Nelojalna konkurencija iliti muke po knjižničarima
Za početak vrlo kratka faktografija:
- Odjel za kulturologiju Sveučilišta u Osijeku pokrenuo je Program stručnog usavršavanja za stjecanje stručnih zvanja u knjižničarskoj struci u okviru koncepta cjeloživotnog obrazovanja. Taj program traje samo 6 mjeseci i omogućava stjecanje 30 ECTS bodova iz knjižničarskog usmjerenja i polazniku se izdaje potvrda u skladu s člankom 2. Pravilnika o uvjetima i načinu stjecanja stručnih zvanja u knjižničarskoj struci (Narodne novine br. 28/11.)
- dana 7. ožujka 2012. godine Hrvatsko knjižničarsko društvo je na svojim mrežnim stranicama prenijelo obavijest s mrežnih stranica Odjela za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku o primanju prijava za Program stručnog usavršavanja za stjecanje stručnih zvanja u knjižničarskoj struci u okviru koncepta cjeloživotnog obrazovanja
- uslijedila je online peticija koju su potpisali brojni knjižničari s iskustvom rada u knjižnicama, ali i sveučilišni profesori i studenti knjižničarstva... koji su se oštro usprotivili i od nadležnih institucija zatražili ponovno razmatranje izdavanja dopusnice spomenutom programu
* zbog dužine teksta ne prenosimo tekst "Online peticije za promjenu uvjeta i načina stjecanja stručnih zvanja u knjižničarskoj struci", no upućujemo vas da pročitate integralni tekst online peticije koji je dostupan na mrežnim stranicama Odjela za informacijske znanosti pri Sveučilištu u Zadru
- peticija nije urodila plodom, a izvještaji s terena govore o prvim pojavama nelojalne konkurencije koja "kuca na vrata" (čitaj: natječaje).
A viđenje nezainteresiranog promatrača sa strane moglo bi biti ovakvo: studirali ste za svoje zvanje 4-5 godina, ili kakve dodatne 2 godine uz neki drugi studij, i sve to vam nije garancija da ćete i pronaći posao u struci, na radnom mjestu za koje ste se školovali. Ništa neobično, još jedna "obična" hrvatska priča, no kada vam se kao direktni konkurent za posao pojavi netko tko je svoju kvalifikaciju stekao, šahovskim rječnikom, na "brzopoteznom" tečaju, tada se s razlogom pitate "ma, tko je tu lud?", i nadate se da se radi o kakvoj anomaliji u sustavu koja će se lako ispraviti. No, naivnost nije nužno i vrlina.
Prenosimo i jedan osvrt na već spomenutu online peticiju:
Osvrt na "Online peticiju za promjenu uvjeta i načina stjecanja stručnih zvanja u knjižničarskoj struci"
piše: Anja Ðurđević (objavljeno u časopisu "Libros", 2012.)
Čak i u današnjemu dobu iznimno velike potrebe za organizacijom informacija i posredovanjem znanja gotovo se svaki student knjižničarstva odgovarajući na pitanje što studira barem jednom susreo sa začuđenim pogledima i neizbježnim pitanjem: "Zar je za to potrebno pet godina fakulteta?", popraćenim konstantacijom kako to valjda može bilo tko.
U društvenom je kontekstu ovakve komentare najlakše ne primati k srcu, jednostavno ih pripisujući neupućenosti osobe koja ne shvaća stvarnu zadaću knjižnica i njihovih djelatnika, no do prave je nevjerice došlo kada su nam slično pitanje neizravno postavile osobe usko vezane uz knjižničnu struku.
Naime, nedavno je na mrežnim stranicama Odjela za kulturologiju Sveučilišta Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku osvanula obavijest o primanju prijava za „Program stručnog usavršavanja za stjecanje stručnih znanja u knjižničarskoj struci u okviru koncepta cjeloživotnog obrazovanja". Kako je navedeno u elaboratu, zamišljen je kao „neformalni program kojim bi se omogućilo stjecanje dodatnih kompetencija i usavršavanje u okviru profesionalnih aktivnosti".
U samom naslovu ne vidi se naočigled ništa sporno, no daljnjim čitanjem postaje jasno kako su termini "stručno usavršavanje" i "cjeloživotno učenje" (ne)vješto iskorišteni u svrhu prikrivanja činjenice da je ovdje zapravo riječ o nekoliko mjeseci tečaja koji bi, nakon samo 180 sati i 30 ECTS bodova, svojim polaznicima (osobama sa stečenom visokom stručnom spremom u okviru raznih studija, nevezanih uz i knjižničarstvo i srodne znanosti) pružio zvanje diplomiranog knjižničara, koje je kandidatima dosad dodjeljivalo isključivo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske nakon polaganja stručnog ispita.
Još jedan razlog koji naglašava kako se Program zakonski nikako ne može nazvati studijem jest i činjenica da se nigdje ne spominje diplomski rad, što pokazuje nejasnoću kriterija u ocjenjivanju razine znanja koju su polaznici usvojili, pa prema tome ne može realno nositi niti akademsko niti stručno zvanje, a opažene su i pogreške u stručnoj terminologiji unutar samog izvedbenog plana Programa.
Koliko god ovakav način brzog i lakog stjecanja diplome „bez muke i nauke" djelovao nestvarno i iracionalno, poražavajuća je činjenica kako on, unatoč silnim i odmah na prvi pogled vidljivim manama, zadovoljava uvjete „Pravilnika o uvjetima i načinju stjecanja stručnih zvanja u knjižničarskoj struci" koji je trenutno na snazi, a svojim nejasnim i nedorečenim karakterom dopušta ovakve manjkave neformalne programe, pritom ih gotovo izjednačavajući s redovnim i izvanrednim studijima knjižničarskog usmjerenja koji već djeluju u Osijeku, Zagrebu i Zadru.
Kao što se moglo i očekivati, obavijest o utemeljenju ovakvog programa nije prošla nezapaženo, pa je tako 10. ožujka 2012. na inicijativu studenata Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu pokrenuta online peticija čiji je cilj promjena uvjeta i načina stjecanja stručnih zvanja u knjižničarskoj struci, što direktno zahtijeva reviziju već spomenutog Pravilnika. Peticija se provodila do 16. ožujka, pa je tako u manje od tjedan dana skupljeno čak 955 potpisa, a dobila je podršku ne samo studenata, nego u jednakom broju i zaposlenih i nezaposlenih knjižničara s iskustvom rada u knjižnicama, poslodavaca te velikog broja profesora, ujedno i priznatih stručnjaka s područja knjižničarstva i informacijskih znanosti.
Komentari koje je velik broj potpisnika ostavio jednoglasno su ukazivali na to da ovakav program nedovoljne opsežnosti degradira knjižničarstvo kao stručnu i znanstvenu granu, s obzirom na očitu nemogućnost pokrivanja svih aspekata knjižničnih djelatnosti i pružanja stručnih kompetencija potrebnih za zadovoljavanje potreba današnjeg informacijskog društva.
Iako se pokretanje spomenutog programa pokušava opravdati potrebama za knjižničarima na tržištu rada, važno je istaknuti kako evidencije Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pokazuju ovaj argument nevaljanim, posebice ako se tomu pribroji i stotinjak magistara knjižničarstva koje svake godine proizvedu već postojeći formalni programi u Osijeku, Zagrebu i Zadru. Što se tiče osoba koje su (uslijed izvjesnog nedostatka stručnog kadra, što je danas neupitno stvar prošlosti) već zaposlene u knjižnicama sa završenim fakultetima nesrodnih grana, važno je napomenuti da za njih već postoje formalni jednogodišnji i dvogodišnji programi u Zagrebu i Zadru, ustrojeni na način da završavaju predajom diplomskog rada, što također demantira potrebu za ovakvim programa, realno upitne kvalitete i opravdanosti.