Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Uvodnik • Piše: Nenad Bartolčić • 23.10.2010.

Lova & Taština iliti Zašto nema solidarnosti & inicijative među HR piscima?

Neobičan je to bio osjećaj, mješavina sjete i ljutnje, uz istodobno javljanje nekih novih ideja. Dok sam prošli tjedan prolazio zagrebačkim Cvjetnim trgom netko mi je gurnuo u ruku separat Jutarnjeg lista posvećen ovogodišnjem "Zagreb Film Festivalu", u sklopu kojeg se na 16 stranica novinskog formata redaju razgovori o filmu, tekstovi o filmovima, program festivala... i naravno, reklame glavnog sponzora, moćnog mobilnog operatera.

Podsjetilo me to na neka prošla vremena i jedan drugi prilog Jutarnjeg lista, na "Bestseler" u kojem sam od početka i sam surađivao, i koji je kao tjedni dodatak na svom početku krenuo s čak  +20 stranica o knjigama, filmu i glazbi. I nije da je trajao kratko, iz tjedna u tjedan pa tako skoro dvije godine, da bi s vremenom postajao sve tanji i tanji, lagano kopnio... a onda su ga ukinuli. Valjda se nije dobro nosio s nekim drugim tjednim prilozima, sami zaključite kojim.

Daleko od toga da je "Bestseler" bio savršeni prilog, on nikada nije do kraja uspio pokriti brojne praznine koje su uvijek bile prisutne (o segmentu knjiga govorim), nedostajalo je tu pregleda i tekstova o stručnim izdanjima, poslovnim knjigama, knjigama za djecu i o roditeljstvu, raznim praktičnim priručnicima... jer uvijek bi trebalo imati u vidu da knjige čita široki profil publike čiji su interesi prirodno različiti, i ne mogu se svesti samo na književnost. Sjećam se i podsmješljivih komentara nekih vrlih intelektualaca koji nisu mogli razumjeti da se o knjigama treba pisati i na informativni način i koji su "Bestseler" uspoređivali s "Pevec" katalogom, no nekako mi se čini da bi sada bili i te kako zadovoljni da se njihove knjige zabilježe makar i u takvom "Pevecu", danas kada ih gotovo više nitko, barem u najtiražnijim hrvatskim dnevnim tiskovinama, ne bilježi.

Jer, jedna od posljedica novokomponiranih uređivačkih koncepcija najtiražnijih hrvatskih medija (a naročito dnevnih tiskovina), sve je veća medijska (ne)vidljivost pretežitog broja hrvatskih pisaca i spisateljica, koji više i na one rijetke "mrvice ispod stola" medijske pozornosti ne mogu računati. I to ne zato jer su odjednom počeli pisati nezanimljivo i loše, već iz vrlo prozaičnog razloga što više nisu u fokusu interesa, budući da medijske gazde falsificiraju našu stvarnost tvrdnjama da za takvo što (knjige & kulturu ne-spektakla) ne postoji interes. I, naravno, upiru svim snagama da tako i postane.

Stoga je i ono malo preostalog prostora za knjige uglavnom rezervirano za povremene osvrte na svjetski knjiški mainstream ili za djela "kućnih" pisaca-kolumnista-novinara u trenutku kada ovi objave svoju novu knjigu, bilo da se radi o novom materijalu ili kakvoj reciklaži prethodno već objavljenih novinskih kolumni. Novinska književna kritika gotovo da je iščezla, esejistika na kulturne teme također, i može se reći da danas spektakli i izvještaji s istih kolo vode.

Naravno, oni pisci koji svoje egzistencijalne probleme mahom rješavaju suradnjom u novinskim medijima i prije su mogli računati na podršku i višak simpatija tih istih medija, ali još do pred koju godinu situacija je ipak bila ponešto drugačija, podnošljivija, jer na kakav takav prostor mogli su računati i mnogi drugi. Mada je i tada bilo tzv. "pisaca u sjeni" koji, baš kao i  danas, svoj prostor nisu mogli dočekati, neki od njih s pravom jer uglavnom pišu slabo (iako bi uloga kritike bila da rekne koju i o takvima), a neki jer nisu nikada bili dovoljno dobro umreženi.

Ono što danas i više nego prije pada u oči je izostanak solidarnosti u "udarnih" pisaca-kolumnista-novinara najtiražnijih hrvatskih dnevnih i tjednih medija, i neću okolišati već reći da bih volio da u prvom redu oni najčitaniji među njima, poput Ante Tomića, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića, Renata Baretića, Slavenke Drakulić, Zorana Ferića i drugih (dakle, ne mislim samo na EPH-ova izdanja!) imaju drugačiji, proaktivni odnos prema položaju knjige u medijima, a to posredno znači i prema svojim kolegama i kolegicama po peru.

Možda sam u krivu, ali nije mi poznato da su tiražni i medijski najeksponiraniji hrvatski pisci na bilo koji način pokušali utjecati na promjenu uređivačke koncepcije u medijima za koje pišu svoje redovite kolumne, da su se organizirali i zajednički javno istupili (pa makar bili svjesni zaludnosti takvog istupanja) i rekli, bez fige u džepu, nešto poput "Ne želimo da se prešućuju knjige naših kolega, ne želimo da spektakl pojede kulturu, a politička i ina pornografija zamijeni kvalitetni novinski sadržaj". Nebitno koju bi formulaciju upotrijebili, no ovako ispada da je lakše sa sigurne i dobro plaćene distance, u humorističkoj ili ozbiljnoj formi, svako malo razvaljivati Keruma, Sanadera, Kosoricu, vladu, poziciju i opoziciju, lijeve i desne, i cijeli niz tragikomičnih likova na hrvatskoj društvenoj, uglavnom političkoj sceni.

Sve je očitije da je solidarnost u Hrvatskoj postala skoro pa nepoznata kategorija gotovo na svim društvenim razinama, a briga i borba za vlastitu egzistenciju ili poziciju u mnogima je ubila ili otupila osjetljivost za probleme drugih. No, ako pisci vole da im se tepa (a najčešće to zapravo čine sami) da su savjest društva, možda ne bi bilo loše da malo djeluju u skladu s tom krilaticom i u okvirima vlastitog ceha, i ne nužno samo za svoj pojedinačni interes.

Jer, moralo bi im biti neugodno gledati sve učestalija korporativna spinanja, pisanje o knjigama novinara-pisaca (ili pisaca-novinara) koje još nisu niti izašle iz tiskare pa čitatelj stječe dojam da novinare povremeno dopada nekakva radna obveza čitanja knjiga njihovih knjiških kolega ili kolegica dok su još u rukopisu ili friško prelomljene u pdf-u. I ne smije biti normalno da samodopadni pisac-novinar/kulumnist ni od koga prozvan potroši i tri-četiri stranice "svoje" novine u jednom jedincatom broju kako bi svima onima koji još nisu niti stigli postaviti pitanje (niti sebi niti autoru) objasnio što je on to u svojoj novoj knjizi htio reći, kako to treba razumjeti, i nije mu uopće neugodno da o sebi govorio na prostoru koliko će i "njegova" novina pisati o knjigama hrvatskih pisaca možda u cijelom tromjesječju.

Ali da se vratim na početak ovog teksta. Nitko me neće uvjeriti da npr. EPH ne bi mogao ponovno u sklopu Jutarnjeg lista tiskati prilog na tragu nekadašnjeg "Bestselera" (kao što bi to mogla učiniti i Styria u okviru Večernjeg lista), ali isto tako nije u redu da se loptica odgovornosti prebacuje isključivo na EPH/Styriu, bez da pisci i njihova uglavnom beskorisna udruženja (uz jednako beskorisnu Zajednicu nakladnika i knjižara), ne pokušaju inicirati jedan zajednički sastanak s nekom od spomenutih medijskih korporacija i pokušaju dogovoriti projekt, kakav novi "Bestseler", za kojeg sasvim sigurno nije nemoguće naći i sponzora (ako brojni festivali teškom mukom ipak nalaze svoje pokrovitelje tko kaže da baš niti jedan pokrovitelj ili čak više njih ne bi bili zainteresirani za knjigu).

Naravno, ovako kako je sada je najlakše, opranih ruku lamentirati nad zlehudom sudbinom knjige i pisaca u Hrvatskoj.


Dopuna:  29.10.2010, 01:54

Prije nekoliko tjedana Robert Perišić je u Globusu u tekstu (kojeg smo u dogovoru s autorom i mi objavili) progovorio o egzistencijalnom problemu koji tišti hrvatske pisce, na Perišića se ubrzo nadovezao Zoran Ferić tekstom u Nacionalu, Andrea Pisac tekstom na našem portalu, na tu temu razgovaralo se i na tribini "Grički dijalog", a i Olja Savičević Ivančević u svom najnovijem intervjuu u Vijencu proziva one svoje kolege koji su se uljuljkali u svojoj medijskoj "poziciji"... evo linkova na spomenute tekstove:

Robert Perišić

Zoran Ferić

Andrea Pisac

Olja Savičević Ivančević

Tribina "Grički dijalog"


Dakle, slažem se s primjedbom nedavno napisanom u jednom od komentara na ovaj uvodnik ("nepošteno bilo bi tvrditi da inicijative kod pisaca nema (ali ne i kod nasih 'glavnostrujasa'"), nešto se zaista počelo događati, i bilo bi super da sadašnji tihi žamor preraste u glasni govor, pa i u buku, ali artikuliranu.


Dopuna:  24.10.2010, 15:19

Zahvaljujem svima koji komentiraju ovaj tekst, i dodajem samo jedno kratko pojašnjenje. Razlog iz kojeg sam u prvom redu u ovom tekstu "prozvao" dva još uvijek najtiražnija hrvatska dnevna lista jest upravo taj što je njihov doseg (naklada i distribucija) znatno veći od npr. "Novog lista". Iako je "Novi list" danas vjerojatno najustrajnija dnevna novina čiji se odnos i prema kulturi (pa tako i prema knjizi) zadržao na razini ozbiljnog novinarstva, on je na žalost prije nekoliko godina propustio priliku da uz svoj regionalni koncept razvije i koncept izdanja na tzv. nacionalnoj razini. To naravno ne znači da ga se ne čita širom Hrvatske, ali ipak nedovoljno.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –