnija, iako se i u njima vrlo jasno ocrtavaju autoričini profesionalni interesi. Priča je to o Inspektoru iz zagrebačke policijske postaje koji radi u arhivu u kojem se čuvaju neriješeni slučajevi nestalih ljudi, a poslije radnog vremena piše romane u kojima svi likovi - nestaju. Nestali ljudi, tako, funkcioniraju kao Inspektorova opsesija koja u potpunosti ispunjava njegov život, a romani koje piše nisu namijenjeni objavljivanju i čitateljima, već svojim fabulama i stavom kako ne trebaju imati kraja, te strahom od toga da vidi kako bi likovi živjeli nakon nekakvog happy enda, djeluju kao neka vrsta terapije u kojoj se prelamaju i isječci Inspektorove podsvjesti.
U romanu nema mnogo «vanjskih» događaja, Inspektor je posve samotnički tip, sklon uhodanom ritmu i razgovorima s pokćerkom Markom koja povremeno živi s njim. Naglasak je ovdje na prezentiranju fabula ili dijelova fabula nekih od Inspektorovih romana, snova koji se prelijevaju u Inspektorovu stvarnost i dijaloga s Markom u kojima se često upravo analiziraju te iste fabule i snovi. Rez se događa kada se Inspektor odluči na privatnu istragu kako bi riješio barem jedan slučaj iz svog arhiva, a odluka da to bude nestali antropolog kojeg nitko ne traži pokazuje se ključnom.
Drugi dio romana u kojem potraga postaje neka vrsta traganja za samim sobom, mnogo je intenzivniji u smislu analiziranja podsvjesnih motiva, u nekim dijelovima čak funkcionira i kao psihijatrijsko istraživanje. Inspektor koji nikada nije pisao o sebi, a život mu se svodio na zadovoljavanje svakodnevnih rituala, obreda samoće, tijekom istrage približava se sebi, svojim fobijama, kaosima, pohranjenim krhotina prošlosti. Košmar i nelogičnosti, odnosno logika sna, postaju i način na koji funkcionira roman, snovi se počinju utjelovljivati i na koncu dolazi do miješanja stvarnih i iracionalnih dimenzija, a Inspektor i antropolog počinju funkcionirati po principu dvojnika. Moglo bi se reći čak i kako je taj drugi dio donekle prenapučen «terapijskom» dimenzijom.
Roman «Nestali ljudi» priča je o ljudima čiji je jedini način da budu prisutni taj da ih netko traži, ujedno i priča u kojoj se iščitava čitav niz simbola i referenci iz literature, filozofije, psihoanalize koje nisu nametljive i u tako komponiranom romanu bivaju uklopljene u Inspektorovu svakodnevicu. Ljiljana Filipović piše stilom u kojem nema mnogo kićenja i u kojem se iracionalne dimenzije prezentiraju kao ravnopravni dio stvarnosti njezina junaka. Uspjelo joj je pri tome u priči o Inspektoru i njegovom besmislu, koji počinje dobivati obrise smisla, biti i duhovitom, istina na specifičan način, a teorijski podtekst učiniti sastavnim dijelom romana bez kratkih spojeva i prevelike transparentnosti.
No, Inspektorov stav kako romani moraju biti «jednostavni, ispunjavati dušu i lijepo završavati», treba uzeti s oprezom, jer takvi ni njemu nisu nikad uspijevali. Jednostavnost na prvi pogled samo je privid iza kojeg se opet krije kompleksna prozna tekstura, ako ste za nju spremni.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )