Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Neven Vulić • 27.09.2015.

Miroslav Krleža : Bela, dijete drago - pisma

Miroslav Krleža: Bela, dijete drago

Bela, dijete drago Bogišić Vlaho, Krleža Miroslav


Ostajale bi crne zjapeće rupe u životima velikih pisaca kad bismo o njima učili u školi, a sve se to kasnije često ponavljalo i na fakultetu. Svi smo to doživjeli: u udžbeniku je veliko ime i prezime nekog spisatelja, nekoliko najvažnijih djela masno je označeno skupa s godinama prvog objavljivanja, navodi se gdje je rođen, čime se bavio, kad je preminuo, ali sve ovo između, cijeli jedan intiman život sa svim neponovljivim detaljima prekriven je gustom, neproničnom tamom.

Iskreno, nikad me ni nisu previše zanimali njihovi životi, životi velikih pisaca, a ponekad me nisu uopće zanimala ni njihova djela. Ionako je nepregledan kontinuum svega dosad zapisanog nesvodljiv na jedan život, i makar ga cijelog proveli isključivo čitajući ne bismo sve stigli. A i to bi bila jedna druga vrsta bezumlja.

A opet, u društvu minulih veličina toliko je lakše provoditi osobno vrijeme, jer više ni ne mogu progovoriti mimo svog djela, jer su odradili što su mogli, jer više nema nikakvih očekivanja, jer su uvelike ugasle polemičke strasti. Naime, u društvu živućih veličina čovjeku ponekad dođe da si okonča život. Nešto je oslobađajuće u tome da se više nema gotovo nikoga priupitati o nečijem životu, u trenutku kad je većina svjedoka nestala i preostaje samo hrpa pisanog materijala iz kojeg treba svojim snagama izvući zaključke.

Premda je popularno pozivati se na Krležu, ne mogu reći kako sam pravi poznavatelj. "Povratak Filipa Latinovicza" pročitao sam nekoliko puta, no "Zastave" nisam nikad. "Banket u blitvi" sam započeo, kao i niz njegovih djela (bio sam vjerojatno premlad), a sad jednostavno nemam vremena da im se posvetim. Ali, bez obzira na moje čitateljske propuste, Krleža je ostavio cjeloživotni utisak na mene. A nakon njegovih pisama, samo mogu potvrditi kako je taj dojam još jači.

Za ovo izdanje priređivač Vlaho Bogišić odabrao je stotinu pisama od kojih je većina Krležinih, a recimo trećina Belinih. Ukoliko pisama ima oko stotinjak kartica (da prilično neprecizno zaokružimo), Bogišić je zasigurno napisao sedamdesetak kartica odličnih komentara i tumačenja koja ta pisma prate. Cijelom duljinom knjige pisma su isključivo na desnim stranicama knjige, tumačenja (s malo uvučenom desnom marginom kako bi se Bogišićev tekst razvukao) ih prate na lijevim. Nakon toga još je rječnik imena, i napomena priređivača.

Knjiga kronološki prati njihove poštanske razmjene koje su jedno drugom upućivali i unutar tadašnje države, ali često bi se Krleža nalazio u nekom austrijskom, ruskom, francuskom ili drugom europskom gradu (Beč, Moskva, Brno, Prag, Zbraslav, Varšava, Pariz) u kojem bi se ponekad mijenjalo godišnje doba, pa bi primjerice od Bele tražio da mu paketom šalje ili zimsku ili ljetnu robu, pogotovo u ranijim pismima. Znaju potanko opisivati privatna druženja s velikanima onog vremena, ili intimnim prijateljima, a njihove opaske su nerijetko i duhovite (Krleža 1933. godine iz Beograda piše Beli: "Od Petra i od Branka ne nadam se ničemu. On me savršeno slaboumno urgira za honorar." ("on" bi se moglo odnositi na velikog Branka Gavellu, prvog Krležinog redatelja).

Leposava Kangrga, kasnije poznata kao Bela Krleža, glumica i Krležina cjeloživotna družica, i Miroslav Krleža u pismima se jedno drugom obraćaju s poštovanjem, pišu osobne zamjenice velikim slovom, Ti, Tebi, Vama, a pisma su pisali čak i nakon što je telefon postao svedostupan.

Hiljadu i jedna smrt Krleža Miroslav
Glembajevi Krleža Miroslav


Pisma koja su Bela i Krleža izmjenjivali razotkrivajuća su na jedan način koji se ne može nazrijeti, ili u takvoj detaljnosti deducirati iz njegova djela. Ona dižu zavjesu u genezu te spisateljske institucije, skupa s njihovom (Belinom i Krležinom) početnom neimaštinom i pobrojavanjem posljednjih dinara za ogrijev (pa makar sve to bilo deklarativno, jer Krleža je još dvadesetih dobro zarađivao), a pokazuju i godine nakon NDH i II. svjetskog rata kad su Krležini lagodno živjeli.

Ovo izdanje otvoreno je Krležinim zapisom, svojevrsnim motom koji završava sljedećim riječima: "Gospodin čovjek vraća pisma na zahtjev pisca uvijek i svagda." Jer pisma su intimna, spontana i nefiltrirana, pa se često u njima može pronaći inkriminirajućih stvari. Čini mi se kako je Krleža poneko suviše osobno možda i uništio, jer je znao kako će to jednog dana biti vrijedan arhivski materijal u koji će mnogi zavirivati.

Leposava Kangrga, kasnije poznata kao Bela Krleža, glumica i Krležina cjeloživotna družica, i Miroslav Krleža u pismima se jedno drugom obraćaju s poštovanjem, pišu osobne zamjenice velikim slovom, Ti, Tebi, Vama, a pisma su pisali čak i nakon što je telefon postao svedostupan. Prvo pismo poslano je u jesen 1919. godine, a posljednje u travnju 1981. godine. U razdoblju od srpnja 1940. do siječnja 1946. pisama nema, u doba kad su rasle i umirale i NDH i hitlerova Njemačka.

Iskreno me zanimalo što ću novo saznati o tadašnjim prilikama, no čak i u tumačenjima Vlahe Bogišića ipak nema toliko informacija koliko sam priželjkivao. Može se saznati kako su po poglavnikovom preuzimanju vlasti studenti i gimnazijalci frankovci vikali: "Hoćemo Krležu, dajte nam Krležu, ubiti Krležu!", što je sjećanje Milana Kangrge. Augusta Cesareca ustaše su ubili 17. srpnja 1941. negdje u Maksimiru, a Krležin zaštitnik pred ustašama, dr. Đuro Vranešić, smaknut je 13. siječnja 1946. kao kolaboracionist ustaškog režima. Nije teško zaključiti kako se radilo o stresnom razdoblju za samog Krležu, koji na kraju svom zaštitniku nije mogao pomoći.

Krleža je Pavelićevu vladavinu srećom dočekao kao izopćenik iz KPJ, jer se nešto ranije sukobio s njima. Kad je krajem travnja 1941. godine po prvi puta uhapšen od ustaša, u Petrinjskoj se u pritvoru slučajno susreo s uhapšenim skojevcima koji su ga doslovno ispljuvali, zahračkali. Riječima Vuka Perišića: "Četrdesetosmogodišnji Krleža slomio se i zaplakao." Nakon nekoliko dana je pušten. Očigledno je kako ga je taj period duboko obilježio, ne samo fizički (obolio je paradontoze, i izgubio zube), već i duhovno. Bogišić također piše: "nakon [razdoblja ratne pomrčine] i Krležini će se uzajamno gledati drugim očima."

Dinamika ovih pisama sadrži sve što bi ona i trebala imati, od sitnih životnih detalja poput uvijek prisutne lamentacije o novcu i učestalih razrada strategija kamo i kako poslati koji predujam i kako organizirati taj dio života, pa do dijeljenja informacija koja se nikad ne bi drugdje i mogla zapisati osim u pismu, a da tekst zadrži svoj smisao. Osim toga, upravo su ti detalji (Belino strahovanje kad nema odgovora na njezinih 5 uzastopnih pisama, Krležin spontani osvrt na kreativni proces dok piše o nečem sasvim drugom, Krležine provale poput "ovo nije krležijanizam", Beline lamentacije o tome kako je našla najjeftiniji ručak u gradu – za samo 7 dinara, posljednje Krležino pismo na koje nema odgovora jer Bela umire) ono izuzetno zbog čega se krležolozi mogu razveseliti jer im je osiguran pristup u dio Krležine intime koja je bila sakrivena.

Među odabranom građom i paralelnim Bogišićevim tumačenjima, ipak je posljednji dio Krležina života najpotresniji. Njegova je oporuka naslovljena na Belu, no ona je preminula nešto više od pola godine prije njega. Nije imao zakonskih nasljednika.

Još od mladosti imao je poteškoća s išijasom, od 1976. ne može bez štaka, ali je 1977. ključna za njegovo prihvaćanje vlastitog tjelesnog stanja. Prilikom požara u Leksikografskom zavodu osjetio je ozbiljna ograničenja u kretanju, kako piše Bogišić, i nakon toga više nije silazio s Gvozda kako bi se pojavljivao u javnosti. U doba požara rekao je Beli: "Čitavog života sam sam. U ovim trenucima bilo bi normalno da su me mnogi nazvali..." Kasnije nastavlja: "A biti sam, to nije nimalo ugodno ni lako."

Ukoričena pisma Bele i Miroslava predstavljaju izuzetno vrijednu knjigu koja pruža sasvim nove uvide u Krležin život, ali prikazuju i razvitak njegovih poslovnih, međunarodnih i životnih odnosa, te bi je kao takvu trebali pročitati svi koji cijene Krležin lik i djelo.

Miroslav Krleža

Bela, dijete drago : Pisma

  • Naklada Ljevak 06/2015.
  • 328 str., meki uvez
  • ISBN 9789533038339
  • Cijena 149.00 kn

Pisma Bele i Miroslava Krleže, koja su jedno drugome slali iz europskih poštanskih ureda od Pariza do Irkutska i čitaju se kao velika životna priča, ali i kao društveni roman vremena koje i dalje traje. Stotinu pisama kronološki je sabrano iz ostavštine hiljada listova – pisama, razglednica, brzojava, poruka, kuverti, posjetnica – nastalih između ljeta 1918. i proljeća 1981. godine.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –