Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Esej • Piše: Marko Pogačar • 07.05.2013.

Mama Sierra Leone, ili hip-hop u Senegalu

Kad je u nekom golubljim govnom upečenom betonskom kutu našega Novog naselja grunuo prvi nesretno usvojeni Ghetto Blaster, zalajao je pas. Tako bi, čini mi se, mogla početi službena povijest hip-hopa na ovim prostorima, ili barem njezina općeprihvaćena fikcionalna nadgradnja. U mom bloku bilo je pasa, betona, tamnih kutova i nebeskih pacova u koje su se, nekom neobičnom vradžbinom, duh sveti i bijele golubice sa svim svojim svijetom preko noći pretvorile, no ne i repera. Sredinom devedesetih ondje je, gotovo ukorak s vremenom, mozgovima i eterom žario Eurodance u okviru kojega su MC-jevi funkcionirali mahom tek kao nadjev nasumce naguran u prazničku puricu: popunjavanje minutaže između lako pamtljivih, po mogućnosti na par dobrih sisa nasađenih jednostavnih refrena.

Alternativu unutar mainstreama predstavljali su u isprani jeans upakirani bubuljičavi fanovi Bon Jovija i Guns'n'Roses te ocvali New Kids on the Block zombiji akronime čijih heroja, ključevima urezane u vrata lifta, odavno pokrivaju nove i opet marljivo uzorane naslage boje. Tako je nekako, možda tek strateški nečujan, hip-hop ostao uglavnom izvan mog glazbenog obzora. 

Ni koju godinu kasnije, kad sam se gradom muvao uz asfalt prikucan prvim albumom RATM i Born Dead Body Counta koji s beskonačno presnimavanih kazeta prže ravno u ušnu mast, nisam onaj pravovjerni, 'bez gitara', pustio mnogo bliže. S vremenom su svoje niše, brze zareze u kojim mrtvi monasi leže, ožiljke prije negoli ozbiljne rovove u opni bubnjića našli i Dälek, Beastie Boys, Death Grips i još neki. Ipak ljubavi nije bilo; tu i tamo tek prolazna, u ritmovima prokrijumčarena strast. 

        
ZAGREB - DAKAR

U Dakar sam sletio noću. Spustio se u gustu i tupu naftu iz Casablance, iz jedne još duže noći u kojoj nestane žuti taksi, kasaba smrdi na znoj i šerbet i mnogi kuhaju puževe. Načas teška tišina, ovija se uz bedra i dobro paše uz onu naftu; naliježe na trbuh kao iz nje same ispuzalo bezoblično no gotovo pretjerano prisutno biće. Već u idućem času čegrtanje stotina taktom neuvezanih glasova, nedefiniran klepet koji se svakim korakom primiče, buja dok se ne pretvori u sasvim rasutu buku, bijelu u kao zjenica crnoj noći. Zatim su nas nekako iščupali iz zvuka i zbili u memljivi polusan razjebanog Renaultovog kombija. Na zadnjem sjedištu razorno drndanje, miris tla i benzina, ubrzo fini i hladni pijesak plaže pod nogama. Pet minuta motornom pirogom i iskrcavamo se u tijesnoj tami otoka N'Gore: kao kulen zamotan u zaštitnu mrežu osluškujem nesnosno zujanje, buduće briđenje kože. 

Zora dolazi s dokazom da smo bijeli i da je to još uvijek klasno nesporan marker u ovoj trinaestmilijunskoj, i dalje uglavnom mučno siromašnoj zemlji. N'Gore je oaza rezervirana za strance i lokalne moćnike; vile, restorani i nekoliko beach-barova iz kojih noću trešte tech-house bitovi ili lokalni reggae, a danju netko prebire žicama kore ili u beskraj vrti odvratne Buddha-bar kompilacije. Cijeli se otok može obići za manje od sata - s druge strane, koju šibaju masni oceanski valovi, čuči surferski kamp prepun plavokosih, friško preplanulih devetnaestogodišnjih snobova.

Ipak nešto u čitavoj prići ne štima. Nas smo četvorica u Dakar došli popratiti konferencijsko-aktivistički melting pot mastodont World Social Forum, jedno od najmasovnijih svjetskih okupljanja na ljevici, a prvi susjed nam je glasom i bradom najpoznatija senegalska pop-zvijezda, aktualni ministar kulture i turizma Youssou N'Dour. Karte na stol: za smještaj i sitne usluge krpamo se ekipi HTV-a, koja je o svemu došla snimiti reportažu. Na osnovu tih desetak sunčanih februarskih dana dao bi se, posve sigurno, steći sasvim pogrešan dojam o stanju javnih medija u našoj zemlji.    

S medijima ili bez njih, odnosno s medijem-porukom zapečaćenom u upravo ispijenoj boci: ni da mi je ta stvar godinama bila tetovirana s unutarnje strane kapaka ne bih vjerovao da će se baš ondje odviti moja velika inicijacija u hip-hop. Kao i sve velike inicijacije, i ova je imala sva nužna obilježja farse. Istovremeno je, a takve se valjda jedino broje, bila posve neočekivana i true do kosti.

 
KRV I BRONCA

'Ondje' je, naravno, sasvim relativan pojam. N'Gore je, rečeno je, oaza - kako fizički, tako i ekonomski i simbolički izdvojen otok, u srži bijel i kad je izvana crn. A oaze su suviše često privid, fatamorgana izazvana suncem i žeđu i užeglom željom, nešto što je naizgled nadohvat ruke a zaista izvan dosega, ili uopće ne postoji. Pitanje je također i gdje je i kako oblikovana ta vedra vizija koja tek što nije ispunila sve naše snove, i gdje su sami ti snovi u vatri izvaljani od tankih cijevi zemlje i mraka; mraka koji se, bez obzira koliko svjetla pokušali zgurati u onu rupicu, u njima svakako nalazi. Te su oaze, drugim riječima, zgusnuti ideologemi poretka, pilule za očuvanje zatečenog stanja.

Onim drugim Dakrom, njegovim golemim rasutim tijelom, dominira neka mnogo skromnija scenografija. Nezgodan promet, nezaposlenost, prljavština i opći infrastrukturni kolaps - toliko puta viđena, ružno egzotizirana te i na taj način dodatno eksploatirana razglednica iz Trećeg svijeta. Iz koje god točke gledao, s plaža na kojim herkulesi-hrvači bezbrojnim sklekovima slave kult tijela, brijačevog štanda na glavnoj tržnici ili iz koje od gradom razbacanih favela, obzor ubada vertikala gigantskog Spomenika afričkom otporu. Pedesetmetarska brončana statua osmišljena je prema ideji neuništivog predsjednika Wadea, stilski riješena u pouzdanoj socrealističko/nacionalsocijalističkoj tradiciji te građevinski realizirana od strane bratske sjevernokorejske kompanije. U njezinom metalnom okrilju no u ime jedne sasvim drugačije ideje otpora, u vrućoj afričkoj noći uvučen sam neočekivano u sav taj rap. Bolje: u hipu sam strpan u hop.

 
PROZOR S POGLEDOM

Za razliku od, na primjer, Južnoafričke republike, u posljednje vrijeme u hip-hop galaksiji brendirane planetarnim uspjehom sastava Die Antwoord i Zef pokreta, senegalski rap ne bilježi značajnija uknjiženja u svjetskom imeniku ovog glazbenog pravca. Baš kao susjedni Mali po Ali Farka Touréu, Salifu Keiti i suvremenom tuareškom 'pustinjskom bluesu', uglavnom ga prepoznaju po već spomenutome N'Douru te mbalaxu - popularnom lokalnom dancehall blendu snažno obilježenom tradicionalnim motivima. Što je za glazbenu razglednicu Malija žičana kora, za Senegal su sabar bubnjevi - udaraljka koja je ispisala neka od ključnih poglavlja zapadnoafričkog ritmičkog pulsa. Usprkos tome hip-hop je ondje, i to na najvećem etničkom jeziku, wolofu, ondje već dobrih dvadeset godina big thing.   

Dohvatio sam ga sasvim slučajno, kroz prozor s pogledom na srce tame. Na plaži ribarskog sela tridesetak kilometara južno od Dakra odvija se godišnja ceremonija žalovanja. S te se točke desetljećima, kad su vjetrovi i struje povoljni, u dugim, šareno oslikanim, pretrpanim drvenim pirogama bez jedra otiskuju tisuće uglavnom muških izbjeglica iz Senegala i susjednih zemalja; odande pokušavaju dohvatiti obod Europe. Dobar ih dio u toj nesretnoj odiseji za vrat ulovi samo i jedino smrt, svim ovim predugim stoljećima svojim tijelima popunjava crne praznine njezinih duplji. Za njima, ali i onima koji će u smrt poslije njih stići, žaluje se uz pjesmu i neizbrojivu poliritmiju bubnjeva, uz lomače koje do dugo u noć podupiru nebo nad sitnim pijeskom.

Tu smo negdje, usred tih odsutnih obreda prijelaza, upoznali klince iz Pikinea, prigradskog naselja dakarske aglomeracije, jednog od najvećih svjetskih slumova. I naravno da smo pristali sutradan doći u lokalnu mjesnu zajednicu, na veliki open mike hip hop spektakl, i naravno da smo, kako je nestvarna večer odmicala, iako bez ikakvog reperskog pedigrea, ondje pristali i nastupiti. Sami smo bili krivi što vlastitu riječ nismo uzeli dovoljno ozbiljno.

 
SENEGALA RAP

Sutradan oko gologa armiranobetonskog kompleksa, jedne od rijetkih zaista čvrstih građevina u pupku Pikinea, nesvakidašnja užurbanost. U inače opuštenu rutinu uvukao se neki nezgodan crv, sjebane ceste zakrčene su terenskim vozilima koliko otvorena kanalizacija uz njih smećem. Još nešto: na svakom koraku vrebaju duge cijevi. Ispada da u gostima nismo jedini. U posjetu nevladinoj organizaciji koja nastoji biti kičmom društvenog života zajednice stigao je i američki veleposlanik, ali on i svita ne ostaju na gaži. Dok se gužva ne stiša na zidiću za benzinskom stanicom miješamo viski iz diplomatskog supermarketa s kolom i čekamo da nas i slum poklopi noć. Egzotične smo budale, šačica autentičnih Tubaba koji se ponašaju kao kod kuće - tek luda vlažnost i žamor wolofa upozoravaju da nismo u Jukićevoj.

Zatim poslanik odlazi, zamjenjuje ga mrak koji sa sobom donosi Matadora. Taj se poznati MC, dakarski Ice-T, odlučio vratiti u stari kvart raditi s lokalnim klincima; od rapa učiniti misiju i gnjevnim flowom ih skloniti s ceste, stihovima artikulirati općeprisutni protuvladin sentiment. Upravo je hip hop scena prije koje godinu bila žarište urbanog bunta protiv Wadea, sve lošije ekonomske i sve represivnije političke situacije u zemlji. Refreni su postali ulicama pronošene parole; bitovi su udarani po barikadama.      

Na ulazu u Mjesnu sada goruće bačve, sa strane uredno prikucan plakat za večerašnji žur. Na njemu, među tridesetak nepoznatih izvođača, stoji i ime koje bismo trebali znati - jasno je, masnim slovima, otisnuto: "Croatian Crew". Iako je na pozornici kompletan backline, bend koji je trebao svirati nije došao. To samo ubrzava stvari - Matador nas, kao nasmrt već osuđene i unaprijed otpisane bikove, uvodi ravno u arenu programa. I što sada, dok se bijesni lokalni klinci i didžejevi izmjenjuju na pozornici, dok prže baklje i reflektori, na basove naliježu oštri doboši?

Nema nam natrag: za naše vatreno krštenje, kao jedini gostujući act, rezerviran je središnji termin. Na noćnom naftom natkrivenu binu pod znoj i mazut penjemo se u ad hoc formiranoj tročlanoj postavi: novinarka HTV-a Ivana Dragičević na jednom mikrofonu, teoretičar i publicist Srećko Horvat na drugom, te potpisnik ove disfunkcionalne muzičke razglednice za rasklimanom baterijom bubnjeva.

Svjetla se načas gase, zvijezde nad Dakrom peku kao pribadače; beton isijava odbjeglo sunce i oči se sinkrono sklapaju. Čuje se samo brujanje mase: kao na kraju Nedjelje kad je otišo Hase poželim iz sveg glasa dok ne crknem skandirati Ju-go-slavija, Ju-go-slavija!, ništa mi bolje ne pada napamet.

Jedan predugi čas zbunjeno se pogledavamo u polumraku, a zatim se svijetla pale: uništavamo onaj diplomatski viski i kucam takt, i brukamo se kao nikada u životu.


( tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju Tvorničara )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –