Mireille Juchau : Potamnjivanje

Roman „Potamnjivanje" (Burning In) australske prozaistice i dramatičarke Mireille Juchau (1969) obiteljska je saga ispripovijedana kroz vertikalu triju generacija žena jedne dubinski destabilizirane familije. Kronologija romana se baš kao i prostor njegova zbivanja, sinkopirano proteže od nacističke Njemačke do suvremenih metropola - Sidneya, New Yorka te Berlina nakon pada Zida. Protagonisti se svi redom koprcaju u jalovom pokušaju bijega - od ratne traume, obiteljske odgovornosti, gubitka djeteta, jedni od drugih i od sebe samih, pri čemu se svatko od njih, ne našavši u egzilu smiraj ni prosvjetljenje, iscrpljeno iznova okreće svojoj mori.

U doba Holokausta Židovka Lotte prisiljena je napustiti svoju bebu i pobjeći iz Berlina u Sidney gdje će zasnovati novu obitelj. Desetljećima potom, njezina u Australiji rođena kći Martine tragičnim slučajem ostat će bez svoje djevojčice u njujorškom Central Parku. „Unheimlich, kao da se povijest ponavlja,", očajna je Lotte, jer njezina je obiteljska anamneza doista ciklički niz gubitaka i (z)bjegova. Ona pred Hitlerom prebjegne na kraj svijeta, a Martine u svojim  kasnim dvadesetima na drugi kontinent bježi od nje - posesivne, životno nerealizirane i prošlošću izmučene majke.

Upravo je Martine, fotografkinja koja profesionalnu afirmaciju i emocionalno ispunjenje pronalazi u New Yorku, gdje započinje umjetničku karijeru i rađa kćer, središnja figura i fokalizator ove bogato facetirane pripovijesti. Kroz Martinin se tok svijesti, flešbekove kojima dohvaća nesvjesno, ali prvenstveno leću njezina fotoobjektiva, rekonstruira ulančana obiteljska nesreća - počevši od mladosti Mutti Lotte, pa sve do smrti kćerkice tj. unuke Ruby; kao da im je svima trima kletva utisnuta u DNK. Od djevojčice, posljednje u obiteljskoj kronologiji, dvije iskorijenjene žene uzalud očekuju da nadvlada zlu kob, da ih sve iscijeli.

Nakon godina vedrog suživota, ljubavna idila Martine i njezina partnera rođenjem djeteta tamni što će kulminirati njegovim odlaskom na Aljasku (svi bježe što dalje mogu i svojim kretanjima iscrtavaju kartografiju romana: Berlin-Sidney, Sidney-New York, New York-Aljaska i konačno Sidney-Berlin). Malena Ruby doskora pogiba u igri, što je tek posljednji od oprimjerenja životnog apsurditeta u genealogiji jedne, čini se, uklete obitelji, a zgromljena se Martine vraća majci. Kroz svoj se gubitak mlada žena identificira s majčinim, koji je sve dotada stajao između njih, čime otpočinje dugotrajan i bolan proces njihova zbližavanja i povezivanja.

Lotte je, iako poodavno iščupana od svoje domovine, materinjeg jezika i kulture, dakle vremenski i prostorno posve izmještena, zauvijek konzervirana u vakuumu ratnih stradanja, gladi i poniženja, noseći čitav život u torbici zalihe suhog kruha, nikad odaslana požutjela pisma i dnevničke zapise za izgubljeno dijete. Snatreći o toj kćeri nepoznata lica zanemarivala je onu koja je čitavo vrijeme bila uz nju i toliko čeznula za njom, svojom majkom. Prošlost koja zamagljuje sadašnjost konstrukcija je koju pronalazimo negdje u rahloj teksturi teksta, a metaforizira neizbrisive strahote koje i nove naraštaje nagone da perpetuiraju naslijeđeni obrazac nesreće.

Žalost ju je učinila nepodesnom za ovaj svijet... život glavne junakinje nakon gubitka kćerkice tek je kontinuum boli, ljepljivi status quo samooptuživanja, prebacivanje krivnje na partnera, pasivne agresije, halucinantnih snoviđenja, poricanja, samoizolacije, posvemašnjeg tupila... Poetičan tekst, gustog tkanja zavodljivo impresionističkih rečenica donosi grozničava i gotovo subverzivna promišljanja teško okrhnute žene o svijetu u kojem, svemu usprkos,  svim silama želi (pre)živjeti. Noću na radiju sluša reklame na mandarinskom, latvijeske dj-e i čileanske vijesti, jer joj daju nadu da negdje postoje svjetovi o kojima ništa ne zna, mjesta kamo u budućnosti može otići i možda početi ispočetka.

Martine se naposljetku uspijeva distancirati od autodestruktivnog fatalizma svoje majke. Zaputi se u Berlin, kako bi zatvorila spiralu obiteljskog zla; s izgubljenom polusestrom koju njezina mati nikad nije prežalila pronalazi iznova joie de vivre i konačno sa sebe zbacuje teret hereditarnog prokletstva.

Fotografija je kod Mireille Juchau element narativne kohezije. Fotografski aparat oduvijek je bio posrednik između središnje protagonistice i svijeta, kao mehanizam pamćenja, ali i pripadanja. Njezin je otac bio fotograf, a albumi s obiteljskim fotografijama papirnati su grobovi Mutti Lotte, jer njezini bližnji, ubijeni u logorima, nisu imali prave koje bi mogla obilaziti. Tehnikom potamnjivanja Martine na starim, iskrzanim fotografijama otkriva dotad slabo vidljive i nejasne detalje pa tako i desetljećima skrivanu obiteljsku tajnu - lice svoje njemačke sestre, koje začudno nalikuje onome njezine poginule kćerkice. U razdoblju najdublje tuge, bez aparata da sve izoštri, njezin je pogled postao mutan, ipak s vremenom Martine opaža da opet spontano počinje s  razvijanjem fotografija. Potamnjivanje će biti naslovom njezine berlinske izložbe, posvećene izgubljenim članovima obitelji. Upravo takvom je tehnikom - pooštravanjem i formiranjem obličja fantoma iz prošlosti od aktualne traume izliječila sebe, ali i svoju majku na samrti.

U rukama nam je žensko pismo, fragmentarno i izrazito vizualno, koje kao da je kolažirano od ostataka fotografija iz neke tamne komore. Štivo koje strastveno remodelira razlomljene komadiće četiriju života na tri kontinenta, u viziru zadržavajući isključivo protagonistice, dok muški likovi, poput slabašnih sjenki u prolazu, izmiču zumiranju objektiva. Mireille Juchau u svojoj elegiji majčinstva akribički ispisuje refleksije o gubicima, preživljavanju i sjećanju (...ponadala se da bi napokon bilo u redu sjećati se, premda je bezbolnije bilo zaboraviti), nepripadanju (...ja ne pripadam nijednom poznatom svijetu...), nesigurnosti identiteta.

Potamnjivanje je energičan, čak i buntovan roman koji se hvata u koštac s gotovo zazornom tematikom stradavanja i smrti u potpunosti pri tome izbjegavši patetiku, pa i žaloban ton.

Mireille Juchau: Potamnjivanje
Prevela: Marija Paprašarovski

Hrvatsko filološko društvo : Disput, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )