Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Matko Vladanović • 21.10.2015.

Milena Benini: Htjela sam biti Zagorka kad porastem

Milena Benini

S Milenom Benini smo prije koji dan promovirali novu rubriku na portalu Prevoditelj predstavlja, a ovom prilikom predstavljamo je i kao spisateljicu i jednu od petero finalista ovogodišnje nagrade roman@tportal, za najbolji roman izdan u 2014. godini.

S Milenom Benini je, o ovogodišnjoj nagradi, znanstvenoj fantastici i fantasyju, o 'ženskom pismu' u kontekstu domaćeg SF-a i ljubavnim romanima općenito, o čitanju, pisanju,  društvenim mrežama, o ulogama prevoditeljica-urednica-spisateljica i mnogočemu drugom, razgovarao Matko Vladanović.

Ni jedan žanr nije automatski ni dobar ni loš, to je samo sredstvo izražavanja

Svećenica Mjeseca Benini Milena
Ad Astra Šakić Tomislav, Žiljak Aleksandar

Matko Vladanović: „Svećenica mjeseca“ ušla je u finale T-portalove nagrade. Tu je još i rubno žanrovska „Mima i kvadratura duga“ Želimira Periša. Otvaraju li se to vrata mainstreamea žanrovskim piscima i je li to tema o kojoj bi u 2015. godini uopće trebali govoriti? Mari li uopće žanr za odobravanjem „starijeg brata“?

Milena Benini: S obzirom na to da žanr u Hrvatskoj postoji već jako dugo, i zapravo jako uspješno, tako da stalno zapravo imamo bar po jedan časopis posvećen spekulativnoj fikciji, i da stalno dobivamo nove generacije autora, rekla bih da odobravanje srednje struje doista nije presudno. Svejedno, lijepo je vidjeti da i neka "šira javnost" postaje svjesna da to postoji.

S druge strane, naravno, zapravo je smiješno govoriti o takvim podjelama: živimo u jednom esefičnom vremenu u kojem je, kao što je rekao William Gibson, budućnost već tu, samo nije ravnomjerno raspoređena. Dakle, spekulativna fikcija zapravo jest već postala dio srednjostrujaškog diskursa. Uostalom, svi danas znaju za Harryja Pottera, za Stephanie Meyer, za Igru prijestolja... više se doista ne može pobjeći od žanra. Što je i normalno, jer je tako zapravo bilo i kroz velik dio povijesti. Homera nitko nije pitao zašto piše fantasy, nitko nije Shakespeareu rekao "ne možeš u komad staviti ljude koji se pretvaraju u magarce jer to nije realistično". To distanciranje od "žanra" kao nečeg što je "za djecu" i "neozbiljno" je najvećim dijelom produkt puritanizma 19. stoljeća. Vrijeme je da ga ostavimo za sobom.

Homera nitko nije pitao zašto piše fantasy, nitko nije Shakespeareu rekao "ne možeš u komad staviti ljude koji se pretvaraju u magarce jer to nije realistično".

U suvremenoj žanrovskoj produkciji, za razliku od vremenâ „Siriusa“, nailazimo na velik broj autorica. Ima li smisla govoriti o 'ženskom pismu' u kontekstu domaćeg SF&F-a? Kako tumačite 'rodnu invaziju' u nekad dominantno muški diskurs?

Joj, volim ovo pitanje. Hrvatska spekulativna fikcija – odnosno, SF na području bivše Jugoslavije – oduvijek je imao relativno veliki udjel žena u odnosu na američke standarde, kao i u odnosu na standarde nežanrovske produkcije. I ne samo to: kad su pravili antologiju domaćeg SF-a, Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak ustanovili su da su žene, kako su to zgodno formulirali, bile snaga domaćeg SF-a, u smislu da su pisale stvari koje su po kvaliteti, tematici i stilu bile potpuno u skladu sa svjetskim trendovima svoga vremena. Tako da ne možemo govoriti o nekoj rodnoj invaziji, prije samo o osvještavanju jedne činjenice koja je odavno prisutna. Uostalom, relativno je slična situacija i u svijetu: bez Joanne Russ ili Ursule K. Le Guin, svjetski SF izgledao bi puno drugačije i bio puno siromašniji. Jedino što su se sada ti ženski glasovi počeli čuti jače, biti prisutniji otvoreno – više nemamo situacija u kakvoj je bila James Tiptree, jr., koja se potpisivala muškim pseudonimom jer su Amerikanci tada smatrali da žene ne mogu pisati znanstvenu fantastiku. Neki to još uvijek smatraju, naravno, ali to je sasvim drugo pitanje...

Kod nas je recimo SFera književnih nagrada s jednim od najvećih postotaka nagrađenih žena, oko 25% – druge nagrade uglavnom se, uz par iznimaka, kreću oko vrlo sitnih jednoznamenkastih brojeva, ili čak nule kad su u pitanju žene.
 

U nekom je momentu, iako teška srca, Darko Suvin revidirao svoje stavove prema fantasyju priznajući kako možda, ipak, u nekim slučajevima nije riječ o isključivo eskapističkoj literaturi. Spominjem Suvina samo zato što je u hrvatskom kontekstu on najvidljiviji primjer svojevrsnog rata unutar žanrovske publike egzemplificiranog u odnosu Tolkien vs. ne znam, Asimov. Je li eskapistička književnost uopće negativna odrednica? S obzirom da je „Svećenica mjeseca“ fantasy i ne bih je nazvao ni na koji način eskapističkom vjerojatno se ne slažete s marksističkim čitanjima tog žanra? Koliko se fantasy promijenio u zadnjih, ne znam, pola stoljeća? Kakav vas fantasy zanima i kao pisca i kao čitatelja?

Sad prvo moram citirati Ursulu K. Le Guin, koja je jednom rekla: "Znate tko se boji eskapzima? Tamničari." Eskapizam sam po sebi nije loš, dapače, može biti i jako potreban. Baš sam nedavno čitala članak u kojem jedna čitateljica opisuje kako joj je bijeg od stvarnosti kroz knjige pomagao da preživi razne životne probleme. To je posve legitimna stvar: samo se puritanci boje zamisli da se ljudi ponekad naprosto zabavljaju, bez ikakve želje ili potrebe za nečim dubljim.

Samo što eskapizam sam po sebi nije dovoljan. I iako se u mnogim stvarima slažem sa Suvinom, istina je da je dugo vremena bio među onim teoretičarima koji su znanstvenu fantastiku vidjeli kao ipso facto progresivnu, a fantasy kao konzervativan i regresivan. Pri tome su, naravno, uspješno ignorirali ono što je s fantasyjem počeo raditi još Michael Moorcok kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina, kad je stvorio Elrica od Melnibonéa i zauvijek promijenio predodžbu o tome kako izgleda i kako se ponaša fantasy junak.

...samo pustolovina (Bijelih! Srednjoklasnih! Američkih! Muškaraca!) u svemiru.

Također su ignorirali i činjenicu da je jako veliki dio znanstvene fantastike, pogotovo u tzv. zlatnom razdoblju, bio zapravo samo pustolovina (Bijelih! Srednjoklasnih! Američkih! Muškaraca!) u svemiru, a, naravno, ignorirali su i to da je još Roger Zelazny sa svojim Amberom zauvijek porušio jasne granice između znanstvene fantastike i fantasyja. Ni jedan žanr nije automatski ni dobar ni loš, to je samo sredstvo izražavanja.

Meni se recimo strašno sviđa ono što u fantasyju radi China Miéville, pa ono što radi Aliette de Bodard, što radi Kate Elliott... to je sve netolkienovski fantasy koji stvara originalne svjetove. A da ni ne govorim o Ursuli K. Le Guin, koja je jedan istinski književni genij, i potpuno je svejedno piše li znanstvenu fantastiku, fantasy ili post na blogu – ja bih čitala i njene popise za kupovinu, toliko ta žena dobro piše. To je zapravo ono što mene zanima kao čitatelja, poigravanje jezikom, stilom, pričom, svijetom. A i kao pisac, volim se baviti stvarima koje su malo izmaknute, na ovaj ili onaj način, i mislim da mi se stalno vraćaju neka pitanja identiteta, kulture, obitelji, takve stvari. O tome pišem bez obzira na žanr i formu, jer je to ono kako mi se u glavi slažu priče.
 

Preživjeti potop Suvin Darko

U kontekstu zaraćenih strana unutar „fandoma“, kako komentirate ovogodišnju dodjelu nagrada Hugo?

Jooooj. O tome sam čak držala i predavanje na prošlom SFeraKonu, ali najkraće rečeno, dogodilo se da se jedna skupina ljudi – uglavnom onih iz gornje zagrade za znanstvenu fantastiku, bijelih Amerikanaca srednjeg sloja – osjetila ugroženom jer se u nominacijama za Huga počelo viđati sve više ljudi koji ne odgovaraju tom opisu: žena, neamerikanaca, nebijelaca. I to ih je prestrašilo, pa su zaključili da se radi o srbokomunističkoj, ovaj social-justice-warriors zavjeri, i pokušali su se organizirati i "preuzeti" Huga. Tu se fandom jako lijepo iskazao – Hugo je nagrada koju dodjeluju svi članovi Worldcona, dakle fanovi – jer su se ljudi masovno priključili glasovanju, što inače nije nužno slučaj, i pokazali da nije stvar u zavjeri, nego u tome što ljudi doista žele čitati priče koje piše, recimo, jedna francusko-vijetnamska autorica (Aliette de Bodard) ili, konačno, autor romana koji je dobio Huga, a koji je Kinez (Liu Cixin). Vesterni u svemiru nisu sami po sebi loši, ali eto, pokazuje se da ljudi žele vidjeti i neke druge priče. Uostalom, jedan od najpopularnijih serijala u SF-u, Star Trek, od samih je početaka tako pomicao granice: imali ste Uhuru, dakle crnu ženu, kao časnicu, imali ste ruskog časnika... neki su to naprosto zaboravili.

Čim se nečime počnu baviti prvenstveno žene, tome društvena vrijednost pada

Sumrak Meyer Stephenie

Jedna ste od rijetkih autorica koja se na akademskoj razini bavi proučavanjem ljubavnih romana i „ne libi se to reći“. Odakle zazor prema „ljubiću“ i je li taj zazor usporediv sa zazorom prema SF&F-u? Je li „Sumrak“ Stephenie Meyer iznervirao mnoge jer je riječ i o fantasyju i o ljubiću? S druge strane, odakle vaš interes za jedno i drugo?

Ja se bavim svom žanrovskom književnošću jer mi je to zanimljivo, to je, da opet citiram Gibsona, "pop u književnosti", a to je uvijek odraz nekih društvenih kretanja, prostor koji je naizgled bezazlen a zapravo često subverzivniji nego tzv. visoka književnost.  Što se tiče ljubića, oni su izrazito žensko područje, s preko 90% čitateljica i preko 90% autorica, i samim tim imamo odgovor zašto su na tako lošem glasu: čim se nečime počnu baviti prvenstveno žene, tome društvena vrijednost pada. A ljubići su, osim toga, i namijenjeni ženama, što ih u očima mnogih automatski svrstava u neozbiljne stvari, jer samo muško može biti univerzalno. Ljubići se također bave i tematikom koja je izrazito privatna, što se također promatra kao manje važno, jer znamo da je samo javna sfera vrijedna umjetničkog tretmana, osim ako nisu u pitanju sveučilišni profesori koji prolaze krizu srednjih godina i pokušavaju napisati knjigu.

A ljubići su, osim toga, i namijenjeni ženama, što ih u očima mnogih automatski svrstava u neozbiljne stvari, jer samo muško može biti univerzalno.

Malo možda karikiram, ali to doista jesu glavni razlozi zašto se ljubiće promatra kao bezvrijedne: oni su većinom, kako je lijepo rekla Jennifer Crusie, lijek za proučavanje kanonske književnosti: za razliku od svih onih romana u kojima žena živi kako želi, pronađe više-manje zadovoljavajući seks i na kraju umire (bacivši se pod vlak, popivši otrov... birajte) u ljubićima žene žive kako žele, pronalaze obično sjajan seks, a na kraju im se ne dogodi ništa ružno! To je u jednom trenutku već samo po sebi bilo subverzivna i feministička poruka. A danas, kad se ljubićima bave i pišu ih i mnoge otvorene feministkinje, stvari su još zanimljivije. Imate autorice kao što je Courtney Milan, koja se u svojim povijesnim ljubićima bavi počecima sufražetskog pokreta i međurasnim odnosima, kudikamo interesantnije nego što se može pronaći u mnogim "ozbiljnim" knjigama.

Sumrak je pak druga priča... naime, ako je ono što vole žene samo po sebi manje vrijedno, ono što vole tinejdžerke je još bezvrednije. Svejedno je je li u pitanju One Direction, Edward Cullen ili nešto treće: ako se sviđa mladim ženama, to se mora popljuvati. Time ne želim reći da je Sumrak sjajna knjiga, jer nije. Ali niti je Meyer bila prva koja je pripitomila vampire – to je započeo još lord Byron, ali njemu se ništa nije zamjerilo – niti je bila prva koja je vampirsku priču pretvorila u pitanje hoćemo li se gristi prije braka. No mržnja s kojom se susreo Sumrak – a vidjela sam doslovno bedževe na kojima piše "inače sam protiv spaljivanja knjiga, ali Sumrak tako lijepo gori", recimo – bila je velikim dijelom pogonjena tom činjenicom da su među vampire, koji bi trebali biti strašna čudovišta, upale te neke tinejdžerke koje su vrištale od oduševljenja.

Da, naravno da je poruka Sumraka nezdrava i nefeministička, ali, nećete vjerovati, čak i tinejdžerke su najčešće u stanju razlikovati ono što čitaju od stvarnog života. Zanimljivo mi je, recimo, kako nitko ne brine hoće li gledatelji Igre prijestolja izvući poruku da su incest i ubijanje maloljetnika solidan put do životnog uspjeha... da opet citiram Gibsona, "pop u književnosti", a to je uvijek odraz nekih društvenih kretanja, prostor koji je naizgled bezazlen a zapravo često subverzivniji nego tzv. visoka književnost. 
 

Između ostaloga, urednica ste Lumenove biblioteke za mlade i prevoditeljica jedine Pratchettove knjige (one užase u izdanju „Marjan tiska“ ne računam). U tom kontekstu par pitanja. Jugoslavija je imala jake biblioteke za mlade. Koliko su se vremena promijenila? Čitaju li mladi knjige, kakve knjige čitaju?

Ah, ali prevela sam dva Pratchetta, osim Tiffany protiv vilinske kraljice, 2002. sam prevela i Tamnu stranu Sunca, koja doduše nije dio serijala o Discworldu, ali moram to spomenuti, čisto kao faktografiju.

Što se tiče mladih i čitanja, mislim da tu nema mjesta nekom posebnom strahu: mladi vole čitati. Čak i kad ih lektirom pokušamo odbiti od knjige, prepoznaju stvari koje su im zanimljive i zabavne, i iako imaju jako širok izbor zabave, ne prestaju čitati – to se vidi već i po prodaji, ne samo u svijetu nego i kod nas. A što čitaju – pa, svašta. Naravno, puno je tu fantastike, jer su to ipak generacije odrasle na Harryju Potteru, pa im je to blisko. No sve se više traže i realistični YA romani, a rekla bih da im je svima zajedničko što imaju snažne priče i dobro ocrtane junake. To možda zvuči banalno, ali doista je tako: dajte im zanimljivu, dinamičnu priču s likovima koji će ih povući, i nije teško mlade nagovoriti da nešto pročitaju.
 

Nedavno je Davorin Horak u intervjuu spomenuo kako, nakon što napiše knjigu, posao pisca tek počinje. Koliko idete u korak s vremenima? Jeste li aktivni na društvenim mrežama, bavite li se (samo)promocijom, koliko vam vremena i energije to oduzima te – najvažnije – ima li smisla? Je li danas živ samo pisac s Facebook/Twitter accountom?

Aktivna sam na Twitteru, na Facebooku i na Tumblru, iako nisam sigurna da sam baš uspješna u nekoj samopromociji, to je više zato što mi je tamo zabavno... Isto tako, ne znam ni ima li to smisla, ali eto, recimo, China Miéville, kojeg sam već spomenula, ima samo totalno zapušten tumblr i to je sve, pa opet nije mrtav, dapače, vrlo je prisutan i svaka je njegova nova knjiga događaj. Dakle, moguće je, i zapravo najviše ovisi od osobe. Autori koji su jako prisutni na društvenim mrežama, kao što je recimo Neil Gaiman, koji je toliko popularan na Twitteru da web-stranice koje on polinka redovito padaju, i to čak ima i svoj hashtag, NeilWebFail, čine to zato što im taj način komunikacije odgovara. Ne vjerujem da je moguće napisati stotine tweetova dnevno kao što to radi John Scalzi samo zbog samopromocije.

Posebno mi je zanimljivo što ima nekih autora koji su, bar meni, puno zanimljiviji na društvenim mrežama nego među koricama: recimo, Paulo Coelho je jako simpatičan na Twitteru, James Patterson na Facebooku. J.K. Rowling je isto predivna na Twitteru, duhovita, britka. Ne znam pomaže li im to u prodaji knjiga, ali opet, vidljivo je da su u pitanju ljudi kojima to leži. Stephen King, recimo, uglavnom objavljuje slike svojih pasa, i to je isto sasvim simpatično, između ostaloga i zato što daje jednu intimnu sliku, neki pogled "iza kulisa". Naravno, prillično sam sigurna da bi King mogao ne biti na društvenim mrežama i opet bi se dobro prodavao. Ali istina je i, kao što je nedavno rekao William Gibson u jednom intervjuu, da svi mi danas zapravo živimo u predgrađu interneta, tako da su to sve samo prirodni dijelovi života.

Prevoditeljica, urednica, spisateljica prije svega...

Elric od Melnibonea Moorcock Michael

Ostavimo li žanrovske stvari po strani, kakvim se temama bavite, što vas zanima kao pisca, o čemu je 'vrijedno' pripovijedati?

Hm, mislim da sam na to pitanje zapravo već odgovorila gore: bez obzira bavim li se vampirima, iscjeliteljicama, vješticama, astronautima, uvijek nekako završim na pitanju toga što nam određuje identitet, kako se definiramo, što je obitelj, kako se stvaraju međuljudski odnosi. Ali to je uvijek nekako post-festum, nije da sjednem i kažem, sad ću napisati knjigu o tome kako ćeš si odrediti identitet ako izgubiš one stvari koje ga inače određuju kao što su obitelj, zemlja, dom. Nego mi priče krenu u nekom smjeru, ali obično završe s nekim od tih pitanja. Mislim da je to Marion Zimmer Bradley jednom dobro rekla: "Kad mi padne na pamet neka ideja, moram sjesti i napisati je da vidim o čemu se zapravo radi."
 

Uskoro bi u izdanju Hangara 7 trebala izaći vaša nova knjiga. O čemu je riječ?

Prodavač snova je space opera u kojoj nema baš puno svemira, a bogme ni opere. Radi se o susretu kultura, zemaljskom predstavništvu na jednom stranom planetu, a tu su i gušteroliki alieni čija tehnologija nama sva izgleda kao komadići drveta na trulim vrpcama. I o snovima, naravno. I, na kraju, o identitetu, i o tome što određuje obitelj... kako bi se to reklo tumblr-engleskim, because obviously.
 

Kad možemo očekivati ukoričeni nastavak „Svećenice mjeseca“?

Koliko je meni poznato, za Interliber, knjiga je već u prijelomu. Moj je blog u međuvremenu umro nekom prirodnom smrću, tako da će ovo biti izravno-na-papir. Nadam se da će ljudima svejedno biti dovoljno zanimljivo.
 

Prevoditeljica ste, urednica, spisateljica... kako vam ide „iskapčanje-ukopčanje“ iz tih uloga, i preteže li možda koja od ovih tri?

Hm, mislim da sam ipak spisateljica prije svega, to je ono što doživljavam kao dio svog identiteta. Prevođenje je pak nešto čime se bavim jako dugo, ali najčešće je to ipak posao. Doduše, silno me razveseli kad dobijem priliku prevesti nešto što volim, kao što je recimo bio slučaj s Moorcockovim Elricom, ili s Pratchettom, pa sad nedavno s pripovijetkom Vonde N. McIntyre "O Magli i Travi i Pijesku", koja mi je jedna od najdražih priča uopće. A uređivanje je također nešto što je zanimljivo, ali nekako uvijek završi na dnu ljestvice.
 

U egzistencijalnom smislu, vjerojatno je upravo to kombiniranje i vaša stanovita „prednost“?

Pa sad, više bi mi bila prednost da sam recimo prevoditeljica, spisateljica i vodoinstalaterka, ako govorimo o egzistencijalnom smislu. Ali da, naravno da je prednost jer eto, kao spisateljica mogu dok prevodim razmišljati o tome kako bi neki pisac napisao svoj roman da ga je pisao na hrvatskom, a ne nužno kako bih to prevela. No isto tako se moram čuvati da ne krenem previše u "svoj" tekst, tako da to može biti i mana isto koliko i prednost. Ista je stvar i kod uređivanja, uvijek pazim da ne počnem pretvarati tuđu knjigu u svoju. A što se tiče potražnje, naše je tržište tako malo da ne znam bi li itko mogao živjeti samo od pisanja.
 

Jeste li bolje plaćena kao prevoditeljica ili kao autorica? Ili možda kao urednica?

Ha, ovisi od posla do posla. Ja sam freelancer, tako da je uvijek u igri više faktora – opseg i priroda teksta, rokovi i tako dalje. Ali uglavnom mislim da je prevođenje ipak najbolje plaćeno. O autorskim honorarima nećemo – to nije krivica nakladnika, naprosto nam je situacija takva kakva jest.

U kojoj god formi bile, priče će uvijek opstati

Koji su autori najviše utjecali na vaše pisanje?

Oooh. Zagorka, svakako, i Agatha Christie, i Ursula K. Le Guin, i Roger Zelazny, i Michael Moorcock, ovako na prvu. Ali mislim da ih ima jako puno, zapravo, i bilo bi teško sad reći da recimo Terry Pratchett nije utjecao na mene jer ne pišem komični fantasy, a istovremeno sam mu cijeli opus pročitala jedno tri puta. (Osim posljednje knjige, koju još nisam otvorila jer nisam još spremna zatvoriti to poglavlje, a znam da neću stati kad jednom počnem...). Ipak, moram reći da sam, kad sam bila mala, prvo htjela biti Zagorka kad porastem. Onda kad sam malo porasla, htjela sam biti Roger Zelazny. Sad se uglavnom nadam da ću jednog dana postati Milena Benini.

Ljudi trebaju priče da bi, kao što je to lijepo rekao Terry Pratchett, bili mjesto gdje pali anđeo susreće uspravljenog majmuna.


A koje autore najviše konzumirate kao čitateljicam, onako „hobistički“, ako uopće imate vremena za takav nesputani pristup knjigama?

Oh, ali ja svim knjigama pristupam nesputano. Od autora koje još nisam spomenula, recimo, strašno volim čitati Lorettu Chase, čiji su povijesni ljubići istovremeno puni komedije i feminizma, i Marthu Grimes, koja piše totalno pomaknute i zapravo jako literarne krimiće koji su meni prekrasni i zabavni. Među novijim autorima, zapeo mi je za oko Ken Liu koji piše baš prelijepe kratke priče... ali eto, čitam sve i svašta. I mislim da sam ipak uvijek prvo čitateljica, a tek onda ono profesionalno što dolazi uz to.
 

Mnogo se govori o (ne)čitanju, pa kako vi mislite da bi se mogao pospješiti interes za čitanju, i ne samo kod mladih generacija?

Po mom iskustvu, nije teško ljude nagovoriti da čitaju ako im ponudite priču koja će ih privući. Danas je upravo to najteži dio: gomila ljudi krenut će čitati knjigu od 800 stranica kad HBO po njoj snimi seriju, a ponudite im romančić od 200 strana o kojem ne znaju ništa i prestrašit će se. Jednim je dijelom to problem s našom lektirom, koja je u velikoj mjeri još uvijek ukopana u nekakve kanonske predodžbe, pa u klincima stvori predodžbu da su neke stvari naprosto nečitljive. Tu često izvlačim primjer Shakespearea, koji je sve samo ne nezanimljiv, ali kad petnaestgodišnjacima date da pročitaju "Romea i Juliju" i još im unaprijed otprilike kažete kakav dojam trebaju steći, naravno da će misliti da je u pitanju dosadan stari fosil. A ako im prvo pokažete Luhrmannovu verziju, onda vide da se zapravo uopće ne radi o nekakvoj suhoj dosadi, i najčešće shvate da je to priča o politici i maloljetničkim bandama, a ne o ljubavi. E, onda im možete dati knjigu u ruke i reći, hajde pogledaj sad kako to izgleda na papiru.

Općenito, živimo u jako vizualno orijentiranom vremenu, tako da je čistom tekstu teže doći do publike nego što je to bilo prije. Ali knjige su ionako samo jedan od načina kako prenosimo priče. Među mladima su danas recimo dosta popularni tzv. vizualni romani, visual novels, koji su stigli iz Japana i zapravo su križanac računalne igre i romana kao pripovjedačke forme. Ima i drugih igara koje u biti pričaju priče, i možda će nešto od toga postati dominantna forma pripovijedanja u budućnosti. Ali ne vjerujem da će knjige ikad prestati biti zanimljive, kao što nisu izumrle ni s filmom ni s televizijom. Ljudi trebaju priče da bi, kao što je to lijepo rekao Terry Pratchett, bili mjesto gdje pali anđeo susreće uspravljenog majmuna. U kojoj god formi bile, priče će uvijek opstati.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –