Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Neven Vulić • 22.01.2015.

Milana Vuković Runjić : Hotel u oblacima 1914.
Održava se
01.01.1901.

Netom minulu godinu vjerojatno je najsnažnije obilježila stota obljetnica početka I. svjetskog rata. Održavani su kolokviji, seminari, komemoracije, snimane emisije na televiziji i radiju, kao i filmovi visoke produkcije, a bogme je izdan i niz knjiga koje se bave ovom temom.

Zato je u Francuskoj nagradu Gouncourt prije Lydie Salvayre, u 2013. godini, dobio Pierre Lemaitre za svoj opsežan roman koji se odvijao upravo u vrijeme Velikog rata. Kod nas je pak izdan prijevod "Povijesti Prvog svjetskog rata" Davida Stevensona, a evo, pojavio se i novi tekst Milane Vuković Runjić koji godinu početka tog sukoba nosi i u naslovu.

U "Hotelu u oblacima 1914." ponovno se pojavljuje Antun Gustav Matoš, naš veliki spisatelj koji je preminuo 17. ožujka 1914. godine, i čija stogodišnjica smrti je komemorirana također prošle godine. Obljetnicu Matoševe smrti obilježio je svojevrsni prethodnik ovog teksta, hibridna romaneskna forma naslova "Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima", koju je također napisala Milana Vuković Runjić.

Venecija, Mleci, Marcel Proust, AGM, sve se spojilo u jednom tekstu koji je bio obilježen formalnom povijesnom točnošću, ali i imaginativnim i poetskim momentima u kojima je autorica zamišljala što se moglo dogoditi u trenucima koji nisu zabilježeni, u vremenskim procijepima u kojima su navedeni autori šetali venecijanskim kalama, i možda se mimoišli, susreli, ili nesvjesni blizine onoga drugoga zašli za prvi ugao.

Radilo se o književnoj igri koja je uključivala dva velika književnika, jednog na svjetskoj razini, drugog na regionalnoj, estetski zahvalnoj igri koja je barem meni ostala značajna upravo zbog Matoša i prikaza njegovog lutanja, prikaza njegovog života poduprtog nizom arhivske i biografske građe koji bez obzira na imaginativne izlete u prostore fikcije ostaje sjajnim prikazom Gustlovog karaktera i ličnosti.

Matošev citat "Nikada ne mogoh naći točke gdje prestaje lijepo i počinje istinito." bio je moto tog prethodnog djela, a može se protegnuti i na ovaj svojevrsni nastavak.

"Hotel u oblacima, 1914." dijeli Matoša s prethodnim djelom, no u imaginarnom Grand Hotelu Majestic koji se nalazi blizu ondašnje međe Rusije, Njemačke i Češke Matoš je mrtav, i on je toga prilično svjestan. Prostor navedenog hotela magijska je lokacija na kojoj se miješaju preminuli sa živima, i na koje se ne može pristići ukoliko tamo baš želite doći.

Uz našeg spisatelja ondje se pojavljuje niz ondašnjih spisateljskih, političkih i plemićkih figura. Među njima je zapovjednik austrijske tajne službe Alfred Redl koji prodaje austrijske vojne tajne, nesuđeni nasljednik cara Franje Josipa - Rudolf koji se samoubio, ali i tada živi car Franjo Josip I, spisatelj Stephan Zweig, psiholog Carl Gustav Jung, ali i okultist Aleister Crowley, uz Dragutina Dimitrijevića Apisa, vođu Crne Ruke, ili habsburškog nadvojvodu Maksimilijana koji je kratko vrijeme bio i meksički car.

Venecija i Proust se tu i tamo spomenu dok narativ kreće od Matoševog dolaska u hotel. Zatim se, na početku, fokus stalno smjenjuje s Matoša na Stefana Zweiga, austrijskog spisatelja koji je zbog nacista pobjegao u Englesku, pa u New York, da bi si kasnije, skupa sa suprugom Lotte, oduzeo život u Brazilu.

Primat u priči piscima polako preuzimaju grofice, carice, prijestolonasljednici i ostali koji su odigrali poneku ulogu u stvaranju novog svjetskog poretka, manju, veću, ili za potrebe ovog romana - provizornu.

U svakom slučaju, prilike neposredno prije Prvog svjetskog rata bile su zrele za sukob, čega je i Matoš bio svjestan. U jednom od svojih posljednjih putopisa, tiskanom 16. ožujka 1913. godine, i sâm zapisuje (no, ovaj citat u romanu nije naveden): ...ali "što činiti?" ... Oko nas milijuni bajoneta, vulkanske mornarice, milijarde kapitala, a mi tu na zaduženim njivama, neuki, podijeljeni, goli i bosi, živući iz dana u dan na milost i nemilost... mi ne bi mogli hrvatski stupati da ne vjerujemo u konačnu pobjedu načela pravde proti načelu brutalne sile. Ta se dva principa uhvatiše ukoštac u savremenom svijetu i naš spas zavisi о pobjedi jednoga ili drugoga, о pobjedi principa slobode ili principa tiranije u Evropi.

Situacija je bila zrela, vojnopolitički savezi u hladnoratovskim odnosima, vojni sporazumi potpisani, mnogi Francuzi bili su nabrijani na vojno vraćanje pokrajina Alsace i Lorraine od Njemačke pod francusku vlast, a dodatni uteg percepciji nesigurnosti tadašnjeg perioda bio je i početak Prvog balkanskog rata u listopadu 1912. godine. Osmansko Carstvo bilo je pred raspadanjem.

Katalizator sukoba bili su Mlada Bosna, Crna ruka, Gavrilo Princip i Dragutin Dimitrijević Apis, jedan od likova u ovom tekstu i jedan od vođa pokreta Crna ruka koji je uvježbavao pripadnike Mlade Bosne u Beogradu za atentat na prijestolonasljednika Franza Ferdinanda 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu, da bi se nakon Srpanjske krize u kojima Austrijanci i Srbi nisu mogli dogovoriti uvjete ultimatuma gotovo sve svjetske sile jedna za drugom uvukle u veliki sukob koji će odnijeti preko 40 milijuna života i koji će stvoriti sve potrebne predispozicije za njegov kasniji nastavak, drugi dio u obliku II. svjetskog rata.


Roman Milane Vuković Runjić progresivno se sve više orijentira prema samom sukobu, njegovom početku, te nekima od aktera i njihovim promišljanjima u dano doba. Na kraju romana u "Kronici Srpanjske krize" navedeni su bitni datumi i događaji s kraja lipnja, srpnja i početka kolovoza 1914. godine, a nakon toga i biografije gostiju u hotelu, od kojih su mnogi tada odigrali važnu ulogu, poput ruskog cara Nikolaja II. Romanova, ili francuskog predsjednika Raymonda Poincaréa.

Milana Vuković Runjić pokazala je i ranije kako zaista umije napisati dobar tekst. Hibridni roman "Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima" bio je iznenađenje, uokvirena priča koja uspoređuje ono najbolje s onim našim, i to na način da se ono naše čini interesantnijim od onoga svjetskoga i čitatelju daje volju da se i sâm uhvati ukoštac s Matošem, da ga čita, istražuje, prati.

Ovaj nastavak dijelom je izgubio konkretnost i fokusiranost forme, forme dijaloga između dva velikana koja je bila sjajno ostvarena u prethodnom romanu, te je Matoš ovdje samo polazni element, spojnica koja nas otpravljuje na put za koji znamo kako će završiti, te je utoliko glavnu ulogu izgubila konkretna povijesna ličnost, a dobio ju je sukob sâm, te je u toj ulozi sada Prvi svjetski rat.

A on se prikazuje iz niza perspektiva, od kojih svaka ima svoje traume, probleme i želje, te se ovdje više radi o kratkim osobnim uvidima u genezu sukoba, disperziranim prikazima koji zbog svoje tekstualne ograničenosti ipak nisu mogli pružiti osjećaj cjelovitosti koji je primjerice pružen u "Proust i Matošu", jer je fokus bio prirodniji, na osobama, a ne na prikazu geneze i početka kompleksnog fenomena koji je obilježio epohu.

Matoš tako s Mirogoja nakon pokopa 1914. "osluškuje sve gore vijesti o Kroaciji sljedećih stotinu godina", ali je na tren u "zaklonu za okrunjene glave i mrtve pjesnike... mjestu koje je neka vrsta limba za umorne od života, kao i za umorne mrtve kojima je dosta njihovih grobova."

Tehničke zamjerke ovom tekstu mogle bi se protegnuti na još uvijek nepravilno pisanje "naposljetku" sa ije, sistemska greška iz prošlog romana koja u ovom romanu ipak nije stopostotna. Naime, na 133. stranici ta je riječ jednom napisana ispravno, i onda još jednom na kraju teksta. Također, neke francuske riječi opet su krive grafije, kao i epitet "flamboajantan" koji je napisan kao "flambojantan", te se niz tipfelera potkrao baš pod sâm kraj teksta, kao da se nekome žurilo.

Rečenice su i dalje lijepo oblikovane, te treba reći kako je jezično i stilski Milana Vuković Runjić prilično jaka, također je i širokog znanja, no krajnji proizvod nikako nema zaokruženost prethodnika. Radi se o osjetno kraćem tekstu u odnosu na prethodnika, i osjetno slabijem. Neki sitni jezični previdi i dalje postoje, te je osjećaj koje ovo djelo pruža nakon čitanja (u odnosu na prethodnika) sasvim drugačiji.

Primjerice, sa 70. na 71. stranicu prelazimo iz jako direktnog 2. lica koje je uspostavljeno od samog početka romana ("I tako provodiš noći budna...") u 3. lice pripovjedanja ("Marija je ispalila u njega još nekoliko metaka"). Mene, iskreno nije zasmetalo, i premda je postupak neortodoksan može se opravdati sve većim brojem likova s kojima je tako lakše baratati, iz udaljene sfere pripovjedanja. No, svejedno se radi o pomalo začudnoj promjeni, koja će nekim čitateljima možda i zasmetati.

I ovdje neću ulaziti u raspravu zbog čega su točno odabrane književne i popularne ličnosti koje su sudjelovale u radnji romana. Zbog čega, primjerice, Aleister Crowley, a ne netko drugi? Zbog čega Jung? E, izgleda da je s njima autorica u nekom subjektivnom odnosu koji u tekstu nije pojašnjen.

No, kad se gleda čemu je posvećen, "Hotel u oblacima 1914." sasvim je sigurno ispunio svoju svrhu. S te strane, da, radi se o solidno napisanom hommageu početnoj godini sukoba svjetskih razmjera, koji odaje ozbiljnu posvećenost ove autorice povijesnim izvorima, a ponekad i začudno visoku razinu erudicije.

Eto, ukoliko netko od vas ima blisku osobu koja voli i književnost i povijest, a zanimaju je bizarni ili nepoznati biografski detalji pokretača prvog sukoba svjetskih razmjera, dajte joj ovu knjigu.

 

Milana Vuković Runjić: "Hotel u oblacima 1914."

Vuković & Runjić, 2014.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –