Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 18.11.2013.

Mario Vargas Llosa : San jednog Kelta

Evropskim kolonijalnim velesilama prostranstva Afrike, Azije, Australije i Amerika širom su raširila bedra, nudeći neizmjerna bogatstva. Pred kolonizatorima ukazivala se takozvana "djevičanska zemlja" - nepregledna u svojoj prostranosti, i neiscrpna u svojim prirodnim resursima. Problem je bio što tobožnja „djevičanska zemlja" uopće nije bila djevičanska, nevina, senzualno uspavana ljepotica koja je stoljećima čekala bijelog kolonizatora da mu se potpuno preda.

Od Amerika do Australije taj novopronađeni raj na zemlji bio je razdjevičen gologuzim, skačućim i vrištećim "divljacima", kojima je bezobrazno upečatljiv udo šeretski izvirivao ispod krpice kojom su opasivali struk. Pronašavši raj bijeli je kolonizator u njemu pronašao nikog drugog doli - vražička. Ali brzo se bijeli čovjek snašao. Oskvrnitelju raja prvo je oduzeto pravo na zemlju. Crveni, crni i žuti vragolanko imao je pravo na zemlju koliko i bizon s američkih prerija ili kapuciner iz afričkih džungla. Na početku američke povelje nezavisnosti zapisalo se "svi su ljudi stvoreni jednaki". No glasovi koji su smatrali da bi tu rečenicu trebalo dopuniti nisu bili rijetki. Kvekerski trgovac Samuel Wharton napisao je da bi u nastavku trebalo stajati - "... a Indijanci imaju neotuđivo pravo prodavati i poklanjati svoju zemlju bilo kojoj osobi".

Kad su domoroci svedeni na razinu kreštavih papiga, pohotnih majmunčića ili tupih bizona, dakle kad su postali marva, nije teško u njima bilo vidjeti i radnu životinju. Bogatstva kolonija bila su neizmjerna. Ali što je belgijskom kralju Leopoldu II mogao značiti sav kaučuk njegovog Konga ako nije bilo nikoga da ga skuplja. U Belgiji nitko nije pokazivao interes za skupljanjem kaučuka u nepristupačnoj i pogibeljnoj unutrašnjosti Afrike. Tu dolazimo i do malog obrata. Bijeli kolonizator bio je oduševljen bogatstvima "djevičanskih zemalja", a ubrzo ga je oduševilo i bogatstvo tamošnje radne snage.

Skakutavog crnog vragolanka Leopold je upregnuo u eksploataciju svog kaučuka, a zauzvrat mu je dao pravo da se civilizira. Kad je mladi pustolov Roger Casement prvi puta došao u Kongo, s istraživalačkom ekspedicijom na čijem čelu je bio "veliki" Henry Morton Stanley, lokalnim poglavicama i vračevima dijelili su se na potpis nekakvi ugovori na francuskom kojima su se plemena obavezala osigurati radnike, smještaj, vodiče i prehranu za Leopoldove zaposlenike. Zabavljeni šarenim perlicama i gutljajima rakije poglavice bi na ugovore stavljale "x", zapečajući njima svoju sudbinu.

Kako piše Mario Vargas Llosa u "Snu jednog Kelta", romanesknoj biografiji Rogera Casementa, irski je pustolov tada još vjerovao u "sveto trojstvo" kolonijalizma: kršćanstvo, civilizaciju i trgovinu. Ali brzo će izgubiti svaku iluziju. Kako je Stanleyeva ekspedicija odrubljivale glave poglavicama, i strijeljala njihove žene i djecu ako bi članovima ekspedicije uskratili hranu ili bilo što drugo, tako je i Leopoldova kompanija za eksploataciju pamuka sjekla urođenicima spolovila i šake, ili držala žene i djecu kao taoce, ako ne bi isporučili zadanu kvotu kaučuka.

Ropstvo, rasizam i zločini u Leopoldovom Kongu jedne su od najgorih stranica kolonijalizma. Istinu o njima prvi je svjedočio upravo Roger Casement. Kao konzul britanskog Foreign Officea Casement je 1903. krenuo u ekspediciju kojoj je cilj bio izvješće o uvjetima u kojima žive urođenici u Neovisnoj Državi Kongo. Objavljivanje reporta sa svim detaljima, svjedocima i opisom neljudskog režima, pretvorilo se u jednu od najsnažnijih osuda kolonijalizma svih vremena. Za one koji nisu znali, ili nisu željeli znati pravo stanje stvari, Casement je razotkrio pravu narav kolonijalizma. Civilizacija koju je bijeli kolonizator obećao zapravo je bila trgovina u kojoj je u Evropu dolazio kaučuk, slonovača, palmino ulje, i svo drugo blago kolonija, a u drugom smjeru su odlazile puške, bičevi, kutije raznobojnog stakla, izrabljivanje, mučenje, i smrt od ropskog rada.

Uprkos burnim reakcija na kongoanski izvještaj Casement je postao zvijezda boraca za ljudska prava: Julian Assange i Edward Snowden takozvanog evropskog "belle epoquea", čiju je pozlatu vlastoručno skinuo desetljeće prije Prvog svjetskog rata. Ubrzo je Casement u svojstvu britanskog konzula poslan i u Amazoniju da istraži režim eksploatacije kaučuka u peruanskoj regiji Putumayu. Tu sada dolazimo i do Vargasa Llose. Casement ne samo da je razotkrio užase kolonijalizma, već je to učinio i u samoj domovini posljednjeg latinoameričkog nobelovca. Izvanredna biografija irskog pustolova i aktiviste događa se jednim svojim krakom i u Llosinom stražnjem dvorištu.

Zapravo, kada je povodom dodjele Nobela 7. listopada 2010. najavljeno da je Mario Vargas Llosa završio biografiju Rogera Casementa, činilo se to kao savršen izbor za postlaureatski roman. Casementova priča ima sve - i Kongo i Amazoniju, i odlikovanje britanske krune, ali potom i irski nacionalizam, te osudu iste britanske krune na smrt zbog izdaje i organiziranja ustanka. Sve to još i začinjeno s otkrićem skandaloznih bilješka o homoseksualnim eskapadama stasitog Irca.

S tim elementima uspona i pada, slave i osude - krvi i sperme - potencijal Casementove "priče" bio bi jasan i domaćim tabloidima. Njegova biografija sadrži nekoliko života, nekoliko velikih tema (kolonijalizam, homoseksualizam, nacionalizam) - i gotovo da se ispisuje sama od sebe.

Tako joj je nekako prišao i Vargas Llosa: kao da će već samo ime Rogera Casementa ispisati "San jednog Kelta". Roman započinje iz londonske ćelije gdje Casement čeka izvršenje smrtne kazne. Odgovor na žalbu za pomilovanje je negativan. Britanska vlada pokrenula je kampanju blaćenja da bi ga bez rizika od pogoršanja odnosa s irskim narodom mogla hladno pogubiti. I sada se Casement, kroz duge sate u ćeliji, i posjete rijetkih prijatelja, prisjeća... svojih ekspedicija, izvještaja, angažmana za irsku stvar, svojih ljubavnika, onih koji su bili usputni, i onog koji će mu doći glave.

Dakle, "San jednog Kelta" je prisjećanje jednog umornog i razočaranog osuđenika na smrt. Jasno je zašto je Casement umoran i razočaran: tokom dvadeset godina provedenih u Kongu, godinu dana u Amazoniji, i onda u samoj Irskoj, Casement je svjedočio nevjerojatnim razmjerima ljudskih užasa. Zlo ga je iscrpilo. Isisalo njegovu životnu supstancu. Ali nije jasno zašto je Vargas Llosa umoran ako je Casement umoran. Ponavljajući rečenice o posvemašnjoj iscrpljenosti svog junaka, pripovjedač kao da se čitatelju žali na vlastitu iscrpljenost i potrošenost.

Uglavnom, biografija Rogera Casementa nije se sama ispisala. Činilo se da je samo trebalo povući kanalić pa da priča poteče, da životopis Casementa ispiše samog sebe - ali nije tako ispalo. Ne slijedeći strogu biografsku kronologiju Vargas Llosa skače s epizode na epizodu, u pravilu otkrivajući već na početku previše toga - i Casementov kraj, i homoseksualizam, i užas kolonijalizma o kojem je progovorio - a onda se opetovano vraća na već rečeno, opisano, ili naznačeno. To pripovjedalačko istrčavanje "San jednog Kelta" lišava postepenog otkrivanja Casementove biografije, a sam roman čini izrazito konfuznim: sve kao da se ovdje ponavlja tri puta, na sve se ponovo vraćamo, bilo da je riječ o dijelovima biografije, komentarima ili nekim opisnim detaljima.

Neobična je to sudbina Casementove životne priče. Zbog optužbi za homoseksualizam, i kampanje blaćenja koju je pokrenula britanska tajna služba kako bi mu uništila ugled, dugo vremena nitko o njemu nije govorio. Ni borci protiv kolonijalizma, ni zaštitnici ljudskih prava i domorodačkih kultura, pa čak ni sami irski borci za nezavisnost. Casement je tabuiziran. Britanske vlasti su otišle tako daleko da su naložile i "znanstvenu potvrdu" njegova homoseksualizma. Nakon smrti objavljena je obdukcija anusa i završetka debelog crijeva, a stanoviti doktor Percy Mander navukao je gumene rukavice i ustanovio "očito proširenje anusa". Taj nalaz bačen je pred one koji bi imali razloga uzdizati i slaviti pokojnika. Dugo vremena tabu homoseksualizma izopćavao je Casementa iz povijesti. Nalaz gadljive obdukcije stajao je između njega i njegovog priznanja. Casementove kosti vraćene su u Irsku i s počastima pokopane tek 1965. godine, gotovo pedeset godina nakon smaknuća.

Vargas Llosin roman sada potpuno vraća u žižu javnosti svojedobno "najpoznatijeg Irca na svijetu". Kao mučenika irske borbe za nezavisnost i svjetske borbe protiv kolonijalizma, ali ovoga puta i kao gay mučenika. No kampanja zatiranja Casementova imena koju je pokrenula britanska tajna služba kao da je prerasla u urok. Llosi je njegova priča jednostavno iskliznula iz ruku.

Dojam jest da većina mana "Sna jednog Kelta" proizlazi iz tradicionalno shvaćenog žanra romansirane biografije. Jedna pravocrtna i minuciozna rekonstrukcija života i vremena, dobro bi prikrila Llosin spisateljski zamor.
 

Mario Vargas Llosa: "San jednog Kelta"
Prevela Divna Ćurić

Vuković & Runjić, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –