Marko Šunjić : U televizijskim emisijama strip je trinaesto prase

Marko Šunjić

Inkal Giraud (Moebius) Jean, Jodorowsky Alexandro

Strip izdavaštvo u Hrvatskoj uvijek je ovisilo o pojedincima koji su bili spremni svoju ljubav prema stripu, vrijeme, energiju, entuzijazam, i naravno - novac... uložiti u proizvodnju kvalitetnih stripova, nerijetko i ne razmišljajući previše hoće li tržište reagirati pozitivno ili ne. Marko Šunjić, vlasnik Fibre (izdavačke kuće koja je posljednjih godina postala trademark za kvalitetna strip izdanja u Hrvatskoj, pa i šire) u razgovoru za Moderna vremena govori o današnjoj strip-sceni, publici i uopće o uvjetima u kojima djeluju i ne tako brojni strip izdavači u Hrvatskoj, te o svojim (Fibrinim) izdavačkim planovima.

Matko Vladanović: Koliko se promijenila strip-scena od vremena kad si ušao u nju kao konzument? Koliko ti nedostaju štandovi na Trešnjevci, po centru, knjižare?

Marko Šunjić: Iskreno, nimalo. Godinama sam kupovao na Trešnjevci pred Namom, kod pokojnog Zokija na Savskom mostu i imalo je to neki svoj šarm, a danas mi fali koliko mi fali i mladost. Jer tad sam bio mlad i nadobudan, i siromašni student, i votever. Imao sam puno vremena i malo novca pa sam išao okolo i obilazio, komunicirao s prodavačima. Njima je to bio posao, oni su prodavali stripove kao što su prodavali i, ne znam, Bugove i križaljke, nisu o stripu puno znali. U ono vrijeme mi je to bilo dovoljno. U današnje sam vrijeme postao toliko lijen da svu kupovinu obavljam preko neta. Poklikaš što te zanima, s Amazona il' odakle god i dobiješ to kući na adresu.

Odem u knjižaru, odem kod Vedrana u Asteroid ili kod Raula u Stripovi na Kvadrat čisto da s družimo, da popričamo, na trač party, ali ne u kupovinu. S tim da po Hrvatskoj, takoreći, nemam što kupiti. Ono što mi se kupuje uglavnom sam objavim, a jako malo toga što netko objavi je nešto što bih zaista htio kupiti. Postoje, naravno, iznimke, ali su više iznimke nego pravilo.

Zamjenjuje li internet društvenu komponentu kupovine po striparnicama?
    
Naravno da ne zamjenjuje. Striparnice su živo tkivo. Tamo odeš, upoznaš ljude i ono… Internet je fajn, ali ti niknejmovi s kojima komuniciraš svakodnevno, to može biti bilo tko. Tek kad ljude upoznaš uživo to je prava stvar. Naravno da je veći gušt otić u stiparnicu, uzet strip u ruke pa ga prelistat, popričat s prodavačem o njemu i ovo, ono. To je nekakav ritual kupnje koji je sam po sebi onako lijep i šarmantan i takav bi trebao biti. Ali u današnje vrijeme jednostavno nemaš vremena za takve stvari. Ono - uh, već je vikend, šta ću sad? Jel da kliknem pa da mi dođe sutra s dostavom il' da gubim vrijeme kroz zagrebački promet? Osim toga, ja sam već toliki dugi niz godina aktivni član te strip-scene da mi ponekad više treba mira nego konverzacije.

Sad će to možda zvučati arogantno ili pretenciozno, ali nekad sam mislio, dok sam bio mlađi i naivniji, da smo svi ravnopravni. Ljude mjeriš po sebi i ako svi volimo stripove to onda automatski znači da smo svi dobri, krasni, divni, kultivirani, volimo lijepu umjetnost, blablabla. S vremenom shvatiš da nažalost nismo svi isti i da tu ima i frikova s kojima baš i ne želiš komunicirati svakodnevno, ako baš ne moraš, a ne moram, tako da - puno je ljepše birati ljude koje ćeš viđati i sretati, nego otići negdje i naići na – ajme, ne on.  

Kako gledaš na sadašnjost i budućnost knjižara?

Iz perspektive nekoga tko s njima svakodnevno radi, kad vidim kakve su nam bilance, tj. koliko su nam knjižare dužne, bojim se da im nije veselo. Ne znam, veliki lanci poput Algoritam Profil Mozaik, il' kako se već sad zovu, imaju ogromne najmove prostora, a promet im nije dovoljan da pokrije sve te troškove i onda stalno posluju s gubicima. To znači da ne plaćaju robu izdavačima nego novac od izdavača koriste za pokrivanje hladnog pogona. Time se generira veliki dug i to je jednostavno neodrživo. Nisam baš previše gledao podatke, ali mislim da je prošle godine bila vijest da je AMK dužan 18 milijuna kuna. Ti taj minus ne možeš pokriti, mislim, koliko bi ti trebao porasti promet da pokriješ taj minus i platiš sve obaveze? To je jednostavno nemoguće. Ne vidim načina da se oni iz toga nekako izvuku. Što je u principu katastrofalno, jer nama treba jedan zdravi, snažni distributer, lanac knjižara koji bi bio prisutan u svim većim pa i nekim manjim gradovima i koji bi poslovao uredno i normalno, što znači da ne bi metiljao na izdavačima nego bi im bio partner.

U čemu je točno problem, ne znam.  Algoritam je, primjerice, godinama odbijao držati neka druga izdanja osim svojih i strane knjige. No, kako je s dolaskom interneta prestao biti potreban i nepohodan za kupovinu knjige na stranim jezicima, tako su polako počinjali uzimati i tuđa izdanja ne bi li popravili promet. To se nije pokazalo kao neka sreća. Jednostavno, previše troše, a premalo prihoduju i bojim se da je to obrazac po kojem sve knjižare, osim pokoje iznimke, žive i da su zbog toga vrsta pred izumiranjem. Može to tako trajati još neko vrijeme, ali što će dugoročno biti teško je predvidjeti.

S druge strane, svojedobno sam u jednom trgovačkom lancu vidio kako se prodaju knjige na kile. Nisam sad proučavao kakve su to knjige, al' kakve su da su, djelovalo je nipodaštavajuće. I zato nam trebaju knjižare koje su ipak hram kulture i imaju drugačiju atmosferu. Samo, na njima je da pronađu neki funkcionalni poslovni model.

Fibra je prisutna u Zagrebu i većim gradovima, a kako stvari stoje u manjim sredinama? Ima li tamo publike?

Iznenadilo me kad sam otvorio web shop. Budući da je strip-scena jako mala i svak svakoga zna, s vremenom pomisliš da osobno poznaješ svakog od svojih kupaca. Svi smo, je li, bili ista ekipa samo što sam ja postao izdavač, a oni su ostali kupci. Odjednom vidiš ljude iz Like, Imotskoga, Slavonskog Broda, Pelješca, iz "provincije", koji očito vole strip. Povremeno bi se pojavio neki tekst o mom izdanju u Jutarnjem listu, obično bi to bili Jergović ili Šagadin, i sutradan bi na web shopu osvanula narudžba iz Zmijavaca. Nije toga bilo puno, par puta po komad, dva, tri, ali neki Pero Perić, koji nikad nije kupio ništa, vidio je tekst, pročitao ga, zainteresirao se, otišao na sajt, registrirao se, poklikao, platio i uzeo tu knjigu zbog tog teksta.

Kao izdavaču to mi govori da je potrebno doći do te publike u "provinciji" jer je očito ima. Kako to izvesti je drugi par postola. Ni jedan izdavač, a kamoli Fibra, nema novca za neke ozbiljne reklame. Meni su se tekstovi u novinama pokazali korisnima, ali su takvi tekstovi u biti iznimke, na svoju ih ruku guraju novinari i svojim "autoritetom" ih prodaju urednicima. Ne postoji novinski podlistak ili rubirka koja bi to obrađivala sustavno i to je jedan od problema.

U televizijskim emisijama strip je trinaesto prase. Ne znam jel' u "Po ure kulture" ikad bio spomenut. Ako ljudi ne znaju da postojiš, naravno da te neće ni tražiti. Da bi znali da postojiš, treba ti reklama. Reklamu uglavnom ne možeš platiti, stoga bi bilo idealno da na nekakvoj državnoj televiziji, koja bi se trebala brinuti o kulturnim potrebama građana (svi na kraju plaćamo pretplatu), postoji nekakva emisija koja bi sustavno pratila i strip. Sam tu teško išta mogu postići. Za takve bi stvari bio potreban sustavni angažman cijele branše ili cijele kulturne sredine.

Nekada se strip masovno čitao, a danas je kao i veći dio knjiških izdanja obilježen malim nakladama. Gdje se i kako izgubila negdašnja publika?

Kad bih to znao, bio bih bogat čovjek. Ne znam, druga paradigma je na snazi. Strip je onda bio in. Nešto što je bilo uobičajeno, što su ljudi takoreći bez iznimke konzumirali. Dobar film, dobar strip, dobru glazbu, to je bilo normalno. Nekako je strip izgubio, ne znam, taj rat ili što već, rupa u izlaženju, ne mogu to baš objasniti realno. Kad je došao rat stripovi su prestali izlaziti i izgubila se generacija koja je na njima trebala odrasti. Čini mi se da je glavni problem što se strip smatra za nešto što se čita dok si klinac, ili do srednje škole. Kad odraste, normalan čovjek valjda prestane čitati stripove jer je to za djecu. Pokušao sam to promijeniti svojim izdanjima jer uglavnom biram stripove za odrasle, ali ti odrasli najprije ne znaju da postoji nešto za njih i još uvijek su pod "teretom" svijesti da je strip za djecu. Tu se nalazi jedan od glavnih izazova. Kako današnje tridesetogodišnjake vratiti stripu, uvjeriti ih da nema veze što više nisu klinci i da tamo još ima nečega za njih.

Budući da su naklade male, da je stoga produkcija tvrdo ukoričenih, kolornih izdanja skupa, cijene danas nisu kao što su nekad bile kad si mogao kupiti strip za cijenu jedne ili dvije užine. Za kupiti nekakav strip-album danas se moraš isprsiti. Koliko god cijene bile razumne ili realne ipak nisu takve da će ih običan čovjek platiti bez razmišljanja. Zbog toga mi je bitno, zbog klinaca mi je bitno, da su stripovi u knjižnicama, da se imaju priliku pročitati besplatno i da djeca imaju priliku na njima odrasti. Svjestan sam da moje stripove ne može svatko priuštiti i to je nešto što bih htio promijenti. Na tome se radi i čini mi se da se s godinama publika širi i raste, ali to je tako sporo, i bolno, i mizerno pa mi je drago da u međuvremenu knjižnice uskaču i da makar tamo, za cijenu godišnje članarine, svi mogu doći do stripa.

Ja bih jako volio da sam danas klinac u šestom osnovne i da imam člansku iskaznicu gradske biblioteke pa da odem u knjižnicu i da tamo imam sav taj zid stripova. Kad sam bio dijete u knjižnici sam imao Princa Valianta i Blueberryja, Mandrakea, Fantoma i tih par naslova. U današnje vrijeme u knjižnici možeš birati između gomile stvari i ja bih se navukao samo tako.

Stakleni mačevi Corgiat Sylviane

Brodeckov izvještaj Larcenet Manu

Diplomatske kronike Lanzac Abel

Ronin Miller Frank

Možeš li ukratko sažeti kako je Fibra postala brend?

U jednu ruku za to je zaslužna "Svagdanja borba" Manua Larceneta. Taj je strip etablirao Fibru izvan strip krugova i čini mi se da je nakon toga Fibra stekla nekakav status, da je postala jedan od sinonima za strip i da sad više nije tako neobično to što su ljudi postali skloniji isprobati nepoznate im stvari na konto Fibrinog loga. Tu je i filozofija uredničkog izbora koja je svih godina ostala nepromijenjena. Inzistiranje na kvaliteti. Nepodilaženje "komercijali", s obzirom da sam u situaciji u kojoj ne moram podilaziti komercijali da bih preživio. S vremenom se nakupi tolika koncentracija kvalitetete da to postane teško ignorirati. Ljudi koji ne znaju ništa ili ne znaju puno o stripu izaberu nasumce nešto Fibrino pa im se svidi, pa izaberu nešto drugo, pa im se svidi i to i onda shvate da to nije napuhani balon i da iza toga zaista stoji kvalitet.

To je sporiji, teži i ne znam, mukotrpniji način, ali ja sam na njega u principu vrlo ponosan. Ne može se svima svidjeti sve, ali čak i za one stvari koje im se ne svide ljudi ne govore da su smeće, nego da im se nije svidjelo – vide da tu ima nešto, samo možda nije za njih. Ima neka konstanta u tom mom izboru i mislim da je ta konstanta presudna za stvaranje imidža. Po meni je to važnije i vrjednije od bilo koje reklame. Zajebi reklamu i radi dobre naslove. To je sporije, ali dugoročno isplativije.
    
Kako to da ti katalogom dominiraju Francuzi, Amerikanci, Talijani, a nema, recimo Bugara, Rumunja, Finaca, Srba, Bosanaca...

Sve što objavim moram prvo pročitati i mora mi se svidjeti. Ovi drugi nisu prevedeni na jezike koje mogu razumjeti pa ih ne mogu procijenti. Zato sam "skučen". To je hendikep, ali ne želim raditi stvari "na blef", moram znati što objavljujem. Što se tiče "regiona", većina današnjih autora radi licencne stripove i jako je malo autorskih stripova (u smislu da su autori vlasnici prava). Godišnje se ne objavi dvadeset stripova pa da bi sad ti od tih dvadeset mogao odabrati dva vrhunska. Od starijih stvari više-manje je sve već reprintatno i nema puno smisla raditi petnaesti reprint. Po meni je bolje raditi nešto što nismo imali priliku pročitati nego, ne znam, Maurovića. Maurović je genijalan, ali treba li nam deseti reprint njegovih stripova? Htio bih raditi Maurovića po mojim kriterijima, ali to bi podrazumijevalo imati originale, a to je problem koji je realno gotovo nemoguće riješiti jer originali ili ne postoje ili su se raspršili. Ne možeš skupiti cijelu priču.

Trenutno su u svijetu velika fora takozvani artist's editions gdje se neki vrhunski autori, crtači, stripovi objavljuju u velikom formatu originalne table. Tu ljudi doslovno vide sken izvorne table sa svim korekcijama, što se ne vidi u tisku. To je, dakle, najbliže što možeš doći originalu, a da nemaš original. Po meni bi takvo izdanje bilo fantastično za jednog Maurovića. Vidio sam hrpu njegovih originala i to je predivno, puno se toga izgubi u tisku, ali to je gotovo nemoguće postići. To je mokri san.

Kad si zadnji put neopterećeno pročitao strip? Jesi li u stanju isključiti profesionalnu deformaciju izdavača?

Stripove još uvijek čitam iz gušta, nije mi to postalo posao. S druge strane, izdavaštvo je sad već postalo posao. Htio, ne htio. Imam zaposlene i moram ljudima plaćati plaće. Ali, još uvijek ne čitam stripove kao – ajde, da vidim jel' ovo dobro i 'oću li objavit' - nego zato što me zanimaju. Ako mi se svidi, super. Ako mi se ne svidi, nema veze, pročitao sam. Zadnji put kad sam nešto pročitao bez zanatskih opterećenja bilo je prije izdavaštva. To s godinama postane samo gore i gore. Kad danas gledam svoja prva izdanja ljutim se jer vidim stvari koje danas ne bih propustio. Stvari nastale zbog manjka tehničkog znanja. To nitko ne vidi osim mene ili ljudi koji su debelo u branši pa primjećuju takve sitnice. Ta vrsta pritiska zna biti naporna, to kad nisi običan konzument i kad se ne možeš opustiti nego ti oči bježe na zanatske dijelove u pripremi i proizvodnji, ovome i onome.

Ne očajavam ipak toliko, ako je strip dobar, ako me zanima, ako vuče dalje, to čitam, gutam i bez problema zanemarim sve ostalo. Najbitnije mi je da još uvijek imam glad za otkrivanjem.  Obožavam kada me nešto oduševi, kad nešto otkrijem, pogotovo ako to nisam očekivao. "Lako je" objaviti Larceneta kad znaš da je Larcenet bog otac, al' kad otkriješ neko novo ime za koje nisi čuo, koje te oduševi, taj je osjećaj prekrasan. Taj adrenalin i navala oduševljenja koja te tjera da to podijeliš sa drugima. To mi je super osjećaj.

Od početka si se Fibrom bavio tijekom slobodnog vremena. U nekom trenutku si dobio kćer i za pretpostaviti je da ti je to drastično smanjilo slobodno vrijeme. Jesi li se uhvatio da misliš nešto poput 'ja sad tu radim pripremu za tisak, a trebao bih biti s kćeri' ili obratno?

Mislim da bi moja žena i kći imale štošta reći na tu temu. Žena njoj uglavnom govori da tati treba još samo pet minuta. Darko [Macan] mi je rekao da objavljujem stripove u kojima su male curice u opasnosti jer u njih projiciram sebe. U tom tonu, objavio sam jedan strip, zove se "Lijepo putovanje". Imaš kćer koja priča o ocu liječniku koji je uvijek trebao spasiti svijet, trebao primiti još jednog pacijenta i ovo, ono. Ona mu je donosila neke svoje crteže, on bi ih uzeo i rekao bravo, al' pusti sad, tata mora raditi. I onda on odjednom umre i ona dolazi u radnu sobu i nalazi sve te svoje crteže uredno složene u ladicama i onda se slomi... i onda se ja kao tata slomim jer kradem vrijeme svom djetetu i obitelji zbog svog, što bi rekla moja žena, egotripa. Trudim se biti dobar otac i dobar muž, ali priznajem da ima mjesta za napredak :)

Ne možeš nadoknaditi vrijeme. Pogotovo vrijeme kad su djeca mala. Formativno vrijeme. Ali moja Nika je jedinica i budući da je jedinica ima i previše pažnje, malo smo je razmazili, pa ne bih rekao da je previše uskraćena zbog mog strip-hobija. Ne sprječava me to da se tu i tamo grizem jer sam bio mogao otići s njom u šetnju umjesto što sam radio nešto drugo. Lako doduše za strip, al' forumi i takve gluposti, gubit vrijeme na to mi je puno gore. U principu, to je beskrajna bitka. Borba sa samim sobom.

Kako bi, za kraj, opisao suvremeno stanje hrvatskoga stripa?

Čini mi se da situacija i nije loša. Loše su naklade i interes publike, ali istovremeno imaš bogatu produkciju i široki dijapazon žanrova i škola pa se ne bi reklo da je strip spao na niske grane, nego živi i razvija se u svom malom getu. Problem mu je izaći iz tog geta. Gledano s izdavačke strane. S autorske strane fali mu jaka produkcija, snažna potpora, fali mu mjesto gdje će novi ili postojeći autori objavljivati nove stvari i odrastati, razvijati se. Nemamo domaću produkciju osim one koja se svodi na uradi sam, ali to je tako. I nije problem što je to tako, nego je problem što ne vidim baš načina kako iz toga izaći.

Ja bih jako volio pokrenuti domaću produkciju, ali jednostavno ne vidim način na koji se to može izvesti, a da vuk bude sit i ovca cijela. Da izdavač ne bude na gubitku, da autori dobiju poštenu naknadu za svoj rad,  da ostanu vlasnici tog rada i sve ono što je danas uobičajeno u izdavaštvu. To me kopka i to je, onako, izazov, ali Fibra je premala da bi mogla premostiti neke probleme. Čini se da druge, barem one dovoljno velike za takvo što, nije briga. Nema producenata, a nema producenata jer ne postoji tržište koje bi moglo progutati tj. kupiti proizvod. Ne možeš nešto proizvoditi, ako ta proizvodnja ne generira kakav-takav prihod. Bilo bi to dobro promijeniti, samo što ja nažalost ne znam kako.