Michel Houellebecq : Lanzarote i drugi tekstovi

Održava se
01.01.1901.

Nemalo puta se za Houellebecqovu književnost reklo da nije ništa drugo nego literarna posljedica teške seksualne frustracije. Ako je i tako, to se odnosi samo na prvi roman, «Širenje područja borbe». Nakon toga seksualne frustracije ne bi trebale ništa imati s Houellebecqovom literaturom.

U tekstu «Nebo, zemlja, sunce» Houellebecq kaže da uspješan pisac uživa u određenim luksuznim proizvodima što ih društvo čuva za istaknute ili bogate članove. «No, najdivniji poklon koji slava daruje muškarcu je ono što se engleski naziva groupies. Riječ je o putenim i lijepim mladim djevojkama koje vam s ljubavlju daju svoje tijelo samo zato što ste napisali neke stranice koje su im ganule dušu. Čini mi se da me danas groupies i slava umaraju. To je prilično tužno, ali je po svoj prilici tako. Ipak, mislim da ću nastaviti pisati.»

Pisanje donosi slavu. Slava uredan, dapače glamurozan seksualni život. To je jasno: pišem da bi imao groupisice. «Treba li iz toga zaključiti da mi je pisanje postalo neophodno? Mučna mi je ta pomisao: mislim da je to kič, konvencionalno, vulgarno. Ali stvarnost je još i gora»... Toliko o Houellebecqovu trenutačnom seksualnom životu, i literaturi kao produžetku njegovih seksualnih frustracija. Toliko o groupie curama kao posljednjoj crti obrane potrebe za pisanjem. No kako postati slavan? Kako postati književnik okružen blagodatima groupiesica? O tome Houellebecq piše u izvanrednoj seriji tekstova pod naslovom «Ostati živ», središnjim dijelom njegove zbirke "Lanzarote i drugi tekstovi".

Ukratko - svijet je rasprostrta patnja. Prvi poetski korak sastoji se u povratku na ishodište. Odnosno: na patnju... Modaliteti patnje nisu važni. Svaka je dobra. Houellebecq počinje s malim Henrijem. Ima godinu dana. Sjedi na podu u popišanim pelenama. Urla. Majci se žuri na večernji sastanak. Lupka potpeticama po popločenom hodniku. Uzrujava je malo derište. Henri urla još jače. Ona izlazi... «Henri je dobro krenuo u svojoj pjesničkoj karijeri», kaže Učitelj.

Henri mora patiti, uvijek patiti. Ali mora i ostati živ – bar neko vrijeme. «Ne uspijevate li artikulirati svoju patnju u dobro definiranu strukturu, gotovi ste. Patnja će vas smazati sirove, iznutra, prije no što bude imali vremena napisati bilo što. Struktura je jedini način da se izbjegne samoubojstvo. A samoubojstvo ništa ne rješava... Mrtav pjesnik više ne piše. Odatle važnost toga ostati živ». Teško će pritom biti izbjeći alkohol. Ili neimaštinu. No sreće se ne treba bojati; «ona ne postoji».

To je Houellebecqov recept za spas usamljenika, izopćenika, besprizornih, senzibilaca... i svih drugih gubitnika na tržištima suvremenog društva. To je recept za kovanje pisca. Prvo patnja, onda «struktura» - i onda na kraju spasenje i groupisice.

Pripovijest «Lanzarote» i druge tekstove ne treba preporučiti kao knjigu s kojom Houellebecqa trebaju početi čitati oni koji to do sada nisu. Krenuti treba s «Elementarnim česticama», nastaviti s «Platformom», pa «Širenjem područja borbe», a onda može doći i «Lanzarote». Houellebecqova poetika i svjetonazorski stav ovdje su pomalo raspršeni. U knjizi ima i viškova. No kad je dobar onda je najbolji. Nadamo se da se to jasno vidi u mračnom romantizmu štavljenja pjesnika u patnji, te komičnoj iskrenosti natuknice o groupie djevojkama.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )