Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 14.08.2017.

Mathias Enard : Busola

Mathias Enard: Busola

Busola Énard Mathias

"Busola" je roman-most. Most između Zapada i Orijenta. Zamislimo ga kao most kakve je Austro-Ugarska gradila u Bosni nakon aneksije. To nije orijentalni most. To je zapadnjački most, zapadnjački roman, zapadnjačkog erudite. Ali most-roman koji spaja obale. Koji poput flastera povezuje razdvojene strane. Spajajući Zapad i Orijent desecima i desecima historijskih ličnosti i povijesnih događaja. Povezujući London, Pariz, Beč, sa Istanbulom, Damaskom, Palmirom. To je i smjer kolanja romana. Prema jugo-istoku! I zatim, povratno, nazad na sjevero-zapad. To kretanje, Zapadnjaka prema Orijentu, fino reprezentira biografija lady Digby, jedna od Enardovih crtica iz "Busole".

Skandalozna Engleskinja razvela se u svojim dvadesetima, a zatim prognana iz viktorijanske Engleske zbog "promiskuiteta" redom bila što ljubavnica što supruga jednog bavarskog baruna, nekog austrijskog plemića, kralja Ludviga I Bavarskog, grčkog grofa s Krfa, albanskog gusara, da bi krećući se tako u smjeru jugo-istoka, našla u sirijskoj pustinji, u zagrljaju šeika plemena Anizah, koji je i oženio dvadeset godina stariju Zapadnjakinju. Posljednjih dvadeset godina života Jane Digby provela je u Siriji, svjedočeći između ostalog ratu iz 1860., kada joj je u smrtnoj opasnosti život spasio emir Abd el-Kader.

Ipak, najstrašnija epizoda njene biografije dogodila se mnogo prije toga, u Italiji, u podnožju Apenina. Njezin šestogodišnji sin, jedino dijete lady Digby, naginjujući se s balkona hotela da vidi majku, pao je preko ograde ravno pred noge užasnute majke. "Možda je baš zbog te strašne nesreće", zaključuje Enard, "Jane sreću mogla spoznati samo na drugom kraju svijeta, u pustinji zaborava i ljubavi…"

Život lady Digby dug je, cjeloživotni, postepeni put prema Istoku, sve do pustinjskog srca Orijenta. To je trasa kojom su se stoljećima, u oba smjera, kretale i vojske, od Perzijanaca, Aleksandra Makedonskog, Rimljana, križara, Turaka, Napoleona… To je trasa kojom prema Orijentu kreću i umjetnici, arheolozi, pustolovi; a prema Zapadu povratno kolaju utjecaji koji će obilježiti umjetnosti, kulturu. Upravo na tom mjestu Mathias Enard je postavio most. Bilježeći sav taj promet, kolanje, od vojskovođa, velikih književnika, do "skandaloznih Engleskinja".

Poput budilice-džamije od pozlaćene plastike, s malim ugrađenim kompasom koji pokazuje u kojem se smjeru treba okrenuti u vrijeme molitve, i Enardova "Busola" upire prema Meki, Arapskom poluotoku, Orijentu. Ona nas orijentira prema jugo-istoku, ali nam istodobno debljom stranom stranom određuje i smjer sjevero-zapada. Enardova "Busola" pokazuje nam smjer kojim se kretala lady Digby, ali s njom možemo utvrditi i "gdje su Rim, Beč, Moskva", odrediti smjer u kojem su s Orijenta odlazile arheološke iskopine, Šeherezada, začini i perzijski roštilj.

Narator knjige je muzikolog Franz Ritter. Iz Beča, koji se voli nazivati "vratima Orijenta" (ponajviše stoga jer su Turci dvaputa došli pod njegove zidine, primjećuje Enard), on tokom besane noći povlači sve te niti koje su poput paučine povezale Evropu i Orijent. Tko je čitao "Zonu" zna što ga čeka. Enard, student arapskog i perzijskog, pasionirani turist i pasionirani povjesničar-amater, u svom je već slavnom romanu u jednu jedinu rečenicu od 150.000 riječi sabio povijest evropskih, mediteranskih i bliskoistočnih bojišta i stratišta: od Sobibora do Jasenovca i Šatile, od Lepanta i Monte Casina do Vukovara i Sarajeva. U "Busoli" fokus je pomaknut na mostove, niti, kolanja, prožimanja. Fokus se s bojišta i stratišta mediteranskog bazena pomiče na kompleksna djelovanja vremena, tokom kojeg se utjecaj nadovezivao na utjecaj, ideja na ideju, jedna tvorevina na drugu, gradeći odnos između Okcidenta i Orijenta.

"Busola" je roman-most. Most između Zapada i Orijenta. Zamislimo ga kao most kakve je Austro-Ugarska gradila u Bosni nakon aneksije. To nije orijentalni most. To je zapadnjački most, zapadnjački roman, zapadnjačkog erudite. Ali most-roman koji spaja obale. Koji poput flastera povezuje razdvojene strane.

Zona Énard Mathias

"Busola" je dakle druga strana "Zone". S jedne strane su demoni razaranja, s druge sile prožimanja. „Busola“ je roman koji nastaje u trenutku rata u Siriji, razaranja Palmire, i kolona izbjeglica koje kreću prema Evropi. U trenutku kada se nasljeđe Zapada u Palmiri razara pneumatskim bušilicama, a Okcident i Orijent nikada nisu udaljeniji. U trenutka kada izbjeglice pješke prevaljuju put od Alepa i Damaska do Vinkovaca, Budimpešte, a Evropa i Orijent postaju bliži no što su ikada bili u epohi zrakoplova, auto-puteva i brzih željeznica.

Nagrada Goncourt za 2015. i Leipziška književna nagrada za razumijevanje potvrda su te aktualnosti "Busole", njenog dobro pogođenog trenutka. S ruskim avionima nad Alepom i sirijskim stomatolozima, kuharima i zidarima u Dortmundu, pulsiranje između Zapada i Orijenta nikada nije bilo intenzivnije. Granice kao da su nestale. Zapad je tamo, Istok je ovdje. Različite epohe kao da su se preklopile. Turci su pod Bečom, i istovremeno, francuski kolonijalni generali su nad grobom Saladina. Zapad je ušao duboko u Orijent, Orijent je ušao duboko u Zapad. Kao da dvije strane svijeta, civilizacije, nikada nisu bile bliže, i nikada – udaljenije.

Jasno je, lako se zaljubiti u "Busolu". Već iz daleka, na prvu, pasti na tu temu, njenu aktualnost; na njen politički, kulturološki, civilizacijski, svekoliki značaj. No ipak malo je teže nastaviti tako voljeti "Busolu" i izbliza. Nije to lako reći, samom sebi priznati. Što bi se uopće moglo zamjeriti romanu-mostu? Enardu? Njegovoj erudiciji, stilu? No najkraće, Enardov roman-most teško nosi Enardovu erudiciju. Svu tu historiju koja se njime valja. Minimalna romaneskna struktura opterećena je maksimalnom historijskom građom.

Ovim mostom prolaze nepregledne kolone i kompozicije, čitave motorizirane divizije i najteža inženjerija, enardovske erudicije. Nema čega nema u romanu. A problem nije u manjku, nego u višku. Enardova historiografska bujica je zadivljujuća; ali i uništavajuća. Kako pod njom škripi most, tako iz stranice u stranicu popušta i čitateljeva pažnja.

Dakako, sve je to divno, pohvalno, zapanjujuće, sve je to velika, pametna, ljekovita koliko i lijepa književnost… Ali u svemu tome kao da se i pomalo zaboravilo na roman. Eto. Dakle, sve veliko, dobro, lijepo; ali, ipak, možda, samo, malo…


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Mathias Énard

Busola

  • Prijevod: Ivana Šojat
  • Fraktura 07/2017.
  • 400 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532668636
  • Cijena 169.00 kn

U košmaru besane bečke noći Franz Ritter više no ikad žudi za dozom opijuma. Muči ga nepoznata bolest koja mu se čini smrtonosnom, a usto dobiva pismo od svoje velike ljubavi Sarah čija pošiljka iz dalekog Sarawaka u Franzu budi sjećanja na dane provedene na Orijentu: od avantura u pustinji i opasnih susreta sa sirijskim rezervistima sve do bizarnog susreta u muzeju s teheranskim nacistom. 'Busola' je roman o srazu Istoka i Zapada...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –