Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Promo • Piše: Boris Rašeta • 26.02.2016.

Masonov 'Postkapitalizam' - Manifest XXI. stoljeća

Paul Mason: Postkapitalizam

Postkapitalizam Mason Paul

Je li socijalizam zauvijek otpisan u epohalnoj kompromitaciji koju je doživio u dvadesetom stoljeću? Živimo li “kraj povijesti” na način na koji su ga opisivali novovjeki mislioci od Hegela do Fukuyame? Je li natjecateljsko tržište, na kojemu u svakom prometu, u svakoj međuljudskoj razmjeni posreduje novac, taj “car i bog svih roba”, stanje koje nikad neće biti prevladano? Može li antropološka zadanost čovjeka i njegova društva, koje je liberalni klasik John Locke sažeto iskazao frazom o “niskom ali solidnom temelju sebičnosti”, biti prevladana, ili - kako se govorilo u socijalizmu - “dijalektički ukinuta”?

Paul Mason tvrdi da liberalizam i neoliberalizam nisu zadnja točka društvenoga razvoja. On nagoviješta postkapitalizam - ali to kod njega nije pitanje puke vjere. Naprotiv, na stranicama ove knjige autor podastire teoriju koja bi se u XX stoljeću nazivala primjerom “znanstvenog socijalizma”. To bi bilo učenje koje ne počiva na nekoj utopijskoj ideji, filozofiji povijesti ili nadi u bolje društvo, već promjenu pokušava obrazložiti znanstveno teorijski.

Mason u „Postkapitalizmu“ prikazuje savršenu topografiju svih informatičkoekonomskih i socijalnih mijena koje je sobom, neprimjetno, donijela internetizacija našeg života. On eruditno, širokim hvatom i dubokim gazom, opisuje društvo u kojemu živimo. Vrlo precizno nabraja uzroke i posljedice neoliberalizma, dominacije financijskog kapitala nad proizvodnim gospodarstvom, razvoj mrežnih formi razmjene informacija, siloviti, zaprepašćujući informatički napredak, ali i brojne posljedice koje bi iz njega mogle ili morale proizaći. Umreženi svijet, svijet besplatnog znanja, silna je novost u odnosu na sve što smo vidjeli u povijesti.

“Ono što uništava kapitalizam, a što jedva racionaliziraju mainstreim ekonomisti, jest - informacija”, kaže on. U silovitom prodoru viralnog u realno, čija se brzina ne može uspoređivati ni sa jednom poznatom historijskom mijenom, neprimjetno se promijenilo i naše poimanje roba, tržišne privrede, novca, razmjene, a time i odnos čovjeka prema čovjeku i čovjeka prema hijerarhijama ljudskog društva.

Na stranicama ove knjige autor podastire teoriju koja bi se u XX stoljeću nazivala primjerom “znanstvenog socijalizma”. To bi bilo učenje koje ne počiva na nekoj utopijskoj ideji, filozofiji povijesti ili nadi u bolje društvo, već promjenu pokušava obrazložiti znanstveno teorijski.


Youtube i MP3 formati učinili su glazbu nečim što se kopira i umnožava savršenom lakoćom i uz nikakav trošak - za svaki automobil kojega proizvedete trebaju van nove gume, novo željezo, novi čelik, novi aluminij, ali za svaki novi mp3 snimak ne treba vam praktički ništa. Uz jednu matricu, cijelo čovječanstvo može, uz zanemariv trošak, dobiti kopije bilo koje skladbe. Društvene mreže olakšale su komunikaciju između ljudi i dramatično pojeftinile razmjenu nekih roba. Na internet servisima poput Amazona danas možete naručiti masu proizvoda koji se skladište i distribuiraju uz znatno manje troškove nego u industrijsko doba. Knjige postaju u sve većoj mjeri besplatne.

Novinski članci također. Informacije prodiru svuda i uz sve nižu cijenu, težeći dosegnuti ništicu. I revoluciju možete zakotrljati - takav je slučaj tzv. Arapskog proljeća - dizanjem bune i buntovnika preko Facebooka, Twitera ili neke druge društvene mreže. Ideja postaje materijalna sila kad zahvati mase - to su znali još i socijalisti industrijske ere: što bi oni rekli na pokrete koji se rađaju iz Facebooka?

Postojeća društveno ekonomska formacija sama proizvodi - Mason to tvrdi u ovoj knjizi - svoga vlastitog grobara. „U proteklih 20 godina, kapitalizam je formirao novu društvenu snagu koja je u biti njegov grobar, kao što je i okupila tvornički proletarijat u 19. stoljeću. Umreženi individualci su ti koji su kampirali na gradskim trgovima, blokirali bušotine plina, izvodili punk rock na krovovima ruskih katedrala, podizali prkosne boce piva pred islamizmom u parku Gezi, doveli milijune ljudi na ulice Ria i Sao Paola, a sad su organizirali masovne štrajkove duž cijele južne Kine“, kaže Mason, no on se na zadržava samo na izdvojenim slučajevima bunta.

U odnosu na Treći put, Giddensa ili Blairea, ili Picketyja, ovo se čini radikalno novim, heterodoksnim i vrlo avangardnim pristupom ljevici. Autor obnavlja vjeru i u jednu socijalističku ideju koja se činila beznadno mrtvom i zastarjelom - ideju središnjeg planiranja ekonomije.

Vraćajući se na danas prilično zaboravljene „Ekonomsko filozofske spiseKarla Marxa (Grundrisse) i ekonomsku teoriju sovjetskog mislioca Nikolaja Dmitriyevicha Kondratieva, koji je pokušavao dokazati da se društveno ekonomske formacije smjenjuju u pravilnim ciklusima, Mason tvrdi da je jedna epoha pred gašenjem i da živimo u doba dolaska potpuno novog tipa ekonomije, novog tipa društva odnosno društvenih odnosa u cjelini.

Po njemu, ti ciklusi traju od 50 do 60 godina, i imaju jasnu razvojnu strukturu u kojoj nove proizvodne snage uzdižu konjunkturu dovodeći do faza procvata koje se, nakon iscrpljivanja svih razvojnih mogućnosti, svršavaju u depresiji nakon čijega kraja počinje novi ciklus.

Realna ekonomija se slama, perverzna dominacija financijskog kapitala dosegla je svoj vrhunac u kazino kapitalizmu i sustavu derivata, tradicionalni način kreditiranja poduzetništva, koji je počivao s obje noge na zemlji, uništen je. Istovremeno, novi tip razmjene informacija razara stare modele i strukture moći, uništavajući neopazice autoritarnti tip društva i ličnosti. Epoha je pri kraju, nosiva konstrukcija neće još dugo moći izdržati ekstremna naprezanja. Slijedi promjena. Nju je moguće artikulirati tek pred kraj procesa, upravo prema Hegelovoj formuli - Minervina sova izlijeće pred sumrak...

“Sa slomljenim kreditnim sustavom”, reći će Mason, “kapitalizam ne može održati ljestvicu automatizacije koja je moguća i destrukciju poslova koju nameću nove tehnologije. Ekonomija već proizvodi i reproducira umreženi životni stil i svijest u suprotnosti s hijerarhijama kapitalizma. Želja za radikalnom ekonomskom promjenom je jasna. Sljedeće pitanje jest što moramo učiniti kako bismo je postigli...”

S jedne strane, tu je politička akcija. “Najhrabrija stvar koju bi prilagodljiva ljevica mogla učiniti”, kaže on, “je napustiti stara uvjerenja. Potpuno je moguće izdvojeno sagraditi elemente novog sistema unutar starog. U tim kooperacijama ti elementi, poput kreditnih zadruga, mreže od svakoga svakome, tvrtki bez vodstva i paralelne, subkulturalne ekonomije, već postoje. Moramo ih prestati gledati kao staromodne eksperimente: moramo ih promovirati zajedno s regulacijom jednako žustro kao i one koje je kapitalizam koristio kako bi pokrenuo seljake sa zemlje ili uništio zanatski rad u 18. stoljeću...”

Epoha je pri kraju, nosiva konstrukcija neće još dugo moći izdržati ekstremna naprezanja.

U odnosu na Treći put, Giddensa ili Blairea, ili Picketyja, ovo se čini radikalno novim, heterodoksnim i vrlo avangardnim pristupom ljevici. Autor obnavlja vjeru i u jednu socijalističku ideju koja se činila beznadno mrtvom i zastarjelom - ideju središnjeg planiranja ekonomije. On tvrdi da eksplozivan skok umjetne inteligencije omogućuje plansko gospodarstvo, ali superiorno u odnosu na ono sovjetskog tipa i, za razliku od njega, posve neautoritarno. S optimizmom kojemu kredibilitet daje današnji razvoj informatike, on tvrdi da je misao Lava Trockog, koja je nekoć zvučala kao utopija, danas postala realna opcija. "Ako bi postojao univerzalni um... koji bi mogao simultano registrirati sve procese prirode i znanosti, koji bi mogao mjeriti dinamike njihova kretanja, koji bi mogao predvidjeti rezultate njihove interakcije... takav um bi, naravno, mogao a priori, iscrtati besprijekorni i iscrpni ekonomski plan, počevši s brojem jutara pšenice, do posljednjeg gumba za prsluk." Tu se konstrukcija dovršava.

“Pokazao sam”, tvrdi Mason, “kako je uzlet informacijske tehnologije poremetio osnovne institucije kapitalizma - cijene, vlasništvo i plaće. Ustvrdio sam da je neoliberalizam lažno svanuće, da je kriza nakon 2008. proizvod mana unutar ekonomskog modela koji sprečava eksploataciju novih tehnologija i uzlet petog dugog vala. Sve to čini postkapitalizam mogućim, ali nemamo model za tranziciju...”

On nudi jedan takav model. Mi smo danas, vjeruje Mason, upravo u smjeni “Kondratijevljeva dugog ciklusa” nakon kojega dolazi - postkapitalizam. To bi bilo pravednije društvo. Osnovni nacrt mijene dat je u ovoj knjizi.

Ako - kaže on - izbjegnemo mit o neizbježnosti i prihvatimo jednostavno da „mora doći vrijeme kad postoji relativno blagostanje, u usporedbi s rijetkošću koja je pokretala sve prethodne ekonomske modele“, tada Marx samo govori istu stvar koju je Keynes rekao u ranim 1930-ima - jednog dana bit će dovoljno dobara za raspodjelu i ekonomski problemi će se razriješiti.

„Od prvog trenutka od njegova stvaranja“, pisao je Keynes, „čovjek će se suočiti sa svojim stvarnim, stalnim problemom, kako da koristi svoju slobodu od pritisaka ekonomskih briga... kako da živi mudro, ugodno i dobro.“ Svi će raditi prema mogućnostima, a dobivati prema potrebama, rekli bi socijalisti XIX i XX stoljeća.

Na stranicama koje slijede, autorova je anticipacija te promjene.

– Paul Mason - Postkapitalizam –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –